U zadnjih stotinu godina Sjedinjene su se Države često sretale s fiskalnim prekretnicama i izazovima. U ovoj analizi donosimo što je ovoga puta bitno drugačije i zašto će naredno desetogodišnje fiskalno razdoblje biti presudno za dugoročno pozicioniranje SAD-a na vanjskopolitičkom i unutarpolitičkom planu.
*u tekstu se koriste isključivo podaci CBO-a (engl. Congressional Budget Office), zbog pouzdanosti i nestranačkog statusa institucije
*svi grafovi su preuzeti iz publikacija CBO-a (engl. Congressional Budget Office)
Uncle Sam u službi globalnog poretka
Posebnost je američkih javnih financija da one prate globalnu ulogu supersile koju SAD uživaju pa je takva vanjska politika nerijetko nametala ogromne fiskalne napore. Važnost uzročno-posljedične veze vanjske, unutarnje i fiskalne politike najbolje svjedoči Britansko Carstvo čijemu su imperijalnom statusu otpor nacističkoj Njemačkoj te prateći izdaci za rat, skupa ekspanzija socijalne države i galopirajući javni dug zadali konačan udarac. Britanija je potonula u mukotrpan proces dekolonizacije i serije vanjskopolitičkih poniženja koji su dosegli svoj vrhunac za vrijeme Sueske krize 1956. godine, dok je konačnu ekonomsku stabilizaciju donijela desetljeće duga vladavina Margaret Thatcher 40 godina poslije. Upravo je zbog fiskalnih ograničenja Ujedinjeno Kraljevstvo 1947. prepustilo ulogu neospornog lidera slobodnoga svijeta Americi, kada su, pod vodstvom predsjednika Trumana u suradnji s republikanskim kongresom, SAD preuzele na sebe podržavanje antikomunističkih vlasti u Grčkoj.
U kontekstu triangularne poveznice fiskalne, vanjske i unutarnje politike, kao polazišnu točku za praćenje američkih javnih financija najbolje je uzeti mandat predsjednika Wilsona. Woodrow Wilson je za vrijeme svog vođenja SAD-a (1913. – 1921.) uključenjem zemlje u Prvi svjetski rat raskinuo s politikom izolacionizma i Monroevom doktrinom, ali je i za njegova mandata ratificiran 16. amandman na Ustav kojime je omogućeno uvođenje saveznog poreza na dohodak, što označava i dugi trend fiskalne centralizacije zemlje te početak procesa stvaranja SAD-a kakve danas poznajemo. Gledajući na to stoljetno razdoblje od Wilsona do Obame teško je povjerovati da je pred Uncle Samom izuzetno izazovno fiskalno razdoblje. Primjerice, u razdoblju od 1940. do danas, koje se po trajanju može usporediti s prosječnim životnim vijekom čovjeka, američki su porezni obveznici na svojim leđima iznijeli materijalne troškove američkog i britanskog ratnog stroja u Drugom svjetskom ratu, obnovu Europe državnog tajnika Marshalla, politiku zadržavanja širenja komunizma (engl. containment) koja je iznjedrila dva rata u jugoistočnoj Aziji (Koreja, Vijetnam), utrku u naoružanju sa SSSR-om te obračun s terorizmom i diktatorskim režimima Bliskog istoka (Afganistan i Irak). Imajući sve to na umu, zaista fascinantno zvuči podatak da je prosječna razina javnog duga u SAD-u u prošlih 50 godina samo 38 % BDP-a. Dakle, povijest pokazuje da su američki fiskalni kapaciteti uvijek bili dovoljno veliki da prebrode najveće izazove pa naslov Američki fiskalni Rubikon, koji sugerira odluku nakon koje nema povratka, možda zvuči pretenciozno. Ipak, dugoročne projekcije ukazuju na bezglavu ekspanziju troškova socijalne države do te mjere da se slobodno može reći da je pred SAD-om najveći fiskalni izazov u novijoj povijesti. Način na koji će se pristupiti ovoj krizi u nadolazećem razdoblju, definitivno će biti glavna determinanta razvoja američke unutarnje i vanjske politike. Pogledajmo konkretne brojke.
Izvor: CBO, The 2015 Long-Term Budget Outlook
Uncle Sam u službi građana SAD-a
Od izbijanja krize 2007. godine američka fiskalna pozicija se znatno pogoršala. Javni dug se gotovo udvostručio na razinu od 74 % BDP-a što je prema podacima nestranačkog Kongresnog ureda za proračun (engl. Congressional Budget Office – CBO) najviša razina duga od 1946. Slijedom gospodarskog oporavka i provedene fiskalne konsolidacije, deficit savezne vlasti pao je na relativno nisku razinu od 2,6 posto BDP-a, odnosno 426 milijardi dolara. Međutim, i površnom pratitelju fiskalnih i demografskih trendova u razvijenom svijetu jasno je kako ta, naizgled ne osobito alarmantna brojka, nije reprezentativna sto se tiče ikakve dugoročnije američke fiskalne perspektive. U izvješću CBO-a, nedavni trend smanjenja deficita i stabilizacije javnoga duga jasno je označen kao kratkotrajan te počevši s 2018., u izostanku ozbiljnih fiskalnih mjera, savezni će deficit ponovno početi rasti i dosegnuti razine koje bi neupitno izazvale ozbiljne posljedice po američko gospodarstvo. Neke od njih su istiskivanje investicija, manja fleksibilnosti reagiranja fiskalne poluge vlasti na eventualne krize i rast kamatnih stopa na državne obveznice.
Izvor: CBO, The 2015 Long-Term Budget Outlook
Ono što će biti generator rastućeg deficita nije specifičnost SAD-a, već je karakteristično za sve razvijene zemlje. Naravno, radi se o socijalnim programima. Riječ je o Social Securityu, američkom programu čiji je najveći dio solidarno mirovinsko osiguranje, i značajnijim zdravstvenim programima među kojima se ističu Medicare i Medicaid. Zbog nepovoljnih demografskih trendova, rasta cijena zdravstvenih usluga te slabijeg gospodarskog rasta u usporedbi s proteklim stoljećem, oni će predstavljati izuzetan teret po proračun. Iako će Social Security narasti sa sadašnjih 4,9 na prognoziranih 5,7 posto BDP-a u 2025. (6,2 posto 2040.), ono sto je još veći problem je savezna potrošnja na zdravstvenu skrb. Strelovit rast cijena zdravstvenih usluga u SAD-u u zadnjih nekoliko desetljeća, zahvatio je kako privatnu tako i javnu zdravstvenu skrb, a proširenje opsega savezne involviranosti u zdravstveni sustav je dodatno opteretilo rashodovnu stranu proračuna.
U svemu tome, teret nužnih proračunskih rezova ponajviše podnosi diskrecijski dio proračuna koji uključuje potrošnju na obranu, infrastrukturu, obrazovanje, zdravstvenu skrb za veterane, itd. Izdaci za spomenute stavke s ukupnim udjelom od 6,5 posto BDP-a, već su dotakli najniže razine otkada su počela njihova mjerenja. Predviđen je daljnji pad na 5,1 posto BDP-a do 2021. i to zahvaljujući Zakonu o kontroli proračuna donesenom u 2011., na koji ćemo se osvrnuti u kasnijem dijelu teksta. Razlog za ovo je očit. Politički je daleko lakše i oportuno smanjivati troškove koji uglavnom ne utječu izravno i trenutačno na građane, nego dirati u iznimno popularne socijalne programe na koje građani gledaju kao zaslužene beneficije zarađene kroz desetljeća radnog staža. Upitna je, međutim, mogućnost daljnjeg smanjivanja diskrecijske potrošnje. Američka infrastruktura je u kolapsu, vojska je preživjela drakonske rezove (17 posto u nominalnom iznosu od 2011.) što već ima i moglo bi i u budućnosti imati vrlo ozbiljne implikacije na položaj SAD-a u svijetu, a ne treba zanemariti niti potrošnju na istraživanje i razvoj koja bi također bila znatno pogođena, s negativnim dugoročnim posljedicama na gospodarstvo.
Dakle, trošak socijalnih programa nameće se kao središnji problem. Reforma istih je, neosporno, ključ napora da se američka fiskalna situacija učini održivom. Opcija je nekoliko: politički opasno smanjivanje beneficija, podizanje starosne dobi za kvalifikaciju te isto tako nepopularno (osobito na institucionalnoj desnici) podizanje poreza, odnosno doprinosa, kojima su financirani.
Medicaid, Medicare i Social Security
Medicare je savezni zdravstveni program uveden 1965. sa prvenstvenom namjerom pružanja zdravstvenog osiguranja osobama starijima od 65 godina. Iako se, uzevši u obzir produljenje životnoga vijeka, opcija povećavanja dobi za kvalifikaciju za Medicare nameće kao logična opcija, u stvarnosti to i nije tako. Naime, prema izračunima CBO-a, pomicanje dobi na 67 godina donijelo bi tek malenih 19 milijardi dolara uštede u narednom 7-godišnjem razdoblju iz razloga što su 65-godišnjaci koji ulaze u sustav Medicare uglavnom još uvijek relativno dobroga zdravlja i nisu pretjeran trošak sustavu, ali i stoga što mnogima od njih koji sa 65 godina ulaze u sustav, a još nisu u mirovini, većinu zdravstvene skrbi pokriva zdravstveno osiguranje koje pružaju poslodavci. Znatno veće pomicanje starosne dobi bilo bi, pak, politički vrlo težak i nerealan potez.
Izvor: CBO, The 2015 Long-Term Budget Outlook
Što se Social Securityja tiče, stanje je relativno jednostavnije. Fond je još uvijek u godišnjem suficitu, međutim isključivo zahvaljujući kamatnim prihodima na rezerve iz prijašnjih godina. Isključujući kamate, program je bio u deficitu od 74 milijarde dolara u 2014. Prema prognozama, fond će iscrpiti rezerve do 2035., što će, u izostanku zakonskih mjera, rezultirati time da će plaćanja korisnicima programa bivati automatski umanjena ili odgođena. Starosna dob će uskoro doseći 67 godina, i daljnje pomicanje bi donijelo znatne uštede. S obzirom da se gotovo u potpunosti financira doprinosima koji se obračunavaju na poreznu osnovicu dohotka u iznosu do 118.500 dolara godišnje, politički oportuno rješenje je svakako da se poveća razina dohotka koja se oporezuje te smanjivanje beneficija bogatijim, financijski osiguranim, pojedincima.
Izvor: CBO, The 2015 Long-Term Budget Outlook
Medicaid, koji je djelomično u državnoj, a djelomično u saveznoj domeni, je još jedan uteg na saveznom proračunu. Program također začet za Johnsonove administracije ima u cilju osiguranje zdravstvene skrbi siromašnima, posebice djeci. U Obaminoj zdravstvenoj reformi je proširen (na osobe s obiteljskim dohotkom do razine od 138 posto savezne granice siromaštva) te su države potaknute da prihvate proširenje s obzirom da je gotovo u cijelosti financirano (u početku 100, a poslije 90 posto) od strane savezne vlade. Razlog iz kojega bi rezovi Medicaida mogli biti prihvatljiviji jest imidž Medicaida kao redistribucionističkog programa namijenjenog nižim slojevima društva dok je fokus američke politike tradicionalno na srednjoj klasi, pa je jasno zašto velik dio američkih građana nije osobito vezan za Medicaid za razliku od gore navedenih programa koje financiraju za radnoga vijeka kako bi mogli uživati u njihovim beneficijama u mirovini.
Prijetnja rasta cijene servisiranja javnog duga
Magnum opus dugogodišnjeg čelnika FED-a Alana Greenspana, knjiga Doba financijske nestabilnosti iz 2007. godine, možda ponajbolje sažima priču o socijalnim programima riječima: „Svijet odlazi u mirovinu. No, može li si to priuštiti?“ To je goruće pitanje američke unutarnje politike, a ulje na vatru dodatno dolijeva i pitanje cijene servisiranja duga. Bilo bi iluzorno očekivati da trenutno iznimno niska razina kamatnih stopa i cijena zaduživanja SAD-a potraje vječno. Iako je u 2015. godini iznos plaćenih kamata na dug kojega drži javnost pao na 218, u odnosu na 229 milijardi dolara u 2014. godini, CBO, ali i cijela investicijska javnost, očekuje da će FED uskoro napustiti politiku poticanja gospodarstva izrazito niskim kamatnim stopama. Zbog toga su projicirane razine isplata na ime kamata od 755 milijardi dolara u 2025. godini, što je skok sa sadašnjih 1,2 na 2,8 posto BDP-a. Osim posrednoga preko FED-ove monetarne politike, postoji i ozbiljna mogućnost rasta kamatnih stopa na zaduživanje zbog deficita kao takvog, ukoliko investicijska javnost postane sumnjičava prema sposobnosti servisiranja dugova od strane saveznih vlasti.
Izvor: CBO, The 2015 Long-Term Budget Outlook
Posebno su zanimljivi izračuni CBO-a u njihovim dugoročnim projekcijama, a tiču se efekta istiskivanja investicija, tzv. crowding out. Prema njima, na svaki dolar rasta duga u rukama javnosti, privatna se štednja povećava 43 centa, što implicira da 57 ostaje razlike, tj. pada nacionalne štednje. Kako više kamatne stope povećavaju dotok stranog kapitala u zemlju, a CBO procjenjuje na svaki dolar rasta duga u rukama javnosti oko 24 centa rast dotoka stranog kapitala, tako i profit, odnosno plaćene kamate u sve većoj mjeri odlaze iz zemlje. U tom bi se slučaju, na svaki dolar rasta javnog duga, nacionalna štednja smanjila 57 centi, dotok stranog kapitala porastao 24 centa, a efekt istiskivanja investicija iznosio bi 33 centa. Ove brojke dodatno dovode u pitanje dosadašnju sposobnost američke ekonomije da snažnim privatnim investicijama i zapošljavanjem izdrži dugoročni fiskalni pritisak socijalnih programa.
Kakva su prijašnja iskustva fiskalnih reformi u SAD-u?
Fiskalni problemi, pogotovo problemi financiranja socijalnih programa, nisu nikakva novost u američkoj politici te su se njima bavile mnoge administracije, posebice zadnjih desetljeća.
Kao primjer za reformu Social Securityja, vrijedi istaknuti onu provedenu za Reaganove administracije. Kao ikona američke desnice, Ronald Reagan je došao na vlast s generacijskim mandatom da zaustavi i unazadi ekspanziju savezne vlasti koja je neprekidno trajala gotovo 50 godina, od ere Franklina Delana Roosevelta. Iluzorno je bilo očekivati ukidanje programa, međutim prijedlog čelnika Ureda za upravljanje i proračun (engl. Office of Management and Budget), Davida Stockmana, koji se zasnivao na drastičnim rezovima, pogotovo za prijevremene starosne mirovine, izazvao je ogromnu političku prašinu te je, nakon što su zastupnici njegove stranke bili zasuti pozivima tisuća starijih radnika uplašenih da će ostati bez primanja u mirovini, Reagan bio primoran pribjeći tradicionalnom potezu američkih predsjednika pred kontroverznim domaćim pitanjima – osnovati komisiju. Dvostranačkom komisijom predsjedavao je Alan Greenspan te je 1983. njezin prijedlog postao zakonom, a zasnivao se na kompromisu: povećanje razine dohotka koji se oporezuje, veće oporezivanje samozaposlenih, sporije prilagođavanje beneficija troškovima života te postupno povećanje starosne dobi na 67 godina. Ovakav razvoj događaja svakako je obrazac za promatranje budućih reformi socijalnih programa, previše popularnih da bi ijedna stranka poduzela politički i izborni rizik kakav je reforma bez potpore pripadnika obiju stranaka.
U svjetlu, pak, gigantskih bilijunskih deficita poslije krize 2008., na razini od 9 posto BDP-a, potreba za fiskalnom konsolidacijom bila je jasna na svim dijelovima političkog spektra u SAD-u. Stoga je predsjednik Obama sazvao dvostranačku komisiju kojom su predsjedavali bivši Clintonov predstojnik ureda Erskine Bowles te nekadašnji republikanski senator Alan Simpson. Simpson-Bowlesova komisija dala je niz prijedloga koji bi kroz prihodovnu i rashodovnu stranu izbalansirali proračun do 2035. te u istom razdoblju doveli javni dug na razinu od 40 posto BDP-a. Kombinacija mjera poput reforme Social Securityja (uključujući povećanje starosne dobi na 69 godina, sporije prilagođavanje isplata troškovima života), Medicarea, smanjenja diskrecijske potrošnje te reforme poreznog sustava koja bi neto povećala porezno opterećenje, u razdoblju od 25 godina dovela bi savezne rashode i prihode na prihvatljivu i povijesno opravdanu razinu od 21 posto. S obzirom da nije prihvaćen dvotrećinskom većinom komisije zbog protivljenja ekstremnijih dijelova jedne i druge stranke, prijedlog je odbijen, ali je zbog uravnoteženosti pristupa bio prilično podržan izvan politike, osobito u poslovnoj zajednici, pa i danas ostaje zlatni standard po pitanju neminovne nadolazeće američke fiskalne konsolidacije.
Nadalje, kada je Republikanska stranka u dominantnoj pobjedi na izborima 2010. preuzela Zastupnički dom s jasnim mandatom za obuzdavanje savezne vlasti i njezine rastrošnosti, bilo je jasno kako će, s obzirom na nekontrolirani rast javnoga duga, do pregovora između Obame i novoga predsjednika Zastupničkog doma, republikanca Johna Boehnera, morati doći. Nakon što se dva lidera nisu uspjeli usuglasiti oko velikog dogovora u iznosu od 4 bilijuna dolara u narednih deset godina, došlo je do Zakona o kontroli proračuna iz 2011., koji je trenutačno smanjio planiranu potrošnju savezne vlade za preko 900 milijardi dolara u istome razdoblju, te kroz tzv. sekvestraciju, odnosno daljnje limite potrošnje koji bi s vremenom stupili na snagu, dao poticaj da se nađe daljnji prostor za uštedu kako bi se izbjegla sekvestracija koja je nalazila uštede na način da je frustrirala i jednu i drugu stranu. Međutim, do kompromisa nije došlo te je sekvestracija počela djelovati 2013. i dovela do značajnih ograničenja potrošnje, napose što se tiče republikancima izuzetno važne nacionalne obrane. Neosporno je kako Republikanska stranka, zajedno s gospodarskim rastom i padom nezaposlenosti, ima velike zasluge za obuzdavanje savezne potrošnje i ogroman pad deficita poslije izbora 2010. Dovoljno govori činjenica kako je udio savezne potrošnje u BDP-u pao za 2,8 postotnih bodova otkako je John Boehner na čelu Zastupničkog doma. Međutim, takav način vladanja, od krize do krize, koji je doveo do iracionalno raspoređenih rezova, koje je uglavnom pretrpjela američka vojska, poguban je i neodrživ.
Kakav je odraz fiskalnih prijetnji na unutarnju i vanjsku politiku?
Na ovo pitanje možda najbolji odgovor daje istaknuti britanski povjesničar s američkom adresom Niall Ferguson (upravo prešao s Harvarda na Stanford). U svojoj knjizi Kolos – Uspon i pad američkog imperija između ostaloga iznosi teoriju po kojoj su imperiji uvijek morali birati između pušaka i maslaca, odnosno da bi održali svoj utjecaj u svijetu morali su više trošiti na vojni stroj, a sve nauštrb civilne potrošnje. Prema Fergusonu, ono što je Sjedinjenim Američkim Državama pomoglo da postanu najsnažniji imperij u povijesti civilizacije jest paradoksalna činjenica da su SAD imperij i pušaka i maslaca, tj. velika potrošnja omogućuje rast gospodarstva i financiranje vojnih potreba. Unatoč velikoj vojnoj potrošnji za vrijeme Ronalda Reagana i njegova ministra obrane Caspara Weinbergera, još za Clintonova mandata predviđao se drastičan pad duga u rukama javnosti, a proračunski suficiti krajem milenija bili su najveća briga. Postavlja se pitanje u kojemu je trenutku mehanizam i puške i maslac prestao funkcionirati i kako to da se samo deset godina poslije SAD susreću s drastičnim rezanjem vojne potrošnje. Ferguson pogađa u sridu: “Sadašnja latentna fiskalna kriza nije posljedica golemog tereta što ga je SAD uprtio sebi na leđa u prekomorskim zemljama, nego kroničnog raskoraka između ranijeg zakonodavstva u socijalnom osiguranju, koje u nekim segmentima još potječe iz vremena New Deala, s jedne strane, i demografske slike američkoga društva, s druge.”
Dakle, unutarpolitička, fiskalna odluka američkoga društva o dopuštanju značajne ekspanzije saveznoga duga zbog socijalnih i zdravstvenih programa, koju jedino može biti spriječena prelaskom na više poreze u stilu Zapadne Europe ili rezanjem prava korisnika (budući da su mogućnosti rezanja na strani diskrecijske, a posebice vojne, potrošnje uglavnom iscrpljene), determinirat će američku vanjsku politiku. Ona je danas u situaciji da se može usporediti s onom u razdoblju netom prije Reaganove ere. Iscrpljene nedavnim ratovima u Aziji, Sjedinjene Američke Države se suočavaju s padom utjecaja u svijetu nasuprot ekspanzivne i prijeteće sile u Rusiji, s vrhuncem u bliskoistočnom vanjskopolitičkom fijasku, koji su 1979. predstavljale Iranska revolucija i sovjetska agresija na Afganistan. Ronald Reagan je velikim fiskalnim naporom gotovo udvostručio vojni proračun dovevši ga na razinu od gotovo 6 posto BDP-a već u prvom mandatu te agresivnim angažmanom u svijetu doveo Sovjetski Savez u nemoguću situaciju utrke u naoružanju sa gospodarskim neosporno daleko snažnijom silom što je odigralo presudnu ulogu u pobjedi Sjedinjenih Američkih Država u Hladnome ratu i njihovoj afirmaciji kao neprikosnovene svjetske velesile. Evidentno je da se slična doktrina nameće kao logična i danas, kada je američka dominacija uzdrmana, svijet nestabilniji nego ikada još od vremena Hladnoga rata, a obrambena potrošnja na putu da se spusti na u modernoj američkoj povijesti nezabilježeno niskih 2,6 posto BDP-a, no američki fiskus u ovakvom stanju naprosto ne može podnijeti značajnije jačanje vojnih kapaciteta. Stoga se fiskalna konsolidacija kroz reformu socijalnih programa nameće kao još važnija za očuvanje američke moći, ali i, možemo to opravdano reći, slobodu, stabilnost i napredak svijeta.
Izvor: CBO, The 2015 Long-Term Budget Outlook
Kakvu god odluku po pitanju fiskalne politike Sjedinjene Države donijele, bilo bi neozbiljno i senzacionalistički ustvrditi da će Amerika biti marginalizirana na svjetskoj političkoj sceni u srednjem ili dugom roku. Međutim, visoka razina saveznog duga determinirana domaćim socijalnim programima definitivno će izrazito otežati SAD-u vanjskopolitičke angažmane kao što su Irak i Afganistan, koji podrazumijevaju dugotrajnu okupaciju koja je potrebna za dugogodišnju politiku izgradnje nacije primijenjenu u spomenutim slučajevima. Moć američkog oružja je neupitna, ali za razgovor s pozicije sile u međunarodnim odnosima potrebno je na stolu uvijek imati ratnu opciju, koja je svakim novim dolarom zaduženja saveznih vlasti sve veći blef jer sužava američku vojnu doktrinu na kratkoročne udare i subverzivna djelovanja. Barack Obama to čak i otvoreno zagovara pa u službenim razvojnim planovima njegove administracije iz 2012. godine (Defense Strategic Guidance) stoji da kopnene snage više neće biti održavane na razini za tzv. dugotrajne operacije velikog opsega.
America 2016
Analiza bi bila manjkava kad bi propustili analizirati stavove i obećanja osoba koje će u konačnici i donositi odluke u ovoj domeni. Prvo je pitanje za sve sadašnje i buduće obnašatelje dužnosti na svim razinama vlasti u SAD-u vremenski raspon za djelovanje. Kao što se vidi iz projekcija CBO-a, nositelji vlasti u SAD-u imaju približno 10 godina da se strateški repozicioniraju u smislu proračunske potrošnje, odnosno već 2025. godine će biti prekasno. Kako bi se ilustrirala hitnost sređivanja saveznih financija, dovoljno je istaknuti nekoliko trendova. Za stabilizaciju javnog duga na trenutnoj razini od 74 posto do 2040. godine, potrebna je fiskalna konsolidacija već u 2016., u iznosu od 1,1 posto BDP-a. Za smanjivanje, pak, na povijesnu razinu od 38 posto, potrebna je trenutačna fiskalna konsolidacija u iznosu 2,6 posto BDP; međutim ako se ona provede 2021., taj iznos se penje na 3,2, a u slučaju 2026. enormnih 4,2 posto BDP-a, što je više od petine saveznog proračuna. U uvjetima sadašnjih zakona, do 2040. savezna bi potrošnja dosegla 25,3 posto BDP-a, najveća razina ikada ako se izuzmu ratna razdoblja; izdaci za Social Security te značajne zdravstvene programe bi dosegli iznos od 14,2 posto BDP-a, u usporedbi s prosjekom od 6,5 posto u proteklih 50 godina.
Izvor: CBO, The 2015 Long-Term Budget Outlook
Unatoč dominantnoj ulozi Kongresa na fiskalnom planu, predsjednik je taj koji inicira proračunski proces, postavlja stranačku agendu i koji, u izostanku dvotrećinske kongresne većine, može odobriti ili staviti veto na izglasani proračun. Trend je da predsjednici u novijoj američkoj povijesti obnašaju dužnost maksimalna dva mandata. Pogledamo li unazad 35 godina, svi su predsjednici vodili zemlju dva mandata, izuzev George H. W. Busha. Ipak, vječno je pitanje bi li Bill Clinton postao predsjednik da nije došlo do samostalne kandidature Rossa Perota, koji je definitvno podijelio republikanske glasače. U tom smislu, najzanimljiviji su kandidati za republikansku i demokratsku nominaciju za predsjedničke izbore u Sjedinjenim Državama u 2016. godini. Možda pomalo obeshrabrujuće djeluje da su kandidati čiji su forte bili uspjesi na području fiskalne konsolidacije i gospodarstva, Scott Walker, guverner Wisconsina i Rick Perry, bivši guverner Texasa, vrlo rano ispali iz utrke. Međutim, malo bolji poznavatelji prilika na američkom političkom nebu znaju da razloge za povlačenje iz utrke treba tražiti u loše vođenoj i planiranoj kampanji. Paradoksalno je, naime, da su se upravo oni u kampanji fiskalno prerastegnuli i ostali bez novca.
Trenutno vodeći republikanski kandidat Donald Trump ponovno je propustio predstaviti se kao ozbiljan kandidat pa je predstavljanje njegovog poreznog plana bilo puno populizma, kao i cijela njegova kampanja. Svakako su ozbiljniji bili bivši guverner Floride, Jeb Bush, i trenutni senator iz Texasa, Ted Cruz, iako je jasno da će i njihove ambicije što se tiče poreznog rasterećenja morati biti smanjene. Osim općenite premise o rezanju poreza i već ustaljene dogme o ukidanju Obamacarea, bez većega broja ozbiljnih planova, republikansko se polje još nije suzilo na dovoljno mali broj kandidata, kako bi ponudili konkretnije prijedloge. Ipak, demokratski su kandidati oni koji su, zajedno s predsjednikom, izgubili doticaj s realnošću. Biti ne samo protiv reforme socijalnih programa, nego se i, u nekim slučajevima, zalagati za njihovo proširenje bi možda i bilo kredibilno kada bi imali dovoljno intelektualnog poštenja da biračima kažu koliko bi im, zapravo, time morali porasti porezi.
Naizgled je, s obzirom na razine socijalne i uopće ukupne potrošnje američke savezne vlade, briga oko povećanja potrošnje preuveličana. Amerikanci mogu još podnijeti dosta poreznoga opterećenja dokle ne dođu na razinu Zapadne Europe. Međutim, upravo je to poanta. Naime, američka tradicija manje države i relativne fiskalne decentraliziranosti je u velikoj opasnosti te je održavanje socijalnih programa u ovakvom obliku i opsegu moguće jedino uz transformaciju SAD-a u socijalnu državu zapadnoeuropskog ili skandinavskog tipa, što i jest sve češći stav na američkoj ljevici, kojega ne propušta naglasiti njezin korifej, kandidat za nominaciju Demokratske stranke, Bernie Sanders.
A New American Century?
Među mnogobrojnim predsjedničkim kandidatima raznolikih stavova i još raznolikijih karaktera, kandidat na kojemu je nemoguće ne zaustaviti se jest 44-godišnji Marco Rubio. Pod geslom novoga američkoga stoljeća, ovaj karizmatični republikanski senator kubanskih korijena zagovara dubinske reforme poreznoga sustava i rastrošnih saveznih programa kako bi se stvorio temelj još jednoga stoljeća gospodarskog procvata i svjetske dominacije Sjedinjenih Američkih Država. Neiskustvo utjelovljeno u prilično oskudnom životopisu u kojemu se jedino ističe kratkih 5 godina provedenih u Senatu neizbježno je izazvalo usporedbe s Barackom Obamom, međutim činjenica je da jedino ovako karizmatičan kandidat može pomaknuti paradigmu američke politike i svojim političkim sposobnostima uvjeriti naciju u nužnost bolnih promjena, na način na koji ostali kandidati naprosto nisu u stanju. Najveća podrška mogao bi mu biti tek godinu dana stariji republikanski kongresmen Paul Ryan, novi predsjednik Zastupničkog doma. Bez obzira na mladost, Ryanovo iskustvo i znanje teško da imaju premca u američkoj politici. Već godinama vodeći ekonomski i fiskalni strateg stranke, Ryan je na čelu dva značajna kongresna odbora bio istaknuti glasnogovornik fiskalnog konzervativizma te je dosadašnji vrhunac političke karijere doživio 2012. odabirom za potpredsjedničkog kandidata stranke. Ova dva popularna i mlada lidera koja zrače onim poznatim, zaraznim reaganovskim optimizmom nameću se kao dvojac koji zaista može 21. stoljeće učiniti još jednim stoljećem koje će biti obilježeno Sjedinjenim Američkim Državama.
Za ozbiljniju analizu kandidata u 2016. godini potrebno je pričekati, obzirom da je demokratsko polje još uvijek na dva ozbiljna kandidata (potpredsjednik Biden se odbio kandidirati iz obiteljskih razloga), a republikansko je još preširoko da bude konkretno. Za takvu analizu vjerojatno treba čekati približavanje predizbora u veljači, a do tada je najbolje završiti onako kako je običavao govoriti demokratski senator Pat Moynihan, čije je mjesto u Senatu zauzela upravo Hillary Clinton: “Svatko ima pravo na svoje mišljenje, ali ne i na svoje činjenice.” Tako je i neumoljiva činjenica da su baš socijalni i zdravstveni programi uzrok loše fiskalne perspektive SAD-a. Nevjerojatno je da generacija Amerikanaca koja je prije 50 godina hodala po Mjesecu, danas vuče Sjedinjene Države preko fiskalnog Rubikona. Ostaje nam vidjeti hoće li ga prijeći.
Ivan Majić i Matej Bule
Ekonomski fakultet Zagreb