Osvrt na knjigu: “Euro: Kako zajednička valuta prijeti budućnosti Europe”

 

Knjigu „Euro – Kako zajednička valuta prijeti budućnosti Europe“ napisao je ugledni američki ekonomist, dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju 2001. godine, Joseph E. Stiglitz. Radio je kao ekonomski savjetnik u kabinetu američkog predsjednika Billa Clintona na trgovinskom sporazumu NAFTA te kasnije postao glavni ekonomist Svjetske banke. Danas je profesor na američkom sveučilištu University of Columbia (New York).

Knjiga je vrlo kritički nastrojena prema euru, Stiglitz navodi da su glavni problemi eura i eurozone sljedeći: Euro je postao cilj sam po sebi, a ne sredstvo koje je trebalo doprinijeti europskim integracijama te struktura eurozone koja je po Stiglitzu previše kruta da bi funkcionirala. Stiglitz navodi da je na nastanak eura i eurozone ponajviše utjecaja imala ideologija neoliberalizma i tržišnog kapitalizma te je kritizira i argumentira da je ona jedan od glavnih uzroka problema s kojima se suočava eurozona. Osim problema veliku pažnju okreće društvenim posljedicama koje je euro uzrokovao te mogućim rješenjima koja bi mogla popraviti eurozonu. Po njemu formiranje eurozone je samo povećalo nejednakost u europskom društvu, posebice je to vidljivo između zemalja članica, te nametnulo velike društvene troškove zemljama koje su se pokazale kao najveći gubitnici u krizi eura (Grčka, Španjolska, Italija itd.). On smatra da je trenutna struktura eurozone neodrživa te predstavlja dva alternativna rješenja koja bi bila efikasnija od trenutne situacije. Pod „više Europe“ Stiglitz predlaže jaču povezanost europskog tržišta i osnivanje novih institucija koje bi služile boljem funkcioniranju eurozone. Drugo rješenje smatra da je „manje Europe“ odnosno odlazak nekoliko zemalja članica koje imaju najviše problema ili raspad eurozone na određena valutna područja.

Euro je cilj sam po sebi

Profesor Stiglitz smatra da kada je euro bio u začecima brojni europski političari su mislili da će se uvođenjem jedinstvene valute doprinijeti europskim integracijama i time donijeti Europi ekonomsko blagostanje i prosperitet te ojačati političku integraciju Europe i približiti europske narode. To su vrlo ambiciozni i idealistički ciljevi koje bi svatko želio vidjeti da se ostvare. Međutim iz današnje perspektive euro je uspio samo razdvojiti europske narode, jer kada pogledamo koliko se antieuropskih stranaka i pokreta pojavilo u zadnjih nekoliko godina na političkoj sceni kao francuska National Front, njemačka Afd, nizozemska PVV, Ukip itd., pitanje je koliko je euro stvarno uspješan što potvrđuje kritiku koju Stiglitz upućuje. Od 1999. do 2007. zagovornici eura su bili upravu jer je tada vladala konvergencija – slabije zemlje su brže rasle zbog manjih kamatnih stopa. No pravi ispit eura je došao kada je nastupila velika financijska kriza 2008. godine gdje je euro, po Stiglitzu, podbacio. Stiglitz kaže da je financijska kriza otkrila najslabiju točku eura: „način na koji je (euro) sprečavao prilagođavanje udarima koji su na razne načine pogađali razne dijelove eurozone“. Ključni problem eura je da zemlje članice eurozone imaju bitno različite ekonomije te za dobru funkcionalnost jedinstvene valute je potrebna dovoljna sličnost između zemalja. Logično je za očekivati da će najjača ekonomija u Europi – Njemačka imati i najveći utjecaj na događanja i smjer eurozone. Stiglitz naglašava kako je Njemačka tijekom krize tražila zemlje koje su bile najviše pogođene krizom (Grčka, Irska, Italija, Španjolska, Portugal itd.) da trebaju težiti „fiskalnoj mudrosti“ odnosno smanjivanju deficita i dugova te da je to dostatno za stabilan oporavak.

Grčka kao zemlja koja je postala sinonim za krizu eura se ističe najviše u Stiglitzovoj kritici eura. Po njemu je Grčka neopravdano bila optužena da „si je sama kriva“ zbog situacije u koju se pronašla te da se mora strogo pridržavati fiskalnih mjera koje su joj nametnute programima koje je stvarala „Trojka“[1]. Prvi dio tih programa sastajao se od „velike doze strogosti“[1] – rezanja troškova radi smanjenja deficita, a drugi dio strukturne reforme – snižavanje plaća i cijena, snižavanje potrošnje i povećavanje poreza. Međutim pokazalo se da te mjere nisu bile uspješne u oporavku nego su produbile krizu i glavni razlog tome je bila rigidnost eura i nedostatak europske solidarnosti. Navodi se primjer Njemačke koja ako bi povisila plaće i cijene vrijednost eura bi pala te bi tako zemlje u krizi postale konkurentnije što bi imalo većeg utjecaja od navedenih programa. Stiglitz tvrdi da je na kreaciju takvih mjere ponajviše utjecaja imala ideologija koja je prevladavala u zemljama koje su kreirale takvu ekonomsku politiku.

Ideologija i tržišni fundamentalizam

Stiglitz oštro demantira tržišni fundamentalizam – vjerovanje da su tržišta učinkovita i stabilna te smatra da je to bila prevladavajuća ideologija u vremenu stvaranja eura. Osvrće se na krizu 2008. te kritizira središnje bankare europskih zemalja koji nisu reagirali na prenapuhano tržište nekretnina jer su smatrali da se tržišta ne napuhuju i ako se napuhuju da će se ona sama ispraviti. Osobito ističe istočnoazijsku krizu iz 1990. gdje je glavni krivac bio privatni sektor, a ne vlada. Problem koji je struktura eurozone dopustila je da kada je došlo do krize 2008. sav kapital koji je iz bogatih zemalja brzo došao u siromašne je još brže i otišao te samo produbio krizu. Ono što je vidljivo iz Stiglitzove analize je da zagovara veće uplitanje vlade u ekonomiju i socijalnu državu. Njegov fokus nije samo na analizi ekonomskih problema eura nego i onih socijalnih koja su bila uzrokovana. Zbog toga kod svojih analiza može biti pristran iako su se ona pokazala točnima. Međutim kod ovako kompleksnih ekonomskih sustava kao što je euro teško je ostati samo u domeni pozitivne ekonomije jer se radi o „ekonomskom eksperimentu“ koji direktno utječe na više od 500 milijuna ljudi u Europi.

Povećanje nejednakosti i društvena cijena programa

Kao što je već bilo navedeno, kapital je iz siromašnih zemlja otišao u bogate tijekom krize. To je prouzročilo veliki gubitak radnih mjesta te povećao jaz između perifernih zemalja EU-a i središnjih. Izravna posljedica toga je rast antieuropskog sentimenta osobito u perifernim zemljama koje proživljavaju te posljedice. Programi trojke možda jesu smanjili deficit i povećali  štednju zemalja te omogućili uvjete za odobravanje novih povoljnijih kredita, ali pitanje je koliko je to bilo društveno isplativo. Stiglitz se osvrće na slabljenje srednje građanske klase kao osobito pogubnu činjenicu koja će imati velike dugoročne posljedice. Broj nezaposlenih se uvelike povećao, smanjile su se plaće i mirovine što je došlo do povećanja deložacija i nezadovoljstva građana. Brojni su građani izašli na ulice protiv mjera Trojke što dakako nije dovelo do promjena. Društveni kapital zemlje se uništio zbog masovnog iseljavanja pametnih ljudi iz zemalja u krizi te će se te posljedice osjećati još godinama ako ne i desetljećima. Ovdje su najveći krivci po Stiglitzu europski tehnokrati koje su samo zanimale „kamatne stope i razlike među obveznicama“ odnosno tržište kapitala im je bilo bitnije od obnove društva i društvenog blagostanja što je dijametralno suprotno sa ciljem koji su si zadali tvorci eura, ujedno i EU – a, a taj je stvaranje jače društvene kohezije između europskih naroda i stvaranje europskog identiteta.

 

 

„Više Europe“ ili „manje Europe“

Stiglitz navodi dva puta kojim Europa treba krenuti želi li spasiti eurozonu i euro. Pod „više Europe“ Stiglitz nabraja određene strukturne i krizne reforme koje bi se trebale provesti za uspješno funkcioniranje eurozone. Za njihovu provedbu potrebna je politička suglasnost i veća ekonomska integracija jer zahtjeva velike ustupke bogatijih zemalja. Jedna od takvih reformi je vezanje duga za cijelo valutno područje, a ne za određenu zemlju što bi smanjilo rizik posuđivanja i pomoglo u rješavanju krize. Međutim to znači da u slučaju otplaćivanja dugova, bogatije zemlje bi bile jamci siromašnima što je malo vjerojatno da bi to prihvatili. Drugi put je „prijateljski razvod“ („manje Europe“) koji bi se mogao izvesti u nekoliko slučaja: raspuštanje cijele eurozone ili „fleksibilan euro“. Stiglitz smatra da bi taj put imao troškova, ali da održavanje statusa quo ih donosi još više. Raspuštanje eura bi kratkoročno imao velike troškove te smatra da nije nužno podijeliti Europu na 19 novih valuta nego na više valutnih područja koja bi uključivala ekonomski sličnije zemlje i tako bolje funkcionirala od eurozone. Osobito se navodi kako uz pomoć tehnologije 21. st. kao što je elektronički novac prijateljski razvod ne bi bio kompleksan zadatak pošto je on općeprihvaćen u današnjem svijetu jedino što bi bilo potrebno je suglasnost i jedinstvo Europe, kojeg trenutno nema. Drugo rješenje koje se predlaže je „fleksibilan euro“ gdje bi nekoliko grupa zemalja imala svoj euro. Svaka od tih grupa bi stvorila elektroničnu valutu što predstavlja prednost zbog učinkovitosti, bolje naplate poreza, manjih troškova, lakših transfera itd. Stiglitz opisuje sustav trgovačkih potvrda ili „tokena“ kojim bi se osiguravala ravnoteža izvoza i uvoza te stabilnost tečaja. Taj prijedlog bi mogao pronaći rješenje u obliku sličnom kriptovalutama koje danas postoje. Bilo bi vrlo zanimljivo ako bi se to izvršilo jer bi to značilo revoluciju u financijskom svijetu.

Ovom knjigom Stiglitz potvrđuje svoju reputaciju izvrsnog ekonomista i profesora jer vrlo kompleksnu temu uspijeva objasniti lako razumljivim jezikom. Knjiga je vrlo informativna i zanimljiva te se ideja koju Stiglitz želi predočiti proteže kroz cijelu knjigu. Glavna tema knjige je da je euro postao cilj sam po sebi, a ne sredstvo za veći cilj (europske političke i ekonomske integracije). Mnogi europski političari smatraju da bi raspad eurozone značio raspad europskog projekta s čime se Stiglitz nikako ne slaže te nudi brojna alternativna rješenja koja bi dopustila funkcioniranje eura i pospješila blagostanje građana Europe. Autor smatra da Stiglitzove reforme bi sigurno pomogle u stabilizaciji eurozone, ali da su nerealne i malo vjerojatne zbog manjka političke volje, različitih društvenih mentaliteta i nacionalizma koji je najveća prepreka ujedinjenju Europe, jer veća ekonomska i politička integracija zahtjeva manju moć država članica. Autor se slaže s brojnim idejama koje Stiglitz zastupa u knjizi međutim smatra da su ona malo vjerojatna te da je budućnost eurozone vrlo nepredvidiva. Autor bi preporučio knjigu svima onima koji žele znati nešto više o problematici eura i njegovim mogućim rješenjima.

Filip Cecelja

 

Reference:

Stiglitz, J. E., 2017, Euro: Kako zajednička valuta prijeti budućnosti Europe, 1. izdanje: Zagreb Profil Knjiga d.o.o.  

[1] Međunarodni monetarni fond, Europska središnja banka i Europska komisija