Nakon žustrih rasprava o provođenju porezne reforme, proteklih je dana ponovno određena tema pridobila pažnju šire javnosti. Riječ je o provođenju devalvacije kune od dva posto godišnje tijekom pet godina. Za početak, bitno je naglasiti razliku između deprecijacije kune i devalvacije kune zbog učestalih dezinformacija javnosti o dva različita pojma koje većina medija spominje kao sinonime. Deprecijacija je pad vrijednosti domaće valute u odnosu na stranu valutu na deviznom tržištu uzrokovana odnosom ponude i potražnje za valutom, a devalvacija je smanjenje službenog tečaja valute neke zemlje u odnosu na valutu druge zemlje koju provode monetarne vlasti državnim intervencijama. Ishod je isti u oba slučaja – slabija kuna. U ovom članku biti će prikazani argumenti za i protiv provođenja devalvacije.
Argumenti za provođenje devalvacije
Smanjenje tečaja kune u odnosu na euro najviše bi odgovaralo domaćim proizvođačima, tj. izvoznicima. Prema ekonomskoj teoriji, u tom slučaju poboljšava se vanjskotrgovinska bilanca koja se u slučaju Hrvatske nalazi u deficitu. Izvoz premašuje uvoz jer su domaća dobra relativno jeftinija u inozemstvu što uzrokuje porast inozemne potražnje i povećava se neto izvoz (razlika između izvoza i uvoza pomnoženog realnim tečajem) koji je bitna odrednica BDP -a. Zbog pozitivne korelacije neto izvoza i BDP- a simultano dolazi i do povećanja dohotka radnika što bi odgovaralo državi poput Hrvatske gdje je sveprisutan ne samo odlazak mladih i radno sposobnih, već i visoko obrazovanih ljudi u koje je država puno uložila. Na taj način bi se povećala konkurentnost gospodarstva i životni standard građana koji su uvelike porezno opterećeni.
Prof. dr. sc. Marijana Ivanov s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu i makroekonomistica Udruge Hrvatski izvoznici zalaže se za provođenje ove ideje unatoč tome što HNB, kao provoditelj monetarne politike, smatra da od toga ima više štete nego koristi. Sudjelujući u emisiji Otvoreno, istaknula je kako je HNB tolerirala deprecijaciju kune od 1% i da time nije došlo do štete u gospodarstvu. Također je naglasila da nije bio plan provesti deprecijaciju, tj. devalvaciju od 10% jednokratno, već kroz 5 godina po stopi od 2% kako bi gospodarstvo imalo vremena za prilagodbu. Naglašava činjenicu da od ukupnog broja poduzetnika svega 14% sudjeluje u izvozu i da ta izvozna poduzeća ostvaruju 50% 
gospodarstva i da bi se povećanjem broja izvoznika povećala konkurentnost. Činjenica koja se po prvi put pojavljuje u raspravi o provođenju devalvacije je ta da je vanjskotrgovinski deficit manji od suficita u bilanci usluga kojem je pridonio turizam i s priljevom kapitala iz fondova EU vodi prema većem suficitu bilance tekućih transakcija u platnoj bilanci Hrvatske. Znači da ponuda eura premašuje potražnju što stvara pritiske na aprecijaciju kune s negativnim učinkom na izvoz, a potiče konkurentnost uvoza. Stoga, HNB je prisiljen kupovati eure na deviznom tržištu kako bi tečaj održavao stabilnim.
Argumenti protiv provođenja devalvacije
Hrvatska je mala i otvorena zemlja, a to znači da je naša valuta „slaba“ i da su nam vezane ruke u korištenju instrumenata monetarne politike svojstvenih velikim zemljama (tečaj kune je nominalnim sidrom vezan za tečaj eura). Iako se deprecijacijom dolazi do vjerojatnog povećanja izvoza, važno je napomenuti da je za to potreban određen vremenski pomak i prilagodba. Za Hrvatsku, naglašavajući da je mala i otvorena zemlju, znači da će prvotno doći do relativnog povećanja uvoznih cijena što bi imalo negativan efekt na BDP i gospodarstvo. Troškovi života bi se povećali, ali isto tako bi došlo i do povećanja troškova poduzeća (u slučaju da se provede devalvacija, rasle bi plaće koje su stvaraju troškove poslodavcima ako uzmemo u obzir nisku produktivnost, a i zbog uvoznih cijena bi rasli troškovi sirovina za proizvodnju što bi povećalo dodatno troškove).
Negativna činjenica jest ta da izvoz zavisi o uvozu i da bi time došlo do neželjenog efekta. Ukoliko devalvacijom poskupimo inozemne inpute koji su sastavni dio našeg izvoza, teško bi bilo procijeniti što bi se dogodilo s vanjskotrgovinskom bilancom. Najveći problem provođenja devalvacije kune bilo bi povećanje dugova koji su u Hrvatskoj većinom eurizirani. Gostujući u emisiji Otvoreno, viceguverner HNB-a Vedran Šošić izjavio je da su hrvatski građani, gospodarstvo i država dužni 200% BDP-a od čega tri četvrtine otpada na inozemni dug. Činjenično gledano s tog aspekta, devalvacija bi prouzročila negativan efekt i veće generiranje dugova. Naglasio je da bi mijenjanjem ciljeva preko noći negativno utjecali na očekivanja građana i financijskih tržišta, a HNB -u je u provođenju svoje politike važna konzistentnost, transparentnost i vjerodostojnost kod građana koju bi u tom slučaju izgubili. Tu činjenicu potkrepljuje tvrdnjom da danas građani vjeruju kunu i da jedna trećina štedi ukunama, a prije je jedna četvrtina štedila u kunama.
Smatram da bi provođenje devalvacije kune bilo jednostavnije i efikasnije rješenje u razdoblju kada kao država, ali i građani ne bismo bili prezaduženi. U današnjoj situaciji prevelike valutne izloženosti riziku i nestabilnim tržištem kapitala provođenje devalvacije se čini kao nepouzdano rješenje problema pogotovo kada nakon toliko godina građani napokon vjeruju u kunu što je dokazano brojem kunskih štediša. Činjenica jest da nam je produktivnost niska i da smo zbog toga nekonkurentni, ali teško se oteti dojmu da postoje druga rješenja. Osim povećanja izvoza, konkurentnost se može postići i izravnim stranim ulaganjima (eng. FDI), tj. greenfield i brownfield profitabilnim investicijama. Kontradiktorno je da su u Hrvatskoj jedine investicije osim telekomunikacijskih usluga bile otvaranje trgovačkih centara usred gospodarske krize. Treba naglasiti da bi devalvacija kune bila učinkovita u slučaju kad izvoz ne bi bio uvozno ovisan i kada bi znali krajnji učinak vremenske prilagodbe. Kuna je važna i za njezin opstanak je bitno povjerenje građana. Konkurentnost se može ostvariti podizanjem razine industrijske proizvodnje gdje je Hrvatska značajno napredovala stoga smatram da nema potrebe za devalvacijom kune. Prema Eurostat-u u studenom 2016. godine sezonski je prilagođena industrijska proizvodnja porasla za 3,7%. Općenito, najveći problem Hrvatske je da je većinom izvozno uslužna zemlja gdje se ne stvara dodana vrijednost kao kod proizvodnje, no sudeći prema prethodnom podatku dolazi do značajne promjene koja bi mogla imati veliki utisak i na izvoz, ali i na konkurentnost Hrvatske.
Frane Banić