Kontroverzni rad harvardskog dvojca Reinhart-Rogoff

777

Proteklih godina uzročno-posljedična veza javnoga duga i gospodarskoga rasta izaziva mnogo kontroverzi. Naime, financijska kriza iz 2007. godine i prateća recesija u velike je probleme dovela državne financije mnogi zemalja u Europi. Dolazi do velike krize javnoga duga u EU koja vrhunac, nadajmo se, dosegla u Grčkoj te ju bacila u višegodišnje ekonomske i političke turbulencije, a kojima se kraj nikako ne nazire. Brojne vlade diljem Europe, ali i šire, uvjerene da je upravo visok javni dug i deficit državnog proračuna najveća prepreka gospodarskom oporavku, provode programe fiskalne konsolidacije. Naravno, kada se traži potpora za politički nepopularan potez rezanja prava danih od strane države, obično se zaklon od napada interesnih skupina nalazi u ekonomskoj znanosti i nužnosti takvih nastojanja. Tako smo proteklih godina bili svjedoci parlamentarnih rasprava o fiskalnoj konsolidaciji, gdje su se razne strane pozivale na različite znanstvene radove, ekonomske škole, akademske autoritete i izjave nobelovaca iz ekonomije. U tom kontekstu, prije nekoliko godina jedan je znanstveni rad o vezi javnog duga i gospodarskoga rasta privukao veliku pažnju svjetske javnosti, a budući da i nama predstoje slične rasprave, kako javni dug prelazi psihološku barijeru od 90 % BDP-a, vrijedi se podsjetiti tih zbivanja.

„Growth in a Time of Debt“

 U trenutku najžešćih rasprava o fiskalnoj politici, 2010. godine izlazi famozni rad „Growth in a Time of Debt“ američkih znanstvenika Carmen Reinhart i Kennetha Rogoffa. Rad je nastojao dovesti u negativnu vezu visinu javnoga duga i gospodarski rast, odnosno da javni dug koji prelazi određene razine može značajno smanjiti godišnji rast BDP-a. Kako su autori zaposlenici prestižnog američkog sveučilišta Harvard u saveznoj državi Massachusetts, bila je to izvrsna prilika da se spomenuti rad koristi kao temeljni argument u obrani ideje koja je zagovarala mjere štednje. Paul Ryan, koji je nedavno postao Predsjednik Zastupničkog doma SAD-a, upravo je 2012. godine u tadašnjem republikanskom prijedlogu proračuna savezne vlade „The Path to Prosperity“ (često nazivan i Ryanov proračun), zagovarao restriktivnu fiskalnu politiku i to nerijetko pozivajući se na rad Reinhart-Rogoff. To je činio i član Vlade Njezina Veličanstva George Osborne kada je branio svoja nastojanja da dovede britanske državne financije u red.

Da preciziramo, u radu su nalazi bili sljedeći. Prema podacima o javnom i vanjskom dugu te inflaciji i gospodarskom rastu u 44 zemlje za dugi niz godina, došli su do zaključka da je veza između visine javnoga duga mjerenog kao udio u BDP-u i samog rasta BDP-a, slaba do razine udjela javnoga duga u BDP-u od 90 %. Međutim, kada javni dug pređe tu razinu, smatra se da je poguban za gospodarski rast, kako razvijenih zemalja, tako i zemalja u razvoju. Za zemlje u razvoju čak i vanjski dug (javni i privatni) na razini od 60 % BDP-a, smanjuje godišnji rast za 2 %, a pri višim razinama čak upola. Treći je zaključak bio, da nema jasne poveznice između inflacije i visine javnoga duga u razvijenim zemljama, dok u zemljama u razvoju inflacija raste kada je javni dug visok.


1

Izvor: Carmen M. Reinhart and Kenneth S. Rogoff – Growth in a Time of Debt, 2010.

 Gornja graf prikazuje podatke za prosječni i medijanski rast, inflaciju i javni dug za 24 zemlje u razvoju od 1946. do 2009. godine. Prema njihovim tadašnjim izračunima, utjecaj na rast BDP-a i inflaciju bio je više nego evidentan za razine javnoga duga iznad 90 % BDP-a. Donji graf pokazuje da prema podacima za 20 razvijenih ekonomija nema poveznice javnog duga i inflacije, dok je utjecaj na medijanski i prosječni rast BDP-a, u odnosu na zemlje u razvoju, vrlo sličan kada se pređe magična granica od 90%.

2

Izvor: Carmen M. Reinhart and Kenneth S. Rogoff – Growth in a Time of Debt, 2010.

Zapravo, sami rad je vrlo jednostavan i koristi se osnovnom statistikom pa zaista zvuči nevjerojatno da je došlo do ozbiljnih grešaka prilikom njegove izrade. Thomas Herndon, Michael Ash i Robert Pollin sa sveučilišta Massachusetts, 2013. godine objavljuju svoju kritiku rada dvojca Reinhart i Rogoff pod naslovom „Does High Public Debt Consistently Stifle Economic Growth?”. Prema njima, kolege su pogriješile selektivno isključujući određene podatke, a najveća je sramota za harvardski duo bila najobičnija pogreška u kodiranju u Excelu. Ispravljajući njihove greške Herndon, Ash i Pollin došli do dijametralno suprotnog zaključka za prosječni rast za razvijene zemlje kada je javni dug viši od 90 % BDP-a, odnosno on nije minus 0.1%, već plus 2.2%  što demantira prvotnu tezu. Također, svojom su analizom odnosa javnog duga i rasta BDP-a za svaku godinu i zemlju od 1946. do 2009. ustanovili da se ne može uspostaviti jasna poveznica kada se pređe razina od 90%, već bi ona bila jača u razdobljima prije negoli dug prijeđe spomenutu razinu. Taj ponovno potpuno suprotan zaključak radu Reinhart-Rogoff pokazuje slika ispod.

3

Izvor: Herndon T., Ash M., Pollin R., – Does High Public Debt Consistently Stifle Economic Growth?, 2013.

Doduše, Carmen Reinhart i Kenneth Rogoff naknadno su ispravljali podatke te došli do malo manje šokantnih brojeva, ali jednakoga zaključna. Ipak, početna pogreška iz 2010. definitivno je ostavila neizbrisivu mrlju na njihovom radu. Ne samo to, u pitanje se dovodila i njihova akademska čestitost, obzirom da je njihov rad bio argument u govoru mnogih fisklanih konzervativaca diljem svijeta. Sama kritika Herndona i društva završava riječima: „Činjenica da su nalazi Reinhart-Rogoff pogrešni, trebaju nas voditi u preispitivanje politike štednje, kako u Europi tako i u SAD-u.“ Svakako da je dobro da se uporišta za vođenje ekonomskih politika traže u znanosti, ali bilo bi apsolutno pogrešno svoditi odluke i raspravu na jedan jedini rad ili ekonomsku školu. Takva vrsta isključivosti, dovest će do situacije u kojoj bi bilo bolje da se s ekonomistima nikada nismo ni savjetovali.

Matej Bule