Reforma mirovinskog sustava jedan je od prioriteta ne samo Hrvatske, nego i svih tranzicijskih zemalja, a nužnost promjena osobito je došla do izražaja posljednjih godina. Starenje stanovništva, gospodarske neprilike i izrazito dugo razdoblje recesije samo su neki od problema koji reformu mirovinskog sustava čine neophodnom. Glavni je cilj mirovinske reforme stvoriti financijski stabilan mirovinski sustav uvažavajući njezinu socijalnu ulogu. Niz godina politika je koristila sustav mirovinskih prava za očuvanje socijalnog mira, a zauzvrat je dobivala produbljivanje fiskalne neravnoteže. Kao i svaki izbori do sada, i ovi nedavno održani u prvi su plan doveli teme koje su godina stavljane pod tepih. Neodrživost mirovinskog sustava dovela je do nekih radikalnih prijedloga, poput onog o potpunom ukidanju II stupa obveznog mirovinskog osiguranja.
Mirovinska reforma 2002. godine
Posljedica rata i tranzicije bila je znatno smanjenje broja zaposlenih odnosno osiguranika, s jedne, te povećanje broja umirovljenika, s druge strane. Ukupan broj osiguranika 1990. godine dosegao je 1 968 737 da bi u 1996. godini, prvoj poslijeratnoj godini, pao na 1 478 975, odnosno za gotovo 500 tisuća. U istom je razdoblju ukupan broj umirovljenika porastao sa 650 na gotovo 900 tisuća. Omjer broja osiguranika i umirovljenika smanjio se na 1,66:1 u 1996. godini. I dok se taj odnos, pod utjecajem demografskih i gospodarskih čimbenika (kretanja na tržištu rada) te političkih odluka smanjivao, udio prosječne mirovine je rastao pod utjecajem promjena zakona koji su širili i povećavali izdašnost prava umirovljenika. Spomenuta kretanja produbljivali su mirovinski deficit iz godine u godinu učinivši takav sustav neodrživim. Stoga je u siječnju 2002. godine započeo prelazak na mješoviti mirovinski sustav. Te je godine napravljena ključna faza mirovinske reforme kada je pored prvog stupa generacijske solidarnosti uveden sustav temeljen na individualnoj kapitaliziranoj štednji.
Odnos osiguranika (zaposlenih) i umirovljenika u razdoblju od 1980. do 2013. godine.
Ukinuti II stup mirovinskog osiguranja?
Tri stupa mirovinskog osiguranja jamče veću socijalnu sigurnost budućih umirovljenika, tj. veću razinu mirovina smanjujući rizike starosti. Inicijalno, mirovinska se reforma trebala nastaviti u smjeru smanjenja izdvajanja za prvi stup te povećavanja izdvajanja u drugi stup. Ne samo da se ne ide u tom smjeru već se predlaže potpuno ukidanje sustava kapitalizirane štednje. Ulaganjem mirovinskih fondova povećava se domaća štednja i investicije, produbljuje se tržište kapitala, gospodarski rast i povećanje životnog standarda budućih umirovljenika. Prema posljednjim podacima HANFA-e, neto imovina obveznih mirovinskih fondova krajem prošle godine iznosila je 77 milijardi kuna, a krajem travnja 2016. godine dosegnula je 79 milijardi kuna. Osim toga, analizirani prosječni prinosi domaćih obveznih mirovinskih fondova od vremena osnivanja ostvareni su na razini višoj od 5% što pokazuje da ispunjavaju ključne ciljeve mirovinske reforme pokrenute 2002. S jedne strane osiguravaju sigurnost uplaćenih sredstava od strane svojih članova, a s druge strane postižu relativno visok prinos koji jamči uvećanje mirovinske štednje što je u skladu sa socijalnom ulogom mirovinskog sustava.
Imovina obveznih otvorenih mirovinskih fondova:
Druga strana medalje te reforme bio je iznos za koji se umanjuju uplate doprinosa u proračun. Reformom su se prihodi od doprinosa u državni proračun po osnovi mirovinskog osiguranja smanjili sa 20% osnovice na 15 %, odnosno za jednu četvrtinu. Smanjenje izdavanja za prvi stup mirovinskog osiguranja izravno je utjecalo na povećanje mirovinskog deficita, a na posljetku i generiranje javnog duga. Tek se nešto više od polovice ukupnih mirovinskih rashoda (približno 60 %) pokriva prikupljenim prihodima po osnovi tekućih doprinosa koje u državni proračun temeljem principa međugeneracijske solidarnosti uplaćuje trenutno zaposleno stanovništvo. Prihodi od doprinosa za mirovinsko osiguranje na temelju generacijske solidarnosti u 2015. godini ostvareni su u iznosu od 20 milijardi kuna, a s druge strane rashodi za mirovine i mirovinska davanja dosežu oko 35 milijardi kuna. Ostatak se mirovinskih rashoda pokriva transferima iz proračuna. Upravo ove razloge ističu zagovornici zamrzavanja ili potpunog ukidanja II. stupa mirovinskog osiguranja.
Međutim, dugoročni dug mirovinskog sustava se nakon uvođenja II. stupa smanjuje zbog toga što se isplate budućih mirovina sve manje vežu za buduće državne proračune jer obvezu za dio budućih isplata preuzimaju privatni mirovinski fondovi koji u međuvremenu kapitaliziraju individualne uplate mirovinskih doprinosa. Pokretanje mirovinske reforme treba promatrati ne isključivo u kontekstu nastalog troška, nego i svih prednosti koje ona donosi u budućnosti. Drugim riječima, prebacivanje odgovornosti isplate budućih mirovina koje će se dijelom financirati iz uplata u II. mirovinski stup predstavlja ujedno i potencijalno manje buduće deficite javnog mirovinskog sustava. Ukidanje ili zamrzavanje II. stupa ostavlja prostor za odustajanje od ključnih reformi na području stabilnosti javnih financija, a izrazito nepovoljan odnos radnika i umirovljenika doveo bi do kolapsa takvog sustava.
Denis Totaj