NE Argument za uvođenje eura

Uvođenje eura u Hrvatskoj za sobom vodi neizbježne jednokratne troškove u obliku jednokratnih troškove konverzije i jednokratnih troškova pristupanja Hrvatske narodne banke Eurosustavu. Riječ trošak na prvi pogled uvijek izgleda loše pogotovo iz prizme generalnog stanovništva.  A sada krenimo redom što ovi jednokratni troškovi konkretno znače za Hrvatsku.

Jednokratni troškovi konverzije

Prelaskom na euro Hrvatska će iz optjecaja izbaciti novčanice i kovanice kune a u optjecaj ubaciti novčanice i kovanice eura. Za ovu promjenu (konverziju) valute Hrvatska će platiti jednokratni trošak koji će se plaćati pri zamjeni valute, neposredno prije i nedugo nakon zamjene valute. Troškovi prije zamjene valute tiču se informacijske kampanje i edukacije zaposlenika čiji je cilj bolja informiranost šire javnosti. Posebno se vrši edukacija zaposlenika financijskih institucija (banke, štedionice, mirovinski fondovi itd.). Troškovi pri zamjeni valute su izrada i zamjena novčanica i kovanica nakon koje će službeno valutno sredstvo u Hrvatskoj biti euro. Također tu spadaju i troškovi distribucije novčanica eura te troškovi prilagodbe bankomata. Troškovi nakon zamjene valute su prilagodbe informatičkih, računovodstvenih i drugih sustava te pravne prilagodbe kojima će se osigurati kontinuitet ugovora i financijskih instrumenata.

Nakon nabrojanih troškova, postavlja se pitanje koliko zapravo iznosi taj trošak? Procjena visine jednokratnih troškova konverzije kod članica koje su prve uvele euro 2002. (Francuska, Njemačka, Italija itd.) iznosi 0,5% BDP-a. Za nove članice ne postoje analize troškova konverzije već postoje procjene i očekivanja prije uvođenja eura. Te procjene otprilike odgovaraju trošku starih članica. Primjerice Slovačka je procijenila svoje troškove konverzije na 0,3% BDP-a što je manje od troška prvih članica dok su Latvija i Litva svoje troškove procijenile na 0,8% BDP-a. Sad se postavlja pitanja gdje tu stoji Hrvatska?

Hrvatski trošak konverzije bi trebao biti među najmanjima u odnosu na nove članice unije te se tu možemo usporediti sa Slovačkom. Prvi razlog zašto bi to trebao biti slučaj je visok stupanj euroiziranosti hrvatskog gospodarstva. Najbolji primjer za pokazati ovisnost hrvatskog gospodarstva o euru (euroiziranost) je preko štednje stanovništva. Naime, čak 80% štednje stanovništva je u stranim valutama a čak 90% je u valuti euro. Drugi razlog se tiče važnosti sektora turizma u Hrvatskoj odnosno velikog priljeva eurske gotovine, iz tog razloga domaći poslodavci imaju već potrebno iskustvo u korištenju eura. Treći razlog se tiče informatičkih i računovodstvenih prilagodbi koje bi trebale biti manje jer je znatan dio hrvatskog financijskog sektora u vlasništvu institucija iz europodručja (primjerice Zagrebačka banka je u Talijanskom vlasništvu). Četvrti razlog za manji trošak konverzije je iskustvo Hrvatske i Hrvatske narodne banke prilikom konverzije hrvatskog dinara u kunu 1994 . S druge strane Hrvatska ima visok udio malih i srednjih poduzeća te bi na temelju te činjenice trošak konverzije mogao biti veći u odnosu na one zemlje kojima je taj sektor gospodarstva manje zastupljen.

Pregledom  glavnih čimbenika potvrđena je misao prve rečenice ovog ulomka gdje se sugerira da bi Hrvatski trošak konverzije trebao biti najmanji u odnosu na nove članice Eurosustava. Hrvatska uvođenjem eura ulazi u skupinu zemalja koja se jednom riječju naziva Eurosustav. Za ulazak u tu skupinu mora platiti „ulaznicu“ kako bi koristila sva svoja prava i obveze. Koliko ta „ulaznica“ košta?

Jednokratni troškovi pristupanja Hrvatske narodne banke Eurosustavu

Eurosustav se sastoji od ECB-a i nacionalnih središnjih banaka država članica koje su prihvatile euro (danas 19). Pristupom Eurosustavu Hrvatska mora podmiriti određene jednokratne troškove. Uvođenjem eura Hrvatska će morati uplatiti preostali dio upisanog kapitala ECB-a. Također će prenijeti dio svojih međunarodnih pričuva ECB-u i uplatiti određeni iznos kao doprinos rezervama ECB-a.

Upisani kapital ECB-a se sastoji od uplata nacionalnih središnjih banaka koje su članice Europske unije. Svaka članica ima zadani udio koji mora uplatiti. Taj udio se veže na ukupno stanovništvo i BDP EU-a. Obe varijable imaju jednaki faktor važnosti. Udjeli se prilagođavaju svakih pet godina i svaki put kada se promijeni broj članica EU-a. Za Hrvatsku taj udjel trenutno iznosi 0,6023%.  Hrvatska je dosad uplatila 2,4 milijuna eura čime je postala suvlasnik ECB-a, a ulaskom u Eurosustav će morati uplatiti dodatnih 62, 8 milijuna eura. Da bi ove brojke dobile svoje značenje usporedit ću ih s pojedinim zemljama. Njemačka i Francuska kao najrazvijenije zemlje eurozone imaju udjel u upisanom kapitalu ECB-a od 18,36% odnosno 14,20% što je mnogo više od Hrvatske. Njihova ranije spomenuta „ulaznica“ je skuplja ali time dobivaju i veća prava i veće obveze. Bitna vidljiva  razlika za spomenuti je udjel upisanog kapitala između zemalja koje su članice eurozone i koje to nisu (Hrvatska trenutno spada u ove zemlje). Zemlje koje jesu članice Eurozone imaju udjel od 70 posto u iznosu od 7,5 milijardi eura dok one koje nisu članice imaju udjel od 30 posto s iznosom od 3,3 milijarde eura. Iznimke koje potvrđuju ovo pravilo su naše zemlje susjede od kojih je jedna u eurozoni, a to je Slovenija koja ima udjel u upisu kapitala od 0,336% u iznosu od 36 milijuna eura dok Mađarska koja nije u Eurozoni ima udjel u upisu kapitala od 1,33% u iznosu od 144,5 milijuna eura. A razlog zašto je ovo iznimka je velika razlika u broju stanovnika između Mađarske (9,77 mil.stan.) i Slovenije (2 mil.stan.) i velike razlike u BDP-u u korist Mađarske (329 naspram 80 milijardi eura).

Osim dodatnih 62, 8 milijuna eura koje će HNB upisati u kapital ECB-a kao jedan od njegovih vlasnika HNB će morati prenijeti sredstva u  međunarodne pričuve ECB-a u iznosu od otprilike 350 milijuna eura. Pričuve ECB-a služe za kontrolu ponude novca u europodručju odnosno sprečavanje pregrijavanja gospodarstva (pojava inflacije) te sprečavanje pojave recesije. Na taj transferirani dio pričuva ECB plaća stopu renumeracije (kamate na korištenje sredstava HNB-a) u iznosu od 0,85% stope na glavne operacije refinanciranja. HNB  će isto tako morati uplatiti otprilike 300 milijuna eura u zaštitne slojeve ECB-a koji se financiraju isključivo doprinosima središnjih banaka. Taj zaštitni sloj se prikuplja za nerealizirane dobitke od imovine, obveza itd.

Kroz ovaj tekst imali ste priliku vidjeti dosta brojki od kojih kolokvijalno rečeno „boli glava“ i vjerojatno ste se pitali prvo kako je moguće kako je tako velika cijena takozvane već spomenute u par navrata „ulaznice“ a s druge strane isplati li se toliko uložiti u konverziju valute i u članstvo u Eurosustavu. Kao što i roditelji plaćaju djetetu ulaznicu za lunapark tako i Hrvatska plaća cijenu konverzije valute i članstva u eurozoni. U velikoj većini slučajeva djetetova sreća premašuje cijenu ulaznice za lunapark i ideja je da članstvo u Eurosustavu i plaćanje u euru kao primarnoj valuti u Hrvatskoj (nestanak mjenjačkih troškova, pad kamatne stope, sudjelovanje u raspodjeli monetarnog prihoda eurosustava itd.) premaši ove jednokratne troškove koje Hrvatska mora platiti.

                                                                                                                             Filip Ivanac

 

Literatura:

1.Vlada Republike Hrvatske, Hrvatska narodna banka. (travanj 2018.), Strategija za uvođenje eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, Dostupno na: https://www.mingo.hr/public/documents/Eurostrategija%20-%20FINAL.pdf(4.siječanj 2020.)

2.Upis kapitala ESB-a prema novom ključu, Dostupno na: https://www.ecb.europa.eu/press/pr/date/2018/html/ecb.pr181203.hr.html (4.siječanj 2020.)