Rezultati predstečajnih nagodbi
U siječnju 2012. godine Ministarstvo financija podnijelo je izvještaj o zabrinjavajućem stanju u hrvatskom gospodarstvu. Gospodarstvo je tada bilježilo 42 milijarde kuna neizvršenih osnova za plaćanje, odnosno nelikvidnosti. U blokadi dužoj od 360 dana nalazilo se 54 tisuće poslovnih subjekata s 34,4 milijarde kuna nenaplaćenih potraživanja, te za više od 205 tisuće radnika nisu uplaćivani zdravstveni i mirovinski doprinosi. Kako bi se omogućile brže naplate potraživanja između poslovnih subjekata, izbjegle likvidacije poduzeća i sačuvala radna mjesta, početkom 2013. godine donesen je zakon o Financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi.
Prije novog zakona veći dio navedenih 54 tisuće poduzeća u blokadi ušlo bi u stečajni postupak te bi nakon likvidacije prestala postojati. Novi zakon u slučaju pojave nelikvidnosti i insolventnosti obvezuje dužnika na pokretanje predstečajnog postupka, što je za njega povoljnije jer nastavlja s poslovanjem te donosi plan restrukturiranja.
Pokretanje, ročište i donošenje predstečajne nagodbe
Kako bi pokrenuo postupak predstečajne nagodbe (PSN), poslovni subjekt Financijskoj agenciji (FINA) mora predati financijske izvještaje kojima će dokazati da je nelikvidan ili prezadužen, i još bitnije sastaviti plan financijskog i operativnog restrukturiranja. Izrađeni planovi idu na evaluaciju kod ovlaštenog revizora. Kako bi postupak mogao prijeći u sljedeću fazu, revizor mora dati pozitivno mišljenje o tome da će mjere iz planova u roku od 12 mjeseci omogućiti likvidnost i solventnost društva.
Novitet u odnosu na stečajne nagodbe jest izjava kojom se dužnik obvezuje da pokretanje predstečaja neće utjecati na tražbine radnika, čime one postaju prioritetne u naplati nad ostalim vjerovnicima. Ovime je kod subjekata koji su sklopili predstečajne nagodbe uspješno naplaćeno 100% potraživanja radnika, za razliku od 32% koliko je naplaćeno stečajnim nagodbama (MFIN).
Nadalje, dužnik vjerovnicima sastavlja ponudu o načinu, iznosu i vremenskom roku ispunjenja tražbina prema načelu ravnopravnosti. On može predložiti isplatu tražbina u smanjenom iznosu, ali najmanje u iznosu 30% originalne tražbine. Alternativno, dužnici organizirani kao društva kapitala mogu predložiti pretvorbu tražbina u temeljni kapital društva. Na ročištu vjerovnici odlučuju o financijskom restrukturiranju, odnosno o prihvaćanju ponude o isplati tražbina, te se dijele u tri skupine: (1) tijela javne uprave i trgovačka društva u većinskom državnom vlasništvu, (2) financijske institucije i (3) ostali vjerovnici (poduzetnici). Odluka se postiže natpolovičnom većinom vrijednosti tražbina u svakoj skupini ili ako ponudu prihvate vjerovnici čije tražbine prelaze 2/3 svih utvrđenih tražbina. Nakon odluke postupak se privodu kraju i dužnik ima zakonsku obvezu pridržavati se svih mjera i rokova iz nagodbe.
Štečaj vs. predstečaj
Cilj stečajnog postupka jest namirenje vjerovnikovih tražbina likvidacijom imovine poduzeća kojime upravlja stečajni upravitelj, za razliku od predstečaja gdje dužnik sam radi reprogram duga. Prva metoda često dovodi do toga da poslovni subjekt prestaje postojati – u 15 godina primjene samo su dva uspješna slučaja restrukturiranja putem stečaja – Pevec i Tisak. Stečajnim postupkom se u 15 godina naplatilo bijednih 10,4% prijavljenih tražbina vjerovnika u odnosu na 53,3% ili 7,9 milijardi kuna naplaćenih predstečajnim nagodbama u svega godinu dana. Prosječno trajanje stečaja iznosi 3 do 5 godina, a može se oduljiti i na 10 godina (NAMA, Glumina banka), dok predstečaj može trajati maksimalno 120 do 210 dana. U dodatku, troškovi stečajnog postupka u prosjeku iznose 15% ukupnih tražbina, a kod predstečaja svega 0,1% tražbina. Ovi podaci izračunati su od strane Ministarstva financija na temelju 3900 stečajnih postupaka (2001.-2013.) i 600 sklopljenih predstečajnih postupaka.
Iskrivljene vrijednosti
Najveća kritika predstečajnih nagodbi odnosi se na iskvareni sistem vrijednosti koje one promiču; (1) postupak ne potiče promjenu menadžmenta (svega 2% poduzeća je promijenilo menadžment), koji je odgovoran za situaciju u kojoj se poduzeće nalazi, i (2) zasniva se na masovnom oprostu/reprogramu dugova. Prema istraživanju Hrvatske udruge banaka, u cijelom procesu se izgubila važnost planova financijskog i operativnog restrukturiranja, koji bi trebali biti najvažnije sredstvo za oporavak poslovnog subjekta.
S obzirom da svaki dužnik nudi različitu stopu isplate tražbina koja se jednako odnosi na sve njegove vjerovnike, to znači da država u svakoj nagodbi oprašta različiti udio tražbina. U dodatku, poduzeća dužnici u nagodbi nerijetko imaju dugovanja prema vjerovniku s kojim dijele istog vlasnika (podružnice, poduzeće majka), što prilikom glasovanja može dovesti do značajnog oprosta duga na štetu malih vjerovnika.
Zaključak
Predstečajni postupak se u svega godinu dana pokazao značajnim poboljšanjem u odnosu na stečajni postupak. Kroz 600 sklopljenih predstečajnih nagodbi dogovorena je isplata 7,9 milijardi kuna potraživanja i 7 milijardi je oprošteno, čime je ukupna nelikvidnost gospodarstva smanjena za 14,9 milijardi kuna. Nagodbama je sačuvano 12 800 radnih mjesta, no pitanje je na koliko dugo? U svega 2% poduzeća došlo je do promjena menadžmenta, restrukturiranja su provedena oprostom dugova, a ne razvojem novih proizvoda i povećanjem prodaje. Stvarni rezultati predstečajnih nagodbi vidjeti će se tek u srednjem roku ako poduzeća koja su ih sklopila održaju stabilnost financijskog poslovanja i ostvare rast poslovnih kapaciteta.
Autor osvrta: Vedran Vugrić