U vrijeme rekordnog javnog duga koji iznosi 97,7% BDP-a, državnog deficita od -5,8%, BDP-a, jedne od najvećih stopa nezaposlenosti u Europi od 24,5% te ostalih poražavajućih indikatora poslovnog ciklusa, Španjolska se nalazi u novoj eri političkog labirinta.
Izvor: Eurostat: „Eurostate database“, http://www.ec.europa.eu
Iako je pozitivan trend smanjivanja deficita Španjolske države evidentan, činjenica kako javni dug sve više raste je probabilistička. Tako je već na polovini 2013. godine Španjolska premašila zacrtanu maksimalnu razinu javnog duga od 91,4 posto bruto domaćeg proizvoda. Previsok javni dug povećava rizik od usporavanja gospodarskog rasta te rizik od fiskalne krize (državnog bankrota kao u slučaju Grčke). Tamošnji političari ne vjeruju u uzročno-posljedični odnos javnog duga i gospodarskog rasta. Oni smatraju da neke druge stvari, a ne visina javnog duga, utječu na rast. Ovakav benevolentan odnos prema javnom dugu fundamentalno je pogrešan. Ekonomska istraživanja pokazuju da javni dug, nakon što prijeđe određeni prag u % BDP-a, negativno utječe na ekonomski rast, ima negativan učinak na očekivanja te istiskuje privatna ulaganja zbog poticanja lijenosti investitora.
Izvor: Eurostat: „Eurostate database“, http://www.ec.europa.eu
Ipak, u nastojanju da se Španjolska izvuče iz spomenutih problema tadašnja vladajuća konzervativna Narodna stranka (Partido Popular, PP) na čelu s Mariano Rajoyom provela je oštre mjere štednje od kraja 2011. te je smanjila proračunski deficit ispod 6% BDP-a u 2014., nakon poražavajućih 9,4 posto 2012. godini. Rajoy je u govoru o stanju nacije prvo priznao da su mjere štednje koje je građanima nametnuo mnogima nanijele bol, a potom izjavio da su ipak učinkovite i da zemlju vade iz problema u koje je počela upadati još 2007. Mariano Rajoy i njegova Narodna stranka, iako u kratko vrijeme svog mandata nisu uspjeli smanjiti javni dug, zatražili su povjerenje svojih građana na nedavnim izborima koji su se održali 20. prosinca 2015. godine.
Rezultati španjolskih izbora su bili, više ili manje, u skladu s onime što se i očekivalo. Glavne političke stranke, Narodna stranka (Partido Popular – PP) i Socijalisti (Partido Socialista Obrero Espanol, PSOE) ne dominiraju više političkom scenom. Zbog nezadovoljstva bolnim mjerama štednje i korupcijskim skandalima, pojavile su se dvije nove stranke predvođene mladim ljudima, koje se protive socijalnim rezovima – radikalna lijeva stranka „Mi možemo“ (Podemos) i Građanska stranka (Ciudadanos – C’s).
Vladajuća stranka desnog centra na čemu s Mariano Rajoyom – PP ponovno je pobijedila na izborima sa 123 mandata od ukupno 350, čime je izgubila apsolutnu većinu. U povijesti demokratske Španjolske ovo je bio najgori pobjednički rezultat. Iako glavni pokazatelji ne pokazuju jasan izlaz iz krize, izborni rezultat PP-a može se smatrati uspjehom, čak iako su izgubili većinu u parlamentu. Rezultati izbora prikazani su na sljedećem grafikonu iz kojeg se može vidjeti kako je Španjolski Parlament podjeljeniji nego ikad. Stranka socijalista PSOE osvojila je 90 mandata, a slijede ju radikalna ljevica PODEMOS sa 69 mandata te Građanska stranka Ciudadanos sa 40 mandata. Valja napomenuti kako španjolski izborni sustav pogoduje većim strankama, dodjeljuje im veću količinu mandata.
Izvor: The Spain report: „Spanish General Election“, http://www.thespainreport.com
Je li ovo kraj španjolskom dvopartitnom sistemu? Od parlamentarnih izbora 1982. godine dvije glavne političke stranke, PSOE i PP, uvijek su dobivale više od polovice mandata. Iako su navedene dvije političke stranke dobile 213 mjesta zajedno, čini se kako će ovi parlamentarni izbori promijeniti taj trend. Unatoč izbornom sustavu koji pogoduje veće stranke, ovo izbori ukazuju na veliku promjenu (od dvopartitnog stranačkog sustava do višestranačja). Koji su mogući scenariji? Pedro Sanchez, vođa Socijalista, tvrdi kako neće dati podršku Rajoyu kao premjeru i da će će pokušati formirati „vladu promjena“. Budući da je koaliciju na temelju ideologije nije lako oblikovati, vrijeme je za pregovore. Budući da čelnici Ciudadanosa i Podemosa tvrde da oni neće ući u vladu koju oni sami ne vode, mala je vjerojatnost da će se formirati koalicija. Ako se ne postigne sporazum, sazvat će se prijevremeni izbori. Ovaj scenarij mogao bi pogodovati Podemosu i PP-u, međutim teško je predvidjeti rezultate u političkoj klimi koja se mijenja svaki dan.
Opisani politički labirint koji se odvija u Španjolskoj proteklih dana možemo usporediti s postizbornim previranjima na hrvatskoj političkoj sceni u kojoj bi Hrvatska demokratska zajednica imala ulogu španjolskog PP-a, Socijaldemokratska partija Hrvatske ulogu PSOE-a, a Most ulogu Podemosa. Španjolsko društvo želi političke promjene, a sada je vrijeme da doznaju jesu li španjolski političari u mogućnosti ispuniti očekivanja. U konačnici, neovisno na čiju stranu prevagne sreća, od iznimne je važnosti da ishod bude najpovoljniji kako po gospodarstvo i ekonomiju, tako i po građane Španjolske.
Tihana Štimac