Obrazovni voucher (bon) je novčana doznaka koju država daje pojedincu; dobiveni iznos može se unovčiti u državnoj ili privatnoj školi, a razliku između školarine u državnoj ili privatnoj školi roditelji plaćaju sami. Ovaj općenitiji pristup definiciji doznake za obrazovanje nije dovoljan da bi se stekao potpuni uvid u sustav, stoga se govori o shemi vouchera.
Tablica 1. Shema vouchera
Ograničeni voucheri predstavljaju oblik novčanog bona koji se može unovčiti samo u državnim školama. Neograničeni voucheri omogućuju izbor privatne škole, od koje se očekuje kvalitetnija nastava, s time da razliku školarine korisnici nadoplaćuju sami.
Povijesni pregled
Prva praktična shema vouchera potječe iz SAD-a, a ostvarena je u pilot-projektu u Sjevernoj Karolini. Radilo se o ograničenom voucheru fiksne vrijednosti jednakih iznosa školarine, s uključenim troškovima prijevoza, a izdavao se obiteljima s nižim dohotkom. Godine 1982. shema je predložena Ministarstvu prosvjete Velike Britanije, no sustav nije dulje zaživio. Zagovornici ideje obrazovnog vouchera ističu mogućnost veće konkurencije državnih i privatnih škola, što za krajnji rezultat, prema njihovu mišljenju, ima višu kvalitetu nastave.
Primjer Švedske
Kao što je navedeno, ideja o financiranju školstva putem vouchera nije izvorno švedska, već dolazi od poznatog mislioca Miltona Friedmana. Šveđani su bili spremni razviti intelektualnu bazu u vlastitoj zemlji za reformu koja je bespovratno promijenila koncept švedskog modela blagostanja.
Već 1982. godine švedski umjereni konzervativci (Moderaterna) prihvaćaju načelo po kojem roditelji, a ne država, imaju pravo izbora usluga dječje skrbi i školovanja. 1985. godine imenovana je posebna komisija sa stručnjacima iz različitih akademskih područja kako bi se analiziralo stanje tadašnjeg modela države blagostanja. Najvažniji zaključak izvješća komisije bio je da Šveđani žele imati utjecaj kao potrošači na tržištu obrazovnih usluga.
Model financiranja obrazovanja putem školskih vouchera uvela je umjerenjačka konzervativno-liberalna vlada 1992. godine, kao sredstvo slobode izbora roditelja u financiranju privatnog ili javnog školovanja svoje djece. Švedski građani postali su potrošači socijalnih usluga kojima je pristup bio zajamčen svima. Švedska je dobila izbor, ali “izbor pod jednakim uvjetima za sve” (Svanborg-Sjövall, 2012). Tadašnji premijer Carl Bildt možda i nije znao da je otvorio prostor za izvoz ove policy inovacije u druge zemlje. Bildtova vlada pokrenula je niz pro-tržišnih reformi za koje je put otvoren već prije.
Pet je ključnih točaka švedskog modela školskih vouchera:
- Nacionalni kurikulum obvezne su slijediti sve javne i privatne škole koje se financiraju uplatama vouchera;
- Nacionalni školski inspektorat daje odobrenja za rad privatnih škola, uz mogućnost prigovora lokalne uprave u kojoj se škola nalazi;
- Voucheri se financiraju iz proračuna lokalne uprave u kojoj se škola nalazi. Iznosi se razlikuju među gradovima i općinama. Nacionalno zakonodavstvo obvezuje lokalne uprave za isplatu iznosa koji odgovara prosječnom trošku javnog školovanja po učeniku;
- Privatne škole ne smiju naplaćivati dodatne cijene obrazovanja. Pravo upisa pod jednakim uvjetima imaju svi učenici čiji roditelji izaberu određenu privatnu školu;
- Privatne škole imaju slobodu organizacije obrazovnih programa i metoda u okviru propisanog sustava kurikuluma, testiranja i ocjenjivanja. (Svanborg-Sjövall, 2012)
Školski voucheri i sloboda izbora pridonijeli su proračunskim uštedama u obrazovnom sustavu, potaknuvši razvoj profitabilnih neovisnih škola u kojima učenici postižu bolje ishode i veći povrat uloženog novca poreznih obveznika. Upravljanje kvalitetom i troškovima u javnim školama automatski je poboljšano zbog konkurencije privatnog sektora te su plaće profesora porasle. Uvedeni su novi obrazovni koncepti, pristup školovanju je zajamčen svim učenicima, a njihovi roditelji su dobili slobodu izbora između privatnih i javnih škola.
Sustav financiranja voucherima proširen je i na područje skrbi o djeci i starijima te na zdravstvene usluge. Isto je vrijedilo i za sustav predškolskog odgoja, gdje je privatizacija smanjila troškove sustava.
Prije uvođenja vouchera, manje od 1% švedskih osnovnoškolaca i srednjoškolaca pohađalo je privatne škole. U školskoj godini 2010./2011. taj je udio porastao na 12% kod osnovnoškolaca i 25% kod srednjoškolaca. U nekim dijelovima Švedske udio je dosezao čak i polovinu učenika. Privatne škole posluju u gotovo tri četvrtine lokalnih jedinica. (Svanborg-Sjövall, 2012)
Zaključak
Uvođenje školskih vouchera u obrazovanju rezultiralo je valom neovisnih školskih poduzetnika početnika koji su dobivali odobrenje pod uvjetom da poštuju propise kao i javne škole. Načelu jednakosti mogućnosti pridruženo je i načelo slobode izbora (privatnog ili javnog obrazovanja). Sustav kombinira najbolje od politike s najboljim od poslovnog sektora, kombinirajući vrijednosti raznolikosti i jednakosti. Slične reforme provedene su i u Danskoj, Nizozemskoj i Čileu, a razmatraju se i u drugim zemljama.
Barbara Barbarić