Uklanjanje valutnog rizika gospodarstva i smanjenje troška zaduživanja domaćeg sektora


U prethodnih 7 članaka željeli smo približiti našim čitateljima ekonomsku teoriju koja se bavi problematikom tečaja i utjecaja tečaja na gospodarstvo te povijesni kontekst tečajnih režima u Europi koji je prethodio nastanku eura. Objasnili smo kako je euro bio stvoren, koje zemlje su ga prve prihvatile te kako se euro suočio sa svojim prvim pravim ispitom – financijskom krizom 2008. godine. Zatim smo objasnili koje reforme su se provele u eurozoni kako bi se unaprijedila otpornost eurosustava na buduće šokove. Teorija je ključna jer je ona polazište logike i svih argumenata koji stoje iza važnih ekonomskih odluka kao uvođenje eura. Povijesni kontekst je važan za razumijevanje različitih stavova zemalja članica u eurosustavu, a time i politike koja se u njemu vodi. Svrha ovog serijala članaka je da približimo ovu tematiku našim čitateljima kako bi sami mogli zaključiti je li odluka da Hrvatska uvede euro dobra ili nije. Ovim člankom započinjemo analizirati argumente koji su navedeni u vladinom dokumentu „Eurostrategija“. Krenut ćemo s analizom argumenata za ulazak u euro te će zatim slijediti članci koji se svrstavaju u argumente protiv eura.

U eurostrategiji vlada i HNB navode da ulaskom Hrvatske u eurozonu uklanjamo naš valutni rizik gospodarstva. Međutim što je to u suštini valutni rizik i zašto vlada i HNB smatraju da je njegovo uklanjanje pozitivno za naše gospodarstvo. Valutni rizik je rizik koji nastaje prilikom ugovaranja kredita s valutnom klauzulom. Odnosno kada je iznos kredita povezan sa stranom valutom, ali plaćanje kredita se vrši u domaćoj valuti. Ovdje nastaje problem u kretanju tečaja između te dvije valute. Ako dođe do deprecijacije valute u kojem se vrše plaćanja (valuta u kojoj primamo dohodak) dolazi do povećanja troška kredita, odnosno anuiteti koje vraćamo su veći za iznos deprecijacije. Promjene na deviznom tržištu su česte dok su promjene na tržištu rada spore odnosno naš dohodak ne raste u tandemu s našim anuitetima čime dolazi do velikog rizika povećanja troškova. Nedavna kriza sa Švicarskim frankom je najbolji primjer ovog negativnog utjecaja. Ako ste malo čitali ili bili osobno u problemu sa švicarcem osjetili ste što znači valutni rizik. Mnogi ljudi su imali problema sa plaćanjem svojih kredita koje su podigli u švicarskom franku, a plaćali u kuni jer je kuna naspram švicarskog franka jako deprecirala. Zato vlada i HNB nalažu da je pozitivno rješavanje ovog rizika. Ulaskom Hrvatske u euro svi krediti koji su odobreni s valutnom klauzulom (naspram eura) postaju de facto „valutno nerizični“ jer ćemo zarađivati u eurima i plaćati anuitete u eurima.

Ukupni devizni dug u Hrvatskoj iznosi oko 500 mlrd. kuna što je približno jednako kao 1.5 Hrvatskog BDP – a. Od tih kredita približno 90% ih je denominirano u euru. Svi sektori od države, poduzeća do stanovništva su izloženi u značajnom iznosu valutnom riziku. Zbog toga je od iznimne važnosti održavati stabilan tečaj između eura i kune da ne dođe do velikih šokova u Hrvatskom gospodarstvu. Samo ovom činjenicom prostor djelovanja monetarne politike kao alata za upravljanje Hrvatskim gospodarstvom je vrlo ograničen. HNB ne može dopustiti da dođe do velike deprecijacije kune kako bi dao poticaj robnom izvozu jer bi svi naši sektori zbog valutne klauzule patili od većeg troška kamata.

Hrvatska, kao i mnoge tranzicijske zemlje, je u svojoj prošlosti iskusila velike poremećaje s vrijednošću svoje valute. U Jugoslaviji prosječna stopa inflacije od 1960. do 1972. godine je iznosila 12.2% što ne zvuči strašno međutim u usporedbi s Njemačkom koja je u tom periodu imala 3.3% to je četverostruko puta više. Ako ste se ikada pitali koja država je apsolutni rekorder u perzistentno visokoj inflaciji odgovor je Jugoslavija u kojoj je prosječna stopa godišnje inflacije od 1971. do 1991. iznosila 76%! Znači da je svake godine u prosjeku cijena svih dobara rasla za ¾. Uzmimo što to znači na primjeru. Ako je cijena kruha 5 kn te je inflacija narednih 10 godina 76% godišnje na kraju tog perioda cijena kruha će biti približno 1426 kn! Ova povijesna činjenica je bitna zato što kada nije bilo eura građani su većinom cijene izražavali u njemačkim markama baš zbog ove pojave.

U Hrvatskoj zbog velike odbojnosti i nepovjerenja prema vlastitoj valuti kuni zbog prošlih epizoda hiperinflacije u Jugoslaviji i na početku 90 – tih  postoji velika euroizacija. Euroizacija je pojam kojim se označuje pojava gdje se u nekoj zemlji umjesto njezine domaće valute pojavljuje visoka zastupljenost eura kao valute štednje i mjerila vrijednosti. Ovo se može lagano dokazati. Nitko u Hrvatskoj kada razgovara o kupnji auta ili kuće/stana ne govori u terminima kune. Gotovo svi koriste iznose u eurima za označavanje vrijednosti tih dobara ista logika se može primijeniti i na štednju. Na grafičkom prikazu možete vidjeti razmjere euroizacije u Hrvatskoj. Iz prikaza je vidljivo da se udio deviznih štednih depozita u ukupnim štednim i oročenim depozitima u Hrvatskoj kreće između 80% i 84%, a kako je 90% ukupne devizne štednje u eurima može se shvatiti koliko je stvarno euro dominantan u našoj ekonomiji.

Izvor: HNB

Osim spomenutih posljedica euroizacije bitan je i ukupni utjecaj na Hrvatski bankovni sustav. Kako je većina sredstava koje banke koriste za odobravanje kredita (štednja) denominirano u euru one su prisiljene većinu kredita izdavati sa već spomenutom valutnom klauzulom kako bi se one same osigurale od valutnog rizika. Na kraju taj rizik plaćaju građani i poduzeća sa višim kamatama i ostalim troškovima koje ovakav sustav nosi. Time dolazimo do sljedećeg vladinog argumenta, a to je smanjenje troška zaduživanja domaćeg sektora. Ovaj argument je vezan za prvi jer bez prvog ne može doći do drugog. Trošak zaduživanja domaćeg sektora ovisi o raznim faktorima od kreditnog rejtinga države, kamatne marže banaka, kamata na inozemnom tržištu, političkih faktora i mnogih drugih te naravno valutnog rizika. Uklanjanjem valutnog rizika vlada tvrdi da će se taj efekt prenijeti i na ostale faktore od kojih se sastoji kamata čime dolazi do smanjenja svih kamatnih stopa u državi i nižeg troška zaduživanja. Nižim troškom zaduživanja trebalo bi doći do većih investicija i zaposlenosti te većeg blagostanja. Vlada i HNB su u dokumentu naveli da sudeći po iskustvu nama sličnih država (npr. Slovenija) koje su uvele euro taj efekt se doista drastično odrazio na njihov trošak zaduživanja. To se ponajviše odrazilo na ocjenu rizika države gdje se tim državama ocjena smanjila u iznosu od 10% – 35%.

Nema dvojbe da će ove dvije promjene (ako se ostvare) značajno koristiti Hrvatskom gospodarstvu. Nitko ne može opovrgnuti činjenicu da je štednja građana pretežito u eurima i da će tako i ostati do uvođenja eura. Gledajući ove argumente teško je zauzeti euroskeptičan stav. Pravi euroskeptičar bi okrivio sve vlade i HNB od uvođenja kune do danas. Zato jer nisu unijele građanima dovoljno povjerenja u kunu. Početkom 2000 – tih da se pokrenula kampanja za unošenje povjerenja u kunu možda bi danas bilo rezultata te bi udio devizne štednje bio puno manji nego što je to danas, a time bi ovi argumenti postali manje relevantni za raspravu. Međutim to se nije dogodilo i stvarnost je takva kakva jest ovo je nerješiv problem za euroskeptičnu stranu u kratkom roku. Kako je napomenuto i u uvodu naredni članci će se fokusirati na argumente za euro dok će nakon njih slijediti argumenti protiv eura gdje će se detaljno raspraviti pozicija koju drže euroskeptičari.

Filip Cecelja

Literatura:

Perković, B. (2018.) “Svi mitovi o Gospodarstvu Jugoslavije”, Dostupno na: https://www.liberal.hr/jugoslavija-sfrj-gospodarstvo-mitovi-ex-yu-radnicko-samoupravljanje-508

Hanke, H. S. (2007.) “The World’s Greatest Unreported Hyperinflation”, Cato Institute, Dostupno na: https://www.cato.org/publications/commentary/worlds-greatest-unreported-hyperinflation

HNB, “Što je Valutni Rizik”, Dostupno na: https://www.hnb.hr/-/sto-je-valutni-rizik-

HNB, (2015.) “Okvir Monetarne Politike”, Dostupno na: https://www.hnb.hr/temeljne-funkcije/monetarna-politika/okvir-monetarne-politike