Kamo vodi poigravanje javnim dugom: Grčka

12286010_10207839870817326_481113453_n

Problemi Grčke s ostatkom europskih zemalja nisu novije prirode. Još od nastanka Europske unije 1992. i kasnijeg uvođenja eura kao zajedničke valute, Grčka provodi ekonomsku politiku koja nije u skladu s ostalim članicama. Kontinuirana fiskalna nedisciplina kao i posljedična kriza javnog duga već su nekoliko puta zaprijetili stabilnosti Eurozone, a Grčka nije ni blizu rješavanju svoje fiskalne situacije.

Želimo li promotriti povijesni razvoj grčkog javnog duga, vratit ćemo se u sedamdesete godine 20. stoljeća kada svoj slom doživljava vojna hunta, koja je preotela vlast demokratski izabranoj grčkoj vladi. Naime, vojnu vlast tada je potkopala invazija Turske na Cipar koja je ujedno prouzrokovala i podjele među vojnim redovima. Sve ovo dovelo je ponovno na vlast Constantinea Karamanlisa, premijera u egzilu te je u Grčkoj ponovno uspostavljena demokratska vlast. Vojna vlast ostavila je u nasljeđe izrazito nestabilnu ekonomiju s visokim stopama inflacije. Pod vodstvom Karamanlisa, Grčka je postala deseta članica Europske ekonomske zajednice, koja predstavlja preteču Europske unije. Dvanaest članica EEZ-a uskoro je potpisalo Sporazum u Maastrichtu čime nastaje Europska unija. Uz jedinstvenu vanjsku politiku i suradnju na području pravosuđa, sporazumom u Maastrichtu ujedno nastaje i Ekonomska i monetarna unije (EMU) kojom se postavljaju temelji za uvođenje Eura.  Istovremeno se postavljaju kriteriji fiskalne konvergencije za zemlje koje planiraju usvojiti Euro.

1999. godine euro postaje službena valuta jedanaest zemalja EU. Međutim, Grčka nije jedna od njih zbog nemogućnosti dostizanja fiskalnih kriterija propisanih u Maastrichtu, a koji nalažu da inflacija mora biti niža od 1,5%, a proračunski deficit ispod 3% te omjer javnog duga i BDP-a ispod 60%. Grčka ipak postaje članica Eurozone 2001. godine, ali zbog lažnog prezentiranja informacija o javnom dugu. Naime, američka investicijska banka Goldman Sachs pomogla je Grčkoj sakriti dio javnog duga koji je tada iznosio preko 100% BDP-a kroz komplicirane kreditne swapove.

Grčka, koja se dugo godina borila sa nestabilnom drahmom, preuzimanjem eura uvodi stabilnu valutu te poboljšava rejting kod kreditora čime si uvelike snižava troškove zaduživanja i premiju rizika i nominalnu kamatnu stopu.

Graf 1. Kretanje prinosa na desetogodišnje obveznice1Izvor: Federal Reserve Bank of St.Louis; https://research.stlouisfed.org/fred2/series/IRLTLT01GRM156N

Unatoč iznimno lošem stanju javnih financija, Grčka troši dodatnih 9 milijardi eura na organizaciju ljetnih Olimpijskih igara što doprinosi porastu deficita na 6,1%, a javni dug se još 2004. penje na nezavidne razine. Neodrživo fiskalno stanje potiče Europsku komisiju da stavi grčke javne financije pod svoj nadzor.

Kritično visok javni dug ne čini se kao tako veliki problem dok vlada gospodarski prosperitet, ali pokazuje se kobnim u situaciji kad nastupi recesija. Čini se kao da su sve grčke vlade vjerovale kako se niski troškovi posuđivanja mogu nastaviti u nedogled pa su se „natjecale“ koja će više podići razinu državne potrošne te povećati deficit. Nitko tada nije razmišljao da će bezglavom trošenju tuđeg novca jednom morati doći kraj. Upravo to dogodilo se 2007. godine kad je u SAD-u došlo do kolapsa hipotekarnog tržišta što je dovelo do pojave svjetske financijske krize te kasnije propasti gigantske američke banke Lehman Brothers. Recesija se proširila svijetom, a države su radile na spašavanju vlastitih financijskih sustava kroz spašavanje banaka koje su se iznenada našle pred bankrotom (eng. government bailouts). Brzo širenje krize krajem prvog desetljeća 21. stoljeća pokazalo nam je kako je među financijskim institucijama u modernom svijetu uvelike izražen sistemski rizik te kako male pogreške u sustava narušavaju stabilnost cjeline. Istodobno, svjetska financijska kriza dovela je do velikog porasta troška posuđivanja te presušivanja izvora financiranja. Za Grčku je to značilo nemogućnost daljnjeg financiranja ogromnog deficita proračuna, za koji su se sredstva bez problema pronalazila u vrijeme stabilnosti.

Graf 2. Kretanje grčkog javnog duga u postotku od BDP-a

2Izvor: izrada autora prema Eurostatu

U jeku globalne financijske krize na vlast u Grčkoj dolazi George Papandreou, vođa socijalističke stranke Pasok. Nekoliko tjedana od stupanja na vlast, Papandreou otkriva da će proračunski deficit Grčke u 2009. biti veći od 12% BDP-a, što je gotovo duplo više od početnih izračuna, a brojka kasnije raste na čak 15,4%. Kreditne agencije snižavaju grčki rejting na razinu smeća na početku 2010., a svi ovi čimbenici zajednički dovode do ogromnog porasta troškova posuđivanja za ovu zemlju.

Graf 3.  Deficit državnog proračuna Grčke3Izvor: Izrada autora prema Eurostatu

Kako bi se izbjegao bankrot Grčke, MMF i EU dogovaraju paket pomoći u iznosu od 110 milijardi eura u kreditima kroz tri godine. Europska strana dogovora osigurala je 80 milijardi eura, od čega je najviše dala Njemačka- 22 milijarde eura. U zamjenu za paket pomoći, grčki premijer Papandreou pristaje provesti mjere štednje, koje uključuju 30 milijardi eura ušteda kroz smanjenje državne potrošnje i povećanje poreza. Istovremeno, ECB počinje provoditi ekspanzivnu monetarnu politiku koja uključuje otkup državnih obveznica zemalja zahvaćenih gospodarskom krizom na sekundarnom tržištu. Cilj je potaknuti povjerenje u tržište i financijske institucije te spriječiti potencijalne bankrote zemalja zahvaćenih recesijom. Dok je prije krize za državnim obveznicama svih zemalja, neovisno o gospodarskim pokazateljima, vladala pomama, u jeku financijske krize te obveznice više nitko ne želi kupiti. Stoga ECB počinje provoditi navedeni oblik monetarne politike s ciljem povećanja likvidnosti tržišta. Uz to, ministri financija dogovaraju mjere pomoći za posrnule zemlje Eurozone u iznosu od 750 milijardi eura.

Mjere štednje izazivaju u Grčkoj bijes javnosti zbog čega premijer Papandreou odlučuje sazvati referendum prije prihvaćanja drugog sporazuma o pomoći. Ipak, referendum se opoziva nakon što opozicija desnog centra pristaje poduprijeti dogovor s EU i MMF-om. Papandreou je prisiljen odstupiti, a vlast je preuzeo Lucas Papademos ao vođa vlade jedinstva sa zadatkom daljnjeg provođenja mjera štednji i strukturalnih reformi. Papademos je poznati grčki ekonomist, dugogodišnji guverner Grčke narodne banke koji je vlast preuzeo kao nezavisni stručnjak, s ciljem izlaska zemlje iz krize. Početkom 2012. ministri financija Europske unije odobravaju drugi paket pomoći Grčkoj, vrijedan 130 milijardi eura, a dogovor uključuje i djelomični otpis duga. Zauzvrat, Grčka je dužna smanjiti javni dug sa razine 160% BDP-a, na 120,5% do 2020. godine.

U 2012. godini dolazi i do potpisivanja Ugovora o fiskalnoj kompaktnosti (eng. Fiscal Compact Treaty) koji predstavlja korak naprijed prema europskoj fiskalnoj integraciji, a zahtjeva veću disciplinu proračuna. U Grčkoj nezadovoljna javnost ponovno bira novu vladu, a na izborima u lipnju pobjeđuje stranka desnog centra Nova demokracija te premijer postaje Antonis Samaras koji odmah šalje signal kreditorima kako je Grčka voljna nastaviti provoditi mjere štednje.

Mario Draghi koji ističe da će „učiniti sve da očuva stabilnost eura“ započinje s novom serijom otkupa državnih obveznica na sekundarnom tržištu. Također, provodi se revizija pruženog paketa pomoći te se kao novi cilj zadaje smanjenje javnog duga na razinu 124% do 2020. godine.  Nastavljajući provoditi nepopularne mjere štednje, grčka vlada otpušta 25000 zaposlenih u javnom sektoru te snižava plaće preostalim zaposlenicima, a ujedno provodi i porezne reforme, a sve s ciljem konsolidacije proračuna. Budući da je započela s provođenjem reformi, Grčkoj je odobrena nova tranša pomoći u iznosu od 7 milijardi eura, ali je istovremeno došlo do velikih nemira i štrajkova sindikata javnih službi. U 2013. Grčka ponovno izlazi na međunarodno financijsko tržište s prvim izdanjem euroobveznica u četiri godine. Iako su mnogi predviđali nemogućnost plasiranja ovih obveznica zbog kritične gospodarske situacije, Grčka ipak prikuplja 3 milijarde eura sa izuzetno niskim prinosom od 5%. Relativno nizak trošak zaduživanja mnogi su protumačili kao znak da financijske institucije procjenjuju grčke obveznice kao sigurnu investiciju dok je zapravo situacija na financijskom tržištu bila izuzetno nepovoljna za ulagače. Zbog monetarne politike ECB-a kamatne su stope bile iznimno niske zbog čega je postojao jako mali broj potencijalnih prilika za bilo kakvo ulaganje koje bi nosilo pozitivan prinos. U takvoj situaciji na tržištu, Grčka uspijeva prodati milijardu eura obveznica više od predviđenog.

Nakon što su bez učinka na gospodarski rast iscrpljene sve konvencionalne mjere monetarne politike, ECB u 2015. godini počinje provoditi kvantitativno olakšanje (eng. quantitative easing) u iznosu od 1.1 bilijun eura. Tijekom trajanja programa ECB će svaki mjesec kupiti 60 milijardi eura financijske imovine, uključujući i državne obveznice. Ipak, ECB ne dopušta kupovinu grčkog duga.

U kritičnom trenutku kada su mjere štednje u Grčkoj počele davati plod, a državni proračun dostiže primarni suficit, na vlast dolazi radikalno lijeva Syriza čiji izbor odražava dugogodišnje nezadovoljstvo javnosti mjerama štednje. Novi premijer Alexis Tsipras potiče ponovne pregovore o uvjetima paketa pomoći, mogućnosti otpisa duga kao i povećanje državne potrošnje. Ovakvom retorikom novi premijer uzrokuje bijes inozemnih kreditora, a Grčku baca u stanje bankrota prijeteći izlaskom iz Eurozone. Krajem lipnja 2015. godine Grčkoj ističe paket pomoći te nema sredstava za platiti ratu MMF-u u iznosu od 1,6 milijardi eura. Ovime Grčka postaje prva razvijena zemlja koja ne uspijeva platiti ratu MMF-u. Tijekom pregovora o novom paketu pomoći, Tsipras najavljuje nacionalni referendum na kojem će se glasati o prijedlozima kreditora. Istovremeno uvodi kapitalne kontrole limitirajući dnevno povlačenje sredstava s računa na 60 eura. Ovime još jednom pokazuje cijelome svijetu koliko je bitno povjerenje u financijski sustav. Grčkim su bankrotom izuzetno pogođene banke koje posluju u toj zemlji. Nestabilnost prouzrokovana poigravanjem sa kreditorima te odvođenjem zemlje u bankrot dovela je do masovnog povlačenja sredstava još prije uvođenja kapitalnih kontrola kao i do velikog pada na tržištu kapitala. Grčkoj će trebati mnogo godina da ukupna štednja u bankama dosegne onu razinu na kojoj je bila prije dolaska na vlast Alexsisa Tsiprasa. Iako su Grci na referendumu velikom većinom odbili mjere štednje, Tsipras se nakon mjesec dana poigravanja sa stanjem u državi, priklanja željama kreditora te se izglasavaju mjere štednje i ECB odobrava ograničenu pomoć grčkim bankama.

Osnovna značajka grčke ekonomske politika u 20. stoljeću bila je ekonomska nestabilnost  i visoka inflacija te zbog toga Grčka nije imala lak pristup financijskim tržištima. Kasnije, sakrivši dio javnog duga, Grčka postaje članica prvo Europske unije, a zatim i Eurozone. Time je dobila pristup izuzetno jeftinom izvoru zaduživanja koji nije iskoristila za postizanje gospodarskog napretka nego za bezglavo trošenje u svim segmentima, računajući da će se uvijek moći tako jeftino zadužiti. Kad je 2007. nastupila svjetska financijska kriza, Grčkoj su naglo porasli troškovi zaduživanja, a državna potrošnja se nije mogla naglo smanjiti pa je zabilježen ogroman deficit državnog proračuna od 15,4%. Mjere štednje nametnute od strane kreditora počele su davati plodove krajem 2014. godine, ali upravo tada grčkom narodu naviklom na državne povlastice ponestalo je strpljenja za daljnje strukturne reforme pa je na vlast došla radikalna Syriza i Alexis Tsipras. Koban učinak njihovog poigravanja s državnim financijama i odugovlačenje u pregovorima s kreditorima tek će se pokazati u budućnosti.

Barbara Galić