Krajem travnja ove godine očekuje se konačan prijedlog zakona o osobnom bankrotu u Hrvatskoj koji intenzivno priprema radna skupina Ministarstva pravosuđa.
Iako je osobni bankrot praksa većine europskih zemalja već dugi niz godina, Hrvatska tek ove godine očekuje uvođenje instituta koji će građanima omogućiti proglašenje osobnog stečaja. Insolvencijski zakon u Hrvatskoj doživio je reformu 1996. godine kada se proglašenje bankrota omogućilo obrtnicima i trgovcima pojedincima. Tada je zakonodavstvo ocijenilo da još nismo spremni za osobni bankrot.
Početci osobnog bankrota
Povijesno gledano, osobni bankrot je doživio procvat krajem osamdesetih i tijekom devedesetih godina prošlog stoljeća kada je na tržištu došlo do snažne kreditne ekspanzije. Uz laku dostupnost kredita i nisku financijsku pismenost stanovništva bio je očekivan porast insolventnosti. Rješenje je bio institut osobnog bankrota kojem je temeljni cilj pružiti drugu šansu pojedincu. Prilikom rasprava o uvođenju osobnog bankrota većina se europskih zakonodavaca držala pacta sunt servanda kao temeljnog pravnog načela, od kojeg se odstupilo jer je neracionalno pretpostaviti da su svi dužnici išli s namjerom prijevare vjerovnika, dugovanja mogu nastati uslijed nepredviđenih životnih situacija.
Hrvatska perspektiva
U Hrvatskoj su intenzivnije rasprave o osobnom bankrotu krenule 2008. nastupom krize. Tek 2011. je Vlada donijela nacrt zakona o osobnom stečaju koji kao opći cilj definira razvitak sustava u kojem će postojati uvjeti za reprogramiranje dugova građana i novi početak i uvjeti za ravnomjerno namirenje tražbina vjerovnika. Prema posebnim ciljevima navedenim u nacrtu vidljivo je da će se izbjegavati rješavanje pojedinog slučaja osobnog bankrota pred formalnim tijelima zbog prevelike opterećenosti sustava i troškova bankrota koje u većini zemalja snosi država ukoliko dužnik dokaže da nije u mogućnosti podmiriti troškove. Cilj je rješavanje putem neformalnih institucija u kojima dužnik i vjerovnik mogu postići dogovor oko restrukturiranja dugovanja. Nacrt zakona spominje i poticanje edukacije i financijskog opismenjavanja stanovništva budući da je financijska nepismenost najčešći razlog upadanja u dugove kod socijalnih država. Za razliku od ovršnih potupaka, koji najčešće bacaju pojedinca na teret države stvarajući od njega socijalni slučaj, osobni bankrot je zamišljen tako da se pojedincu pruži druga šansa te da njegovi vjerovnici budu ravnomjerno namireni.
Postupak osobnog bankrota
Postupak se pokreće na prijedlog dužnika ili vjerovnika te se podnosi sudu koji ocjenjuje postoje li uvjeti za pokretanje osobnog bankrota i upućuje dužnika i vjerovnika na odabir stečajnog povjerenika. Ukoliko se stranke ne uspiju usuglasiti, stečajnog povjerenika bira sud. Povjerenik upućuje stranke na neku od neformalnih institucija da bi se postigao dogovor o restrukturiranju dugova. Ako se dogovor ne postigne u roku 3-6 mjeseci, slučaj se prenosi na formalna tijela gdje se proglašava osobni stečaj i dužnik ulazi u razdoblje kušnje.
Povezanost socijalne države i osobnog bankrota
Sama prava i obveze povjerenika i dužnika trebale bi biti definirane nadolazećim zakonom. Općenito, one variraju ovisno o rigidnosti instituta osobnog bankrota. Važno je naglasiti da je osobni bankrot dio socijalne politike u većini zemalja što implicira da je njegov stupanj rigidnosti usko povezan sa ustrojem države. Kao najliberalniji model osobnog bankrota spominje se američki, dok je najrigidniji irski u kojem se sva imovina prenosi na povjerenika prilikom proglašenja te dužnik može ostati u razdoblju kušnje do 12 godina.
Budući da je Hrvatska Ustavom definirana kao socijalna država nije logično za očekivati da će nadolazeći model biti liberalan. Zasad je poznato da će se osobni bankrot u Hrvatskoj temeljiti na slovenskom modelu. Neovisno o modelu bitno je naglasiti da dužnik u razdoblju kušnje gubi financijsku samostalnost i vrlo vjerojatno svoju imovinu.
Autor osvrta: Katarina Guja