Američki se san 70-ih godina pretvarao u pravu noćnu moru. Nakon ubrzanog rasta životnog standarda tijekom 60-ih, dohodak po radniku stagnirao je gotovo čitavo desetljeće. Ekonomska se politika svela na redistribuciju dohotka, umjesto povećanja istog. Nekoliko je recesija obuhvatilo američko gospodarstvo, a oporavak od svake popraćen je sve višom stopom inflacije. Rastuća inflacija i visoka nezaposlenost – paradoks pod nazivom stagflacija, vodili su napuštanju Phillipsove teze o negativnoj korelaciji između te dvije varijable. Odgovarajućih mjera protiv stagflacije nije bilo. Razočarani politikom vođenom prethodnog desetljeća i lošim gospodarskim rezultatima, 80.-ih godina, veliki broj ljudi se okreće drugačijem viđenju rješenja svih problema. U kampanji za predsjedničke izbore 1980. godine, Ronald Reagan ističe povratak na slobodno tržišno gospodarstvo kao ključno rješenje za gospodarski oporavak. Zagovarajući “manje vlade i manje regulacije” Reagan dobiva povjerenje naroda i postaje 40. predsjednik SAD-a 1981. godine.
Ronald Reagan je u inauguracijskom govoru 1981. godine istaknuo kako u kriznim vremenima vlada nije rješenje problema, nego je vlada problem. Pozvao je na smanjenje državne potrošnje, smanjivanje poreza, posebice poreza na dohodak i uravnoteženi proračun. Na tim je temeljima počeo provoditi svoju ekonomsku politiku koja se smatra najvećim zaokretom u američkoj povijesti još od “New Deala” Franklina Roosevelta. U Reaganovom ekonomskom programu najvažniji ciljevi su bili dezinflacija, dugoročni gospodarski rast, visoka zaposlenost, izražen individualizam i ograničavanje uloge države u gospodarstvu. Riječ je svojevrsnoj kombinaciji elemenata monetarizma, ekonomije ponude i laissez-fairea. Monetarizam je usmjeren na usporavanje rasta ponude novca radi suzbijanja inflacije, ekonomija ponude (engl. supply-side economics) na poticanje gospodarskog rasta smanjivanjem poreza, a laissez-faire na nemiješanje države u gospodarstvo. Dakle, glavne su točke Reaganovog ekonomskog programa: manja državna potrošnja, manji porezi, ograničavanje uloge države i smanjenje inflacije.
Kao što je već spomenuto, gorući problem američkog gospodarstva 70-ih godina bila je iznimno visoka i fluktuirajuća inflacija. Rješavanje tog problema bilo je ključno kako bi se stvorilo stabilno okruženje za provođenje ekonomske politike. FED 1979. godine predlaže kontrakcijsku monetarnu politiku kako bi smanjio stopu inflacije. Procijenjeni trošak za postotak smanjene inflacije iznosio je oko 220 milijardi $, što znači da bi smanjivanje inflacije za 6 postotnih bodova vodilo smanjenju outputa za oko 1.3 bilijuna $. Predsjednik Reagan pristaje na smanjivanje ponude novca kako bi se gospodarstvo obnovilo i omogućio dugoročan gospodarski rast. Recesija koja pogađa SAD 1981. i 1982. godine smatra se jednom od najgorih nakon Svjetske depresije 1929. godine. Dolazi do pada BDP-a od 6% i rasta nezaposlenosti s 7.5% na 11.5%. Riječ je o gubitku oko 4 milijuna radnih mjesta. Trošak kontrakcijske monetarne politike izražen smanjenjem outputa bio je duplo manji od procijenjenog, iznosio je oko 800 milijardi $. Do oporavka gospodarstva dolazi već 1983. godine. Imajući na umu da je došlo do smanjivanja poreza, ekspanzivna fiskalna politika zasigurno je pokrenula gospodarski rast. Prosječna stopa rasta outputa do kraja Reaganova mandata iznosila je oko 3%. Broj se zaposlenih povećava a stopa nezaposlenosti se do kraja desetljeća spustila ispod 6%. Glavni je cilj kontrakcijske monetarne politike ispunjen. Stopa inflacije spustila se na prihvatljivih 3-4%.
Vjerovanje kako će manji porezi povećati zaposlenost, štednju i investicije te u konačnici povećati ukupni BDP, potakli su poreznu reformu. S prethodnog upravljanja potražnjom, ekonomska politika Ronalda Reagana usmjerava se na upravljanje ponudom. Najveće promjene zaživjele su smanjivanjem najviše stope poreza na dohodak sa 70% na 28% tijekom Reaganova osmogodišnjeg vladanja. Mjera je usmjerena bogatijima kako bi istovremeno povećali potrošnju, ali i štednju, a samim time i investicije. Stopa poreza se indeksirala za inflaciju, a oni s najnižim dohotkom izuzeti su od oporezivanja. Reforma je išla korak dalje pa su se korporativni porezi smanjili s 48% na 34% u promatranom razdoblju. Međutim, neto učinak smanjena poreza je manji uzimajući u obzir da je došlo do povećanja trošarina i drugih indirektnih poreza te uklanjanja poreznih rupa koje su omogućavale legalno izbjegavanje plaćanje poreza. Usvojene mjere vodile su smanjenju poreznih prihoda za više od 500 milijardi $, od kojih oko 400 milijardi $ poreza na dohodak i 100 milijardi $ korporativnih poreza u razdoblju 1981.-1989. Promatrajući strukturu poreznih prihoda, udio poreza na dohodak smanjio se za 8% dok se udio korporativnih poreza smanjio za 5%. Udio ukupnih proračunskih prihoda u BDP-u u istom se razdoblju smanjio s 20.2 % na 19%.
Očekivano smanjenje državne potrošnje nakon značajnih poreznih promjena nije se dogodilo. Unatoč najavljivanim smanjenjima socijalnih davanja Reagan nije ništa posebno učinio po pitanju transfera iz državnog proračuna. Budući da je 1981. i 1982 godine došlo do oštrog pada BDP-a, smanjenje transfera samo bi produbilo krizu. S druge strane, sukladno obećanjima, izdaci za obranu povećali su se sa 267 milijardi $ iz 1980. godine, na 393 milijardi $ 1988. godine, odnosno s 22.7% na 27.3% ukupne državne potrošnje. Ukupna se potrošnja povećala s 591 na 990 milijardi $. Veća državna potrošnja uz manje prihoda vodili su povećanju deficita. Tijekom Reaganova mandata deficit je kulminirao 1983. godine na 6% ukupnog BDP-a. Riječ je o najvećem deficitu ikad zabilježenom u američkoj povijesti. Iako se deficit smanjio do kraja mandata na 3.1% i dalje je bio znatno viši u odnosu na razdoblje prije Reagana. Kontinuirani proračunski deficiti najveći su problem 80-ih godina. Sjedinjene Američke Države od najvećeg svjetskog kreditora postale su najveći svjetski dužnik. Ukupni se javni dug povećao gotovo 3 puta. Dug s 997 milijardi $ povećao se na 2.85 bilijuna $, odnosno 40% BDP-a.
Kretanje deficita u milijardama dolara od 1971. do 1999. godine:
70-e su godine osim po visokoj inflaciji bile poznate i po značajnoj regulaciji. Proces deregulacije koji je počeo za vrijeme predsjednika Cartera nastavljen je sporijim tempom. Reagan u potpunosti uklanja ograničenja na cijene goriva, plina, televizijske pristojbe i sl. Deregulacija se nastavila ukidanjem brojnih zakona i nepotrebne birokracije koje su usmjerene smanjenju troškova i povećanja učinkovitosti privatnog sektora. Također, dolazi i do ublažavanja antitrustovskih zakona. Iznimka procesa kojim se nastojalo smanjiti miješanje države u gospodarstvo svakako je povećanje uvoznih barijera. Uzimajući u obzir ono što je predsjednik najavio i ono što je napravio, deregulacija je točka njegova ekonomskog programa u koju je uloženo najmanje truda.
Zaključak
Reaganomika, odnosno ekonomska politika Ronalda Reagana u svakom je pogledu kontroverzna. Reagan započinje mandat najavljujući najveći zaokret u vođenju ekonomske politike ikad viđen. Međutim, vrlo je upitno je li išta zaživjelo u onoj očekivanoj mjeri. Kao najveće zasluge pripisuju mu se dezinflacija i smanjivanje poreza. Gotovo desetljeće neobuzdane inflacije zaustavljeno je 1982. godine snažnim naporima monetarne politike. Proces dezinflacije bio je manje poguban po gospodarstvo od procijenjenog. Imajući na umu kako je monetarna politika pod ingerencijom središnje banke, odnosno FED-a, zasluge mu nezasluženo pripadaju. Nadalje, kada su u pitanju porezi, kritičari Reaganova predsjedništva ističu da je smanjenje poreza nepravedna mjera. Ekonomsku politiku Ronalda Reagana populistički nazivaju “trickle-down” ekonomijom – bogati dobivaju više smanjivanjem najviše stope poreza dok siromašni manje izglađivanjem razno raznih poreznih rupa. Na svakom području svog programa Reagan je ostavio traga, a radi li se o pozitivnim ili negativnim vrlo je diskutabilno. Samo smanjivanjem državne potrošnje, često je ponavljao Reagan, možemo postići gospodarski rast. Ne samo da se državna potrošnja nije smanjila nego se povećala za više od 50 %. Predsjednik se opirao povećanju poreza, a Kongres smanjenju državne potrošnje. SAD pod Reaganovim vodstvom ulazi u razdoblje najvećih deficita ikad ostvarenih. Svom potpredsjedniku, a budućem predsjedniku SAD-a, Georgeu H. W. Bushu u nasljedstvo ostavlja nevjerojatan dug od gotovo 3 bilijuna $. Svakako je neosporno da su SAD nakon 1983. godine ušle u dugo razdoblje ekspanzije koje se nastavilo i 90-ih godina. Stvoreno je nekoliko milijuna radnih mjesta, a nezaposlenost pala ispod 6%. Postavlja se pitanje je li Reagan stvarno zaslužan za to.
Denis Totaj