Kriza u Argentini 2001.
U Argentini je kriza započela 1998. godine i trajala je sve do 2002. godine. Uzrokovana je prevelikim zaduživanjem države koje nije bilo popraćeno odgovarajućim gospodarskim rastom i razvojem, što je utjecalo na nemogućnost podmirivanja obveza proizašlih iz zaduživanja.
Kolaps Argentine doveo je do jedne od najvećih obustava isplate dugova u povijesti. Spori se oko toga što je zapravo izazvalo neuspjeh. Neki tvrde da je kriva politika koju je zagovarao MMF, dok drugi smatraju kako su brojni problemi u Argentini izazvani prevelikim trošenjem i visokom razinom korupcije. Problemi su zapravo počeli još s hiperinflacijom 80-ih godina 20. stoljeća. Kako bi se inflacija stavila pod kontrolu, bilo je potrebno izmijeniti očekivanja, a to je trebalo osigurati vezanjem valute uz dolar. Vezanje valute uz dolar zaista jest smanjilo inflaciju, ali nije potaknulo održivi rast. Argentina gubi povjerenje investitora, što drastično povećava odljev novca. Vlada planom „Coralito“ nastoji smanjiti odljev te zamrzava sve bankovne račune na 12 mjeseci, dozvoljavajući samo podizanje 250 dolara mjesečno. Smišljen je i novi plan kojim se nastojala očuvati konvertibilnost, „Planom treće valute“ uvodi se nova valuta, argentino, koja bi cirkulirala kao gotovina i mijenjala komplementarne valute u opticaju. Eksterne krize, poput azijske, ruske i brazilske dodatno kompliciraju situaciju. Vlada ulazi u dužničku zamku, a novim porezima dodatno se opterećuje ekonomija.
Procjenjuje se da je 2000. godine više od polovice stanovništva živjelo ispod granice siromaštva. Izvoznici nisu mogli dobiti kredite jer su depoziti ranije zamrznuti. Unatoč takvom razvoju događaja, argentinsko gospodarstvo danas je opet jedno od vodećih u Latinskoj Americi.
Kriza u Rusiji 1998.
Cjelokupan uzrok krize u Rusiji ponajviše se zasniva na vrlo slabo razvijenom fiskalnom sustavu. S jedne strane niski prihodi, a s druge strane veliki zahtjevi za fiskalnim rashodima namijenjenim očuvanju političke legitimnosti i socijalnog mira stvaraju veliki proračunski deficit.
Takva dugogodišnja situacija dovela je do neodržive razine javnog duga. Fiskalni su problemi nastali propašću poreznog sustava i neodgovarajućim prikupljanjem poreza, što je stvorilo kulturu neplaćanja, nedostatak discipline u trošenju novca iz proračuna i spori napredak u strukturnim reformama. Sve je to nepovoljno djelovalo na rusku ekonomiju i u godinama prije izbijanja krize.
Najvažnija dostignuća reformske vlade bila su smanjenje inflacije i stabilna rublja, što je posljedica vezanja rublje uz američki dolar i relativno restriktivna monetarna politika. Iako su inflatorni pritisci suzbijeni, dugovi su porasli. Održavanju ruskog stabilizacijskog programa pogodovala je azijska kriza, koja je potaknula mnoge strane investitore da svoj novac iz Azije transferiraju u Rusiju. Htjeli su svoja ulaganja iz jugoistočne Azije kratkoročno prebaciti na neko „sigurnije“ mjesto dok se prilike ne stabiliziraju. Ruska kriza imala je još jedan uzrok – pad cijena energenata, ponajviše nafte. U svakom slučaju, kriza bi se najbolje mogla okarakterizirati prvom generacijom modela valutne krize, prema kojima ona nastaje zbog neodrživih vrijednosti „temeljnih“ varijabli.
Razvoj situacije u Rusiji imao je izrazito štetan utjecaj na brojne susjedne tranzicijske zemlje. Kriza je doprinijela deprecijaciji nacionalnih valuta u Bjelorusiji, Gruziji, Kirgistanu i Moldaviji, te pojačanju inflatornih pritisaka i smanjenju rasta u cijeloj regiji.
Barbara Barbarić