Na dan 23. listopada 2018. se prvi puta u povijesti dogodilo da je Europska Komisija odbila proračun neke države. Italija je prema konvergencijskim kriterijima trebala predstaviti državni proračun Komisiji sa predviđenim strukturnim deficitom od maksimalno 1.8%, međutim Vlada Giuseppea Contea predala je dokument koji predviđa strukturni deficit od 2.4%, što predstavlja rizik sanaciji mastodontskog talijanskog javnog duga, koji je krajem 2017. godine iznosio 131.2% BDP-a, što ga nakon Grčke čini najvećim udjelom javnog duga u BDP-u u Europi.
Giuseppe Conte je predsjednik koalicijske Vlade sastavljene od desničarske „Lega Nord“ i populističke „Movimento Cinque Stelle“, dvije stranke koje su stupile u koaliciju pod zajedničkim nazivnikom separatizma i euroskepticizma. Matteo Salvini, predsjednik „Lega Nord“ i ministar unutarnjih poslova u predizbornoj kampanji najavljivao je inicijativu za napuštanje Eurozone. Premijer Conte je ipak po tom pitanju pomirljiviji, te tvrdi kako izlazak iz Eurozone ne 
dolazi u obzir, međutim trenutni razvoj događaja oko proračuna može staviti jednu sasvim novu dimenziju problemu opstojnosti Eura, a (ne)uspješnost čitavog projekta, te eventualna nova recesija u Europi vjerojatno će se lomiti upravo na sposobnosti Italije da se nosi s teretom ogromnog duga.
Pierre Moscovici, povjerenik Europske Komisije za ekonomska i financijska pitanja, poreze i carine pravda odluku EK kao jedinu moguću u datim okolnostima, a Valdis Dombrovskis, potpredsjednik Europske Komisije tvrdi kako je odbijanje proračuna jedini način za obranu stabilnosti eurozone, a ne ispoštuje li Italija primjedbu, čeka ju procedura prekomjernog deficita. Conte pak tvrdi da je ovaj proračun nužan za provedbu izbornog programa i da je najbolji način za borbu s dugom gospodarski rast, kojeg vlada namjerava potaknuti dodatnim fiskalnim stimulusom.
Kako se Italija našla u ovoj situaciji i tko je u pravu u sukobu Rim – Bruxelles pokušat ću odgovoriti kroz analizu talijanske ekonomije i dužničkog problema s kojim se suočava.
Počnimo od aspekta zbog kojeg je proračun srušen, razina deficita opće države:
Grafikon 1: Deficit proračuna opće države – Izvor: Eurostat, izradio autor teksta
Grafikon pokazuje kako Italija od 2012. godine drži fiskalnu disciplinu, jer od smirivanja globalne krize nije bilježila deficit veći od 3% BDP-a, odnosno osim u akutnim razdobljima recesije, Italija se čvrsto drži Maastrichtških propisa vezanih uz deficit. S obzirom na ovu okolnost, moramo se zapitati zašto se Europska Komisija odlučila Italiji, koja na prvu izgleda fiskalno disciplinirana, zadati ovakvu pljusku? Odgovor se ne može dobiti iz samo jednog pokazatelja, ali suština priče je ta da ne postoji apsolutno ništa čarobno u toj brojci od 3% BDP-a, već je ona samo vrlo okvirni indikator fiskalne discipline.
Da bismo došli do pravog odgovora, moramo pogledati stanje s javnim dugom.
Grafikon 2: Udio javnog duga u BDP-u – Izvor: Eurostat, izradio autor teksta
Italija je s novim proračunom koji projicira deficit od 2.4% BDP-a, najavila kontinuitet fiskalne politike koja je Italiji u periodu od 10 godina nabujala javni dug za 30 postotnih poena u odnosu na 2008. godinu. U grafikon sam dodao i linearni trend koji ukazuje na to da ako Italija nastavi voditi fiskalnu politiku na ovaj način, da će do sredine 2020 imati razinu javnog duga na gotovo 150% BDP-a!
Italija je trenutno druga najzaduženija članica Europske Unije, nakon Grčke. Upravo smo na Grčkom primjeru vidjeli da prezaduživanje zemlje ne vodi ka dobrom ishodu. Rizik je još veći jer je riječ o članicama Eurozone, pa ne samo da je ugroženo njihovo nacionalno gospodarstvo, nego se stavljaju veliki rizici na stabilnost monetarne unije. Što će biti s dugom Italije kad završi „Asset Purchase Program“ ECB-a? Odgovor je za sada nemoguće dati, ali sigurno neće biti optimistična situacija.
Ovo saznanje ukazuje na to da Italija srlja strmoglavo u velike ekonomske probleme. Italija je već za duplo premašila dozvoljeni udio od 60% BDP-a i ne pokazuje znakove stajanja. Ova politika upravljanja javnim dugom mogla bi stvoriti velike probleme i za Italiju, ali i za Eurozonu.
Za Italiju, naime, već stvara probleme, pogledajmo slijedeći grafikon:
Grafikon 3: Prinos na 10g obveznice: Izvor: Eurostat, izradio autor teksta
U dvije godine, prinos na državne obveznice porastao je za 1.7 postotnih poena, što ne predstavlja samo porast tereta kamata na javni dug za porezne obveznike, koji zbog rasta rizika sve više raste i perpetuira se daljnjim porastom javnog duga koji u svakom obrtaju postaje sve skuplji, već i stvara velik trošak za industriju, čije procjene rizika povrata investicija ovise o riziku države.
Najzabrinjavajući aspekt je taj da je iz drugog u treći kvartal 2018. godine rast rizika ubrzao. U razdoblju trenutne neizvjesnosti je za očekivati da će rizik još dodatno porasti.
Ostaje nam još vidjeti kakva je situacija s gospodarskim rastom, jer u suštini, ako rast BDP-a može kompenzirati sve navedene aspekte, situacija bi se ipak mogla iznivelirati.
Grafikon 4: Realni BDP u Eurima iz 2010. – Izvor: Eurostat, izradio autor teksta
Italija je prema rastu BDP-a u situaciji u kojoj će tek oko 2020 dostići razinu BDP-a iz 2008. godine. S obzirom na apsolutni porast broja stanovnika u Italiji, nedvojbeno je da Italija razinu BDP-a Per Capita iz 2008. godine neće dostići još barem četiri godine. Realni BDP u Italiji, od prestanka recesije 2013. godine raste prosječnim stopama od 0.82% godišnje. To je rast u okvirima statističke greške, stoga ustvari ne čudi da je Europska Komisija zabrinuta oko toga da se proračunska nedisciplina nastavi dalje. Ovim tempom rasta duga u odnosu na stopu rasta BDP-a Italija srlja prema potpunom ekonomskom kolapsu, a s obzirom na svoju veličinu i značaj u Europi i svijetu, to predstavlja rizik za cijelu Europu.
Uvidom u pokazatelje je jasno da Italija pod hitno mora pronaći novi model održivog rasta, koji pak mora biti pomirljiv sa žestokom fiskalnom konsolidacijom, a vlada bi trebala gledati kako da postavi proračun u suficit, a ne u deficit u okvirima 3% BDP-a kao što nalažu Maastrichški kriteriji. Može li to Italija u okvirima svog trenutnog političkog Gordijskog čvora? Moje obrazovanje mi nalaže da sumnjam u to, ali moja narav optimista ipak želi vjerovati da su dobri dani pred nama, koliko god brojke bile neumoljive i crne.
Međutim, realnost je situacije ta da čak i uz nagli zaokret u politici upravljanja javnim dugom kakvog prizivam u prethodnom paragrafu, Italija će se desetljećima morati boriti s problemom prezaduženosti. Upravljanje javnim dugom, te njegova redukcija nešto je na što su sve dosadašnje talijanske Vlade morale voditi računa, a nisu to činile. Najbolji trenutak da se napravi ono što je moralo biti napravljeno jučer je odmah sada, stoga bi bilo dobro da za tjedan dana premijer Conte predstavi revidirani proračun Europskoj Komisiji, inače će i on biti samo jedan u nizu premijera koji je glavni problem svoje države nastavio gurati pod tepih.
Juraj Borić
Izvori:
- Rios, B. Commission rejects Italian draft budget in unprecedented decision, Euractiv.com, Dostupno na: https://www.euractiv.com/section/economic-governance/news/commission-rejects-italian-draft-budget-in-unprecedented-decision/ (posjećeno na 5.11.2018.)
- Strupczewski, J., EU rejects Italian draft budget, setting up standoff with defiant Italy, Strasbourgh: Reuters, Dostupno na: https://www.reuters.com/article/us-italy-eu-budget-rejection/eu-rejects-italian-draft-budget-setting-up-standoff-with-defiant-italy-idUSKCN1MX20K (posjećeno na datum 5.11.2018)
Podaci za izradu grafova preuzeti sa: https://ec.europa.eu/eurostat/data/database (posjećeno na datum 30. listopada 2018.)