Budućnost i razvoj tehnologije doveli su do novih oblika oporezivanja. Jedan od tih oblika je i oporezivanje prometa na internetu. Mogućnosti prenošenja informacija, usluga i proizvoda internetom stvara nova tržišta i poslovne djelatnosti, pri čemu nacionalne granice više ne igraju nikakvu ulogu. Poslovanje internetom posljednjih godina dobiva na značaju, a u današnje vrijeme poslovanje putem interneta je normalna pojava te gotovo da nema suvremene tvrtke koja svoje proizvode ne nudi putem interneta. Istovremeno dolazi do potrebe znatnih preinaka u suvremenim poreznim sustavima, a takve preinake predstavljaju odgovor na izazove koje postavlja internetsko poslovanje. Porezno pravo, kao i sve ostale grane prava, postaju ograničene u svojoj primjeni kada je riječ o novostima koje proizvodi gospodarstvo. Ubrzano širenje telekomunikacijskog tržišta, a s time i rast broja korisnika interneta doveli su do poreznopravne nesigurnosti u tom području.
PROBLEMI S KOJIMA SE SUSREĆE FINANCIJSKA VLAST PRILIKOM POSLOVANJA NA INTERNETU
Financijska se vlast prilikom poslovanja na internetu susreće s nizom problema. Neki od njih su poteškoće oko utvrđivanja uporišne točke oporezivanja, problem razgraničenja pojedinih predmeta oporezivanja, anonimnost sudionika internetskog poslovanja i opasnost dvostrukog oporezivanja ili neoporezivanja.
U internetskom poslovanju mjesto obavljanja djelatnosti nije bitno. Moguće je da se elektroničko poslovanje obavlja u nekoliko država, dok je poduzetnik ne mora biti prisutan u tim državama. S obzirom na to, razumljivo je da je za kupce bez ikakvog značaja informacija o tome kamo poduzetnik pripada, isto kao i informacija gdje se nalazi sjedište opslužitelja na kojem se nalaze web-stranice poduzetnika, a preko kojih korisnih (kupac) ostvaruje pristup poduzeću. Ovakav način funkcioniranja omogućuje poduzetniku osvajanje novih tržišta bez mjesne nazočnosti na njima. Poduzeća mogu diljem svijeta razvijati svoje poslovanje, osvajati nova tržišta uz minimalne troškove, promovirati svoje proizvode, a sve to putem Interneta. Nekada poduzeća nisu imala takve mogućnosti već su svoje sjedište birala prema tržišnim okolnostima. Beznačajnošću mjesta poslovanja gubi se i mjesto obavljanja djelatnosti kao uporišna točka oporezivanja. To dovodi do situacije u kojoj je država prisiljena potražiti nove uporišne točke oporezivanja i nove načine popunjavanja svoje državne blagajne. 
Da bismo proveli porezni zahtjev potrebno je odrediti izvor prihoda tj. predmet oporezivanja, a nakon toga utvrditi pripada li pravo oporezivanja državi izvora ili se ravna prema nekom drugom načelu.
Iskorištavajući svoju anonimnost na internetu, poduzeća stvaraju opasnost za porezne prihode i tržišnu nejednakost. S obzirom na to da je vrlo teško utvrditi identitet na internetu, takva nemogućnost dovodi do pokušaja neprijavljivanja i neplaćanja poreza na izvršene transakcije.
Internetska adresa se može osnovati na području bilo koje porezne vlasti, a isto tako tržišna ponuda ne jamči točne podatke o ponuđaču robe. Ista stvar je s podacima o visini prometa poduzeća koje posluje putem interneta. Kada ponuđač i kupac stupaju u poslovne odnose, financijska vlast ne može u cijelosti naknadno dokazati vrstu i opseg izvršenog prometa. Tako internet postaje savršeno sredstvo utaje poreza.
Kada govorimo o međunarodnim transakcijama koje se odvijaju putem interneta, ne možemo sa sigurnošću utvrditi koji se ugovori o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja tiču takvih transakcija. Iz tog razloga dolazi do opasnosti višestrukog oporezivanja ili neoporezivanja. Ako ovaj problem promatramo sa strane državne blagajne, logično je kako se kao veći problem čini neoporezivanje poslovanja na internetu. Neoporezivanjem poslovanja na internetu i s tim povezan brzi rast internetske trgovine za posljedicu može imati veliki manjak u državnoj blagajni i voditi iskrivljenju tržišnog natjecanja. Da bismo riješili ovaj problem, prije svega potrebno je utvrditi poreznog obveznika koji svoje poslovanje obavlja na Internetu, zatim utvrditi poreznu osnovicu i na samom kraju dolazi ubiranje poreza. U ovoj situaciji se od Financijske vlasti očekuje da na postavljene zahtjeve odgovori prilagođenim mjerama. Ako financijska uprava nije u stanju virtualne transakcije na internetu oporezivati na isti način kao i vidljive transakcije na stvarnom tržištu, nastaje opasnost da će fizička trgovina na malo pretrpjeti znatnije štete i posljedice ne samo na osnovi nepovoljnije troškovne situacije, nego i na osnovi višeg poreznog tereta.
SADAŠNJI MODELI PRIKUPLJANJA POREZNA NA ELEKTRONIČKU TRGOVINU
Elektronička trgovina više nego bilo koji drugi oblik trgovine predstavlja izazov za porezne vlasti te zahtjeva njihovu najširu suradnju. S obzirom na to da postoji mogućnost kupnje izravno od prodavatelja, smanjuje se potreba za prisustvom posrednika koji su inače služili kao porezni platci. Stalno stvaranje novih poslovnih modela i načina trgovanja dovodi do pitanja postojećih granica jer u slučaju elektroničke trgovine se one ne moraju ni prijeći. Jedan od najvećih problema vezanih uz oporezivanje elektroničke trgovine je identificiranje same transakcije i mjesta na kojem se ona dogodila. Važno je odrediti jednostavna porezna rješenja za inozemnog prodavatelja jer se tako znatno smanjuje rizik od porezne evazije. Kada govorimo o oporezivanju transakcija između poduzetnika (B2B) , Europska Unija i Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj slažu se da je model samooporezivanja najprihvatljiviji u te svrhe. S druge strane, kada govorimo o prikupljanju poreza od krajnjeg potrošača, u Europskoj Uniji se primjenjuje model registracije stranog isporučitelja kada obavlja prodaju unutar Europske Unije. Problem koji se javlja kod ovakvog načina prikupljanja poreza jest nemogućnost nametanja porezne obveze stranim dobavljačima jer ih je teško identificirati jednako kao što je teško identificirati kupce, tj. njihovu lokaciju. Jedno od međunarodno prihvaćenih načela oporezivanja potrošnje jest oporezivanje u zemlji u kojoj nastaje krajnja potrošnja, tj. načelo zemlje odredišta (eng. destination principle). To načelo podupiru Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD), Europska Unija (EU), te Svjetska trgovinska organizacija (WTO). U skladu sa spomenutim načelom, izvoz je izuzet od oporezivanja, a porez se plaća prema stopi zemlje uvoznice. To znači da porezni prihod pripada zemlji u kojoj nastaje krajnja potrošnja.
U praksi su u primjeni 2 načina prikupljanja poreza kada je riječ o transakcijama između poduzetnika: prodavatelj se registrira i prikuplja porez ili primatelj obavlja samooporezivanje te sam prijavljuje porez poreznim vlastima. Takvu obvezu nije problem nametnuti maloprodavateljima, ali postavlja se pitanje kako tu obvezu nametnuti stranom prodavatelju i to na digitalni proizvod. U tu svrhu države EU primjenjuju model samorazrezivanja poreza, što znači da se uvoz digitalnih dobara tretira kao uvoz digitalnih usluga i porezna se odgovornost stavlja na kuca umjesto na prodavatelja. Kupac može plaćeni porez odbiti kao pretporez i prevaliti plaćanje krajnjeg poreza na potrošača. U slučaju kada europski poduzetnici izvoze elektronički isporučene usluge (dobra) poduzetniku ili krajnjem kupcu koji se nalazi izvan Europske Unije ili domaćem poduzetniku, ali iz druge zemlje članice, isporuke su oslobođene plaćanja poreza. 
Sa sigurnošću možemo reći kako je znatno teže nametanje obveze plaćanja poreza za elektronički isporučene transakcije krajnjim kupcima (B2C transakcije). U skladu s preporukama OECD‐a, Europska Unija je, ne čekajući međunarodni konsenzus, donijela odluku da jedini efektivni način oporezivanja digitalnih proizvoda pri prodaji neposlovnom kupcu bude jednostrana primjena domaćih pravila registracije i plaćanja na stranog isporučitelja. Inozemni se isporučitelj tretira kao obavlja domaću isporuku te mu se nameće obveza plaćanje PDV-a. Novi model oporezivanja temelji se na registraciji stranog isporučitelja u jednoj od zemalja Europske Unije, a porez se obračunava prema poreznim stopama koje vrijede u zemlji kupca. Proces registracije i prijave može se obaviti elektroničkim putem. Kako je PDV sustav koji u visoku stupnju ovisi o dobrovoljnom ispunjenju porezne obveze, stvarni je problem takva sustava nemogućnost nametanja obveze plaćanja poreza stranim dobavljačima, jer ih je, kao i kupce, teško identificirati. Anonimnost je jedan od najvažnijih problema međunarodne elektroničke trgovine.
TEHNOLOŠKA RJEŠENJA ZA PRIKUPLJANJE POREZA U ELEKTRONIČKOJ TRGOVINI
OECD i EU su razmatrali pojedina rješenja koja se koriste u kombinaciji s drugim modelima. Najjednostavniji način udovoljavanja poreznoj obvezi jest primjenom tehnoloških rješenja, primjerice softwarea koji će automatski u stvarnom vremenu primijeniti stopu poreza zemlje destinacije, skinuti iznos s kupčeve kartice te ga proslijediti državi gdje se potrošnja dogodila. U ovom slučaju internet predstavlja mogućnost pojednostavljenja porezne administracije. Svaki bi se kupac koristio digitalnim potpisom kao rješenjem pitanja identiteta kupca, a može se razviti i smart card na kojoj bi se sačuvali podaci o kupcu, poreznom identifikacijskom broju i online transakcijama. Na taj bi način razvoj novih tehnologija pomogao da se otkrije velik broj transakcija koje se sada ne oporezuju.
MODEL PRIKUPLJANJA POREZA U ELEKTRONIČKOJ TRGOVINI U HRVATSKOJ
Donošenjem Zakona o elektroničkoj trgovini, Zakona o elektroničkom potpisu te Zakona o elektroničkoj ispravi i ostalih zakona, pridružili smo se zemljama koje su otklonile pravne zapreke u obavljanju elektroničke trgovine te se očekuje njezin snažniji rast, posebno sa širenjem širokopojasnog pristupa internetu, koji je prepoznat kao jedan od glavnih čimbenika razvoja elektroničke trgovine. Usvojene su promjene koje su bile potrebne da bi se naše zakonodavstvo uskladilo s europskim tj. usklađeno je sa Smjernicama o elektroničkoj trgovini kako bi se izbjeglo dvostruko oporezivanje ili neoporezivanje tih usluga. Kada domaći poduzetnik primi račun za elektronički isporučenu uslugu koju je obavio inozemni poduzetnik, mora obračunati PDV i platiti ga Republici Hrvatskoj (ali se njime može koristiti kao pretporezom). Kad je riječ o transakcijama B2C, prije najnovijih izmjena Zakona hrvatski je kupac mogao nabaviti elektronički isporučene usluge od inozemnog poduzetnika bez plaćanja PDV‐a, dok je, ako je te iste usluge kupovao od domaćeg poduzetnika, morao platiti PDV. Na taj je način domaći krajnji potrošač bio potican da kupuje strane proizvode online umjesto domaćih, a time je dolazilo do narušavanja neutralnosti. Izmjenama Zakona o PDV-u taj je problem riješen tako da su inozemni poduzetnici dužni registrirati se i platiti PDV čime je ostvareno oporezivanje prema načelu odredišta. Inozemni poduzetnik tako postaje tuzemnim poreznim obveznikom i ima pravo na odbitak pretporeza za nabave u tuzemstvu. Na njega se ne primjenjuje prag za ulazak u sustav PDV‐a koji vrijedi za domaće poduzetnike, nego se odmah, pri prvoj isporuci krajnjem potrošaču u tuzemstvu, mora registrirati za potrebe PDV‐a te će morati imenovati poreznog zastupnika, koji će za njega obavljati poslove vezane za utvrđivanje i plaćanje poreza, a mora biti tuzemni porezni obveznik te jamčiti za plaćanje poreza. Tim je promjenama Zakona o PDV-u Hrvatska uskladila oporezivanje elektronički obavljenih usluga sa zahtjevima EU.
Razvojem novih tehnologija države su bile prisiljene jednakim intenzitetom mijenjati i uvoditi inovacije u svoje porezne sustave. Najvažnije je bilo uskladiti porezne sustave zemalja kako bi se oporezivanje u elektroničkoj trgovini moglo odvijati bez poteškoća kada je riječ o uvozu i izvozu. Nužno je da su predlagana rješenja za navedene probleme bila u skladu s osnovnim načelima oporezivanja. Sadašnji model prikupljanja poreza od krajnjih potrošača u elektroničkoj trgovini u Europskoj Uniji nije sposoban omogućiti oporezivanje sve potrošnje elektronički kupljenih usluga i dobara. Model registracije stranog isporučitelja koji primjenjuje Europska Unija nema zakonske mogućnosti prisiliti strane isporučitelje da se registriraju te oni to čine uglavnom na dobrovoljnoj bazi. Problem na koji ti poduzetnici nailaze jest utvrđivanje lokacije kupca. Naime, sadašnje rješenje, prema kojemu se lokacija kupca (prebivalište, stalna adresa ili uobičajeno boravište) određuje prema prijavi samog kupca te adresi na koju se šalje račun s kreditne kartice, nije dovoljno da bi se osiguralo da se usluge zaista oporezuju ondje gdje se i troše. S obzirom na sve možemo zaključiti kako su problemi ovog oblika oporezivanja i dalje sve prisutni i kako bi se trebalo i dalje intenzivno raditi na njihovom učinkovitijem rješavanju.
Jelena Palić