Najvažniji prihod svake države su upravo porezi. U današnjem financijskom sustavu zanimljivo je primijetiti da nema poreza bez države, a isto tako niti države bez poreza. Pojam poreza kao povijesne kategorije uvjetovan je ekonomskim, političkim, socijalnim, ali i brojnim drugim prilikama. Porez je oblik prisilnog davanja koji nameće država, nije namjenski usmjeren i nema izravnu protučinidbu. Kada se govori o modernom poreznom sustavu svakako se pod tim misli na sustav u kojem dominantnu fiskalnu ulogu imaju porez na dohodak, porez na dobit te porez na dodanu vrijednost. Takvi novi oblici oporezivanja trebali bi imati za posljedicu razvoj gospodarstva i jačanje države te značajan doprinos u izdašnijem prikupljanju javnih prihoda. Porez na dohodak, često referiran kao „kralj“ među porezima, javlja se u vrijeme rastuće industrijalizacije, kada sve više ljudi ostvaruje dohodak čime se otvara mogućnost uvođenja dohotka kao novog predmeta oporezivanja. S obzirom na svoju slojevitost i tehniku ubiranja, porezni je oblik koji ulazi u krug najsloženijih poreznih oblika te je veliki dio fiskalne politike. Naime, reformom poreznog sustava trebale su se odraziti izvršene i očekivane određene promjene, kao što su orijentacija na tržišno gospodarstvo, demokracija države koja za sobom povlači više političkih stranaka te manji utjecaj države na tržištu.
1994.-2000.
U Republici Hrvatskoj oblik poreza na dohodak je relativno mlad. Krajem 1990. godine uveden je tzv. „ratni porez“ na neto plaće i druge osobne dohotke. S posebnim općinskim porezom granična porezna stopa bila je viša od 90% za najviše dohotke. Posljedica ovog sustava bila je izbjegavanje porezne obveze kroz brojna porezna izuzeća i olakšice. To je otvorilo veliko pitanje ozbiljnije pripreme za puno veću i sveobuhvatnu reformu fiskalnog sustava, koja se mogle naslutiti početkom 1992. godine. Kreatori našeg prvog Zakona o porezu na dohodak (kao i drugih poreznih zakona) inzistirali su na neutralnosti poreza na dohodak (kao i kod drugih poreza) odnosno na njegovoj fiskalnoj ulozi. Početkom 1994. godine uveden je Sintetički porez na dohodak u Hrvatskoj. Do tada se oporezivanje dohotka temeljilo na cedularnom ili analitičkom sustavu oporezivanja pri čemu su za svaki analitički porez bile propisane posebne porezne stope te olakšice i oslobođenja. Donošenjem novog Zakona o porezu na dohodak (NN 109/93) Hrvatska je prihvatila tadašnji međunarodni trend u poreznim reformama. Osim što je uveden sintetički model oporezivanja dohotka, novim Zakonom reduciran je broj nestandardnih olakšica i oslobođenja. Osnovne osobine ovog načina su ekonomska neutralnost, pravednost i administrativna jednostavnost. Zakon o porezu na dohodak koji je uveden 1994. godine trajao je do kraja 2000. godine. U međuvremenu doživio je niz izmjena (NN 95/94, 106/96, 164/98, 33/00) koje su se odnosile na izmjene u stopama i poreznim razredima, uvođenje prireza te nekoliko promjena visine osobnog odbitka. Bitno je izdvojiti da je mali broj stopa (razreda) poreza na dohodak uzrokovao naglo povećanje poreznog opterećenja pri prijelazu iz jednog u drugi porezni razred. Razumljivo je da je taj prijelaz posebno težak za porezne obveznike ako su u primjeni dvije porezne stope. Ovakvo rješenje tadašnjih saborskih zastupnika dočekano je na nož od strane kritičara. Isto je tako neshvatljivo da su prihvatili prijedlog stranih poreznih konzultanata o iznimno malom rasponu između najniže i najviše porezne stope od samo 10 postotnih poena (u vremenu od 1994. do 1996. godine). Taj je raspon u razdoblju od 1997. do 1999. godine povećan na 15 postotnih poena, jer je ulazna stopa s 25% snižena na 20% (tj. raspon od 25% do 35%, povećan je na 20% do 35%). Naš porez na dohodak karakterizirao je između ostalog, ne samo mali raspon između najniže i najviše porezne stope nego i izuzetno visoka najniža porezna stopa (25% odnosno 20%) kao i relativno niska maksimalna stopa (35%). Što se tiče neoporezivog djela dohotka za 1994. godinu se prema visini faktora osobnih odbitaka, a osnovica na koju se faktor primjenjivao bila je najniža plaća na mjesečnoj odnosno godišnjoj razini. Osnovni osobni odbitak u 1995. i 1996. godini bio je 700 kuna mjesečno, u 1997. i 1998. godini 800 kuna mjesečno, a 1999. godine 1000 kuna mjesečno. Tako je Zakon prisilio najbogatije porezne obveznike, a bogati su bili ne samo po hrvatskim mjerilima onog vremena, nego čak i po europskim standardima, da plaćaju porez po stopi koja je kod plaćanja poreza na dohodak bila rezervirana za osobe koje su jedva preživljavale, osobe s dohocima koji su im jedva omogućavali da sastavljaju kraj s krajem. Trebalo je proći nekoliko godina, sve do donošenja drugog Zakona o porezu na dohodak 2000. godine, da bi se to „revolucionarno” otkriće novog poreznog sistema Hrvatske iz njega (samo) djelomično eliminirao.
2000.-2003.
Zakon o porezu na dohodak iz 2000. godine (NN 127/00 s izmjenama i dopunama NN 150/02) počeo se primjenjivati 1. siječnja 2001. godine. Cilj tim izmjenama je daljnje porezno rasterećenje dohotka, te se naglašenije ističe načelo pravednosti i jednakosti poreznog sustava. U obrazloženju Prijedloga za njegovo donošenje istaknuto je da se taj novi zakon donosi „ radi daljnje izgradnje modernog, preglednog i usporedivog poreznog sustava te radi prilagodbe tog sustava novim gospodarskim uvjetima u Republici Hrvatskoj te uvjetima globalizacije narodnih gospodarstava kao i radi usklađivanja s modernim poreznim zakonodavstvom zapadno europskih zemalja i zemalja u okruženju.“ Novi Zakon o porezu na dohodak razlikovao se od prethodnog i po broju članaka. Dok je materija o oporezivanju dohotka na kraju primjene prvog Zakona o porezu na dohodak regulirana u 114 članaka (od toga je brisano 14 članaka a dodana su 2 nova članka), u novom Zakonu ta je materija bila prezentirana u samo 55 članaka. Naime, donošenjem OPZ-a prestala je potreba za unošenjem postupovnih odredbi u Zakonu o porezu na dohodak. Povećanje broja i visine stopa poreza na dohodak objašnjavao se i opravdavao nastojanjem da se ravnomjernije raspodijeli porezni teret te tako dolazi do preraspodjele prihoda odnosno povećao se njihov udio u porezu na dohodak. (Porezna stopa od 45% koristila se pri oporezivanju dohotka većeg od umnoška faktora 14,0 i osnovnoga osobnog odbitka). Dohodak od imovine ostvaren od najma i zakupnine oporezivao se po stopi od 15%. Primjenom stope od 15% oporezivao se i dohodak ostvaren iznajmljivanjem stanova, soba i postelja putnicima i turistima. Da bi se osigurala veća preglednost poreznog sustava i olakšalo snalaženje u poreznim propisima, razna porezna oslobođenja i olakšice koje su se odnosile na porezni tretman dohotka – a bila su utvrđena u drugim zakonima, preuzeta su i uvrštena u Zakon o porezu na dohodak, kao primjerice oslobođenja za hrvatske ratne vojne invalide i članove njihovih obitelji, olakšice za područje posebne državne skrbi, oslobođenja i olakšice osobama koje obavljaju umjetničku i kulturnu djelatnost, poticaji za zapošljavanje. Novi Zakon o porezu na dohodak je, u odnosu na prethodni, preciznije regulirao odredbe koje se odnose na sprečavanje odnosno na smanjenje (rasprostranjene) pojave utaje poreza. Od 1. siječnja 2003. godine maksimalna stopa poreza na dohodak iznosila je 45% + prirez porezu na dohodak. Međutim, i pored relativno visoke maksimalne stope ovog poreza u nas, njegova je financijska uloga (tablica) bila relativno skromna u odnosu na ulogu tog poreza u najvećem broju članica Europske Unije kao i nekim drugim suvremenim državama.
Udio poreza na dohodak u strukturi javnih prihoda Republike Hrvatske je nizak i smatra se da je razlog u visokoj nezaposlenosti, te niskim plaćama, ali i kontinuiranom povećanju neoporezivog dijela dohotka i poreznih olakšica. U ostalim europskim zemljama porez na dohodak spada u najizdašnije poreze sa stajališta fiskalne izdašnosti.[1] Uključivanje prihoda (dohotka) od kapitala kao i prihoda (dohotka) od osiguranja u osnovicu poreza na dohodak nije imalo većeg utjecaja na udio ubranog poreza na dohodak u BDP-u kao i u ukupnim poreznim prihodima.
[1] Krtalić,S.:”Koliko smo daleko od poreznih sustava zemalja Europske unije”, Zbornik radova znanstvenog skupa ” Promjene u sustavu javnih prihoda”, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb, 2003.godina.
2004.- 2011.
Od 1. siječnja 2005. godine primjenjuje se novi, treći Zakona o porezu na dohodak (NN 177/04). Bit Zakona nije znatnije mijenjana u odnosu prema rješenju iz 2001. godine, već je opet za cilj bio donijeti jednostavniji, pregledniji i razumljiviji propis. Zakonom o posebnom porezu na primitke od samostalne djelatnosti i ostale primitke od 1. listopada 2009. uvedena je obveza plaćanja posebnog poreza na dohodak od kapitala i na dohodak od osiguranja.Najvažnije izmjene Pravilnika o porezu na dohodak (NN 146/09.) odnose se na uvođenje OIB-a (koji se podrobnije objašnjava u posebnom potpoglavlju), koji od 1. siječnja 2010. na svim propisanim obrascima zamjenjuje matični broj građana, matični broj i sistemski broj za strance. U razdoblju plaćanja posebnog poreza primjenjuju se izmijenjeni obrazac IP, obrazac ID-1 i Potvrda o isplaćenim primicima. U ove je obrasce dodana nova kolona u kojoj se iskazuju podaci o obračunatom i plaćenom posebnom porezu. Upitno je koliko se uopće isplatilo uvođenje „kriznog“ poreza jer uza sve milijune koje je država prikupila, s druge strane povećao se pad potrošnje što je nanijelo veliku štetu gospodarstvu, porasla je nelikvidnost, a mnogi su mišljenja kako je krizni porez dodatno utjecao i na porast nezaposlenosti. Iako i nadalje postoje svi razlozi zbog kojih je došlo do uvođenja ovog poreza, potvrđuje se opravdanost prethodno navedenih kritika, pa se nameće pitanje nije li uvođenje kriznog poreza ipak bilo pogrešno? Nadalje, najznačajnije su se promjene dogodile 2010. godine kada je smanjen broj i snižene stope poreza na dohodak, ali su ukinute olakšice za premije osiguranja, zdravstvene usluge i stanovanje. Od 1. srpnja 2010. uvedena je mogućnost poslodavcima da za svoje radnike, uz pristanak radnika, neoporezivo uplaćuju doprinose (premije) za dobrovoljno mirovinsko osiguranje. Poslodavci mogu za ove namjene neoporezivo uplatiti do 500 kn mjesečno po radniku odnosno do 6.000 kn godišnje (za 2010. do 3.000 kn po radniku). Dozvoljena je neoporeziva uplata za više proteklih mjeseci istog poreznog razdoblja. Ponekad se u stručnim raspravama ističe kako porez na dohodak u Hrvatskoj nije dovoljno progresivan, odnosno nedovoljno opterećuje bogate, pa slijedom toga gotovo nije niti bilo značajnijih razmatranja o mogućem uvođenju proporcionalnog poreza (flat tax).
2011. do danas
Unatoč razmjerno malom udjelu poreza na dohodak u ukupnim poreznim i proračunskim prihodima konsolidiranog državnog proračuna, Hrvatska slovi za jednu od najopterećenijih zemalja porezom na dohodak u Europi. Pogotovo je to slučaj kada je riječ o najvišoj stopi poreza na dohodak. U Hrvatskoj je ona 40% i iznad je prosječne najviše porezne stope u EU od 37,68%, a samo malo ispod prosječne najviše porezne stope zemalja OECD-a od 41,58%. Isto tako vidljivo je da Hrvatska ima vrlo nisku granicu za primjenu najviše porezne stope poreza na dohodak. Prihod od poreza na dohodak u Hrvatskoj ima vrlo mali udio u ukupnim poreznim i proračunskim prihodima Državnog proračuna.
Kao što je navedeno u osnovnim smjernicama novog državnog proračuna prihodi su određeni blagim ubrzanjem gospodarske aktivnosti, uzimajući u obzir promjene poreznih politika koje su usvojene prethodne godine te povećanjem apsorpcije EU fondova. Za porez na dohodak (2,1 milijarda kuna) predviđen je rast od 2,0 %.
Izvor: Državni Proračun i Financijski Planovi Izvanproračunskih Korisnika Za 2016. i Projekcije Za 2017. i 2018.
Primjer sadašnje vlade, nakon predstavljanja smjernica proračuna, pozitivniji je od početka prošle. Prepoznata je važnost fiskalne konsolidacije te nam sada samo ostaje čekati predstavljanja daljnjih reformi koje bi trebale dodatno dati dugoročne gospodarske rezultate. Porez na dohodak je gotovo bez značaja za konsolidiran proračun središnje države, ali je on glavni izvor prihoda lokalne države, uz prirez na taj istit porez na dohodak, međutim u potpunosti je nedovoljan da namiri sve potrebe lokalnih jedinica.
ZAKLJUČAK
Porez na dohodak je relativno novi porezni oblik, no bez obzira na to danas predstavlja jedan od najznačajnijih poreznih oblika svakog suvremenog poreznog sustava. Njegova važnost očituje se u velikoj financijskoj izdašnosti, ali i u njegovoj upotrebi kao elastičnog i vrlo djelotvornog instrumenta ekonomske i fiskalne politike. Zakonom o porezu na dohodak i Pravilnikom o porezu na dohodak u Hrvatskoj je regulirano utvrđivanje, obračunavanje i plaćanje poreza na dohodak. Što se tiče modela oporezivanja dohotka Hrvatska primjenjuje jedinstveni sintetičko-germanski tip oporezivanja dohotka s osnovicom koja predstavlja zbroj svih prihoda ostvarenih tijekom jednog poreznog razdoblja. U Hrvatskoj se oporezuje šest izvora dohotka, a to su nesamostalni rad, samostalna djelatnost, imovina i imovinska prava, kapital, osiguranje i drugi dohoci. Porez na dohodak u Hrvatskoj gotovo se u potpunosti oslanja na oporezivanje dohotka od nesamostalnog rada. Sustavi oporezivanja dohotka konstantno su izloženi određenim reformama i upravo te stalne izmjene su njihova najznačajnija karakteristika.
Tihana Nađ