Iz godine u godinu, grafikon javnog duga Republike Hrvatske prikazuje uzlazni trend, baš kao i udio istog u BDP-u sve od 2009. godine. Prema podacima Državnog zavoda za statistiku, 2014. godine javni je dug iznosio 279,6 milijardi kuna što čini 85% hrvatskog BDP-a. Međutim, ovoj nimalo maloj brojci potrebno je još pridodati i oko 22,8 milijardi kuna jamstava javnim poduzećima te otprilike 5,8 milijardi kuna obveza Zagrebačkog holdinga. Pridodajući ovim podacima i činjenicu kako je proračunski deficit opće države u periodu 2012. – 2014. iznosio između 5,3% i 5,6% te uslijed nedostatka mjera za značajnije smanjenje istog, za očekivati je kako će do novih zaduženja doći.
Udio javnog duga u BDP-u
Izvor: Izrada autorice na temelju Državnog zavoda za statistiku
Ukoliko na trenutak ostavimo po strani vrijednosti javnog duga te proračunski deficit, zabrinjavajuća je činjenica kako strategije upravljanja javnim dugom nema. Naime, posljednja je strategija donešena za razdoblje 2011. – 2013. te se može reći kako se većina onda postavljenih ciljeva može i danas primijeniti kao svojevrsna težnja i usmjerenje. Samo neki od spomenutih ciljeva su: stabilizacija udjela javnog duga u BDP-u, produljenje prosječnog roka dospijeća te smanjenje udjela kratkoročnog duga u ukupnom iznosu duga. Bez odgovarajuće strategije i primjene iste i dalje ćemo slušati o daljnim, često nepovoljnim, zaduženjima i često organiziranih, „po tiho“, potkraj godine u blagdansko vrijeme.
Nepovoljna su zaduženja uglavnom rezultat kreditnog rejtinga koji je prema Standard & Poor’s u kolovozu ocijenjen kao BB s negativnim izgledima te je očito kako je prilikom ocjene u obzir uzeto i posljednje izdavanje hrvatskih obveznica u iznosu 6 milijardi kuna uz kamatnu stopu 4,5% i rok dospijeća 10 godina čime je udio javnog duga u procjenjenom BDP-u prešao službenu brojku od 85%.
Iako Hrvatska zasada nema strategiju upravljanja javnim dugom, Vlada je osmislila Program konvergencije 2014. – 2016. u kojem su postavljene mjere s ciljem smanjenja proračunskog deficita. Strukturne mjere na prihodnoj strani, između ostalog, uključuju povećanje doprinosa na zdrastveno osiguranje s 13% na 15% kao i povlačenje prihoda od dobiti trgovačkih društava u državnom vlasništvu. Na rashodnoj strani neke od mjera su smanjenje subvencija te socijalnih naknada i transfera. Zanimljiva je i stavka rashodne strane Smanjenje naknade zaposlenima koja je jasno doživjela negodovanja od strane sindikata pa se srž te mjere odnosi na, primjerice, isplatu božićnice u 2015., a ne na smanjenje plaća pri čemu bi došlo do značajnijih ušteda.
Da je potrebna značajnija reforma s ciljem smanjenja proračunskog manjka te jasna strategija upravljanja javnim dugom, potpuno je jasno, a situacija bi mogla postati alarmatna kad se pored svega doda činjenica kako Hrvatsku čekaju veliki iznosi otplata glavnice i kamata u periodu do 2025. godine. Točnije, radi se o iznosu od otprilike 18,8 milijardi kuna, a tom je iznosu potrebno pribrojiti i dug temeljem kredita (čiji je udio u ukupnom dugu opće države oko 35%) o čijem dospijeću nema javno dostupnih informacija. Međutim, ta otplata duga nikako nije ravnomjerno raspoređena pa je, pod pretpostavkom ceteris paribus, već 2017. godine moguće očekivati značajnije zaduženje zbog refinanciranja postojećih obveza.
Istaknuvši glavne činjenice vezane uz cjelokupno postojeće stanje javnog duga Republike Hrvatske, zanimljivo je navesti primjer Irske- zemlje koja je dugo punila naslovnice brojnih članaka te bila glavna tema svjetskih medija. Irska je zemlja kojoj je u određenom razdoblju financijske krize, 2008. – 2010., tako reći, prijetio bankrot, a bankarski je sektor bio naročito pogođen. Zemlja je dugo odbijala pomoć MMF-a te je sama nastojala riješiti krizu kroz druge kanale zaduživanja, a sve s namjerom jačanja „poljuljanog“ bankarskog sektora. Na kraju je pritisak EU bio prevelik te je u studenom 2010. pristala na zajam od 85 milijardi eura po godišnjoj kamatnoj stopi od 5,8% na period od tri godine. Bila je to visoka cijena duga, čak i za grčke pojmove. U sljedećih nekoliko godina, zemlja je bila u nimalo zavidnoj poziciji-udio javnog duga u BDP-u dosegnuo je svoj vrhunac 2012. godine s 120,2%.
Najveći dio duga bio je namijenjen oporavku bankarskog sektora u cilju vraćanja povjerenja u isti. Jačanje financijskog sektora nije bio jedini preduvjet za stvaranje temelja oporavka. Kako je Irska mala zemlja, (baš kao i Hrvatska!) jasno je kako ne može sama generirati rast, barem ne u vrijeme snažne krize u kojem se našla. Iz tog je razloga, u nadi da privuče investitore i potakne porizvodnju te trgovinu osigurala nisko porezno opterećenje korporativne dobiti. S druge strane, uzevši zajam, Irska je bila primorana poduzeti brojne mjere štednje kao što su snižavanje plaća javnom sektoru, smanjenje izdataka za zdravstvo i obrazovanje te povećanje poreza (npr. PDV se povećao s 21 na 23%).
Bio je to velik zalogaj za Irsku, postavljene mjere bile su rigorozne i riskantne, a ishod neizvjestan. Irska je obuzdavala svoju potrošnju, ali i davala poticaj realnom sektoru ne nametajući nova porezna opterećenja poduzećima i otvarajući slobodan put razvoju industrije. Irska je vlada bila svjesna kako poduzima nepopularne mjere, posebice ako uzmemo u obzir da se ovako skupo zaduženje, te mjere štednje provodilo nešto prije izbora.
Danas se o Irskoj mogu čuti pozitivne vijesti o izlasku iz krize, rastu BDP-a (u 2014. stopa rasta iznosila je 5,2%, a značajan rast očekuje se i za 2015. godinu) te javnom dugu koji, iako još uvijek ima visok udio u BDP-u , ima padajući trend.
Slučaj Irske zasigurno može poslužiti kao primjer iz kojeg bi Hrvatska mogla koješta naučiti. Iako hrvatski bankarski sektor nije bio tako snažno pogođen krizom prije svega zbog konzervativnijeg poslovanja banaka, ali i slabije razvijenosti financijskog sustava, ovim zemljama zajednički je pojam snažna recesija koja je zahvatila njihova gospodarstva.
Primjer je pokazao nužnost postojanja jasne strategije upravljanja javnim dugom te kako bi vlade trebale biti odlučnije, i, bez obzira na ishod izbora, hrabrije oko tzv. nepopularnih mjera štednje koje se vlade često boje poduzeti.
Nika Hrvoj