James K. Galbraith: Globalizacija, nejednakost i financijalizacija

15. svibnja 2017. godine, na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu održano je predavanje Jamesa K. Galbraitha u organizaciji Financijskog kluba i AlterEconomy Foruma (AEF). James K. Galbraith jedan je od najistaknutijih suvremenih heterodoksnih ekonomista i jedan od vodećih autoriteta za istraživanje ekonomske nejednakosti. Kao profesor u trajnom zvanju na Sveučilištu u Texasu ujedno je i voditelj velikog UTIP projekta (University of Texas Inequality Project), a upravo najvažnije rezultate svog istraživanja predstavio je i na EFZG-u u sklopu kolegija Politička ekonomija globalizacije.

Profesor Galbraith više puta je istaknuo metodološku problematiku pri mjerenju nejednakosti dohotka i bogatstva. Podaci su istodobno manjkavi i kompleksni, a velik broj istraživača i heterogenost pristupa nerijetko mogu dati kontradiktorne rezultate. Sam Galbraith oslanja se na specifičnu i vrlo jednostavnu Theilovu metodu za usporedbu divergencije, odnosno (promjene) jaza dohotka između određenih grupa koje se promatraju. Sama metoda, naravno, dolazi sa svojim prednostima i nedostacima. Prednosti naspram anketa kućanstava i metoda baziranih na (ponekad neuvjerljivim i nepouzdanim) izračunima pariteta kupovne moći su evidentne linijom objektivnosti (izbjegavajući asimetriju informacija), no s druge strane limiti u zahvaćanju konkretnih promjena unutar samih jedinica promatranja mogu također biti izraženi. Rekavši to, Galbraith i sam ističe sličan trade-off, no upozorava da je to i najveći istraživački izazov – razumno pouzdana i potpuna metoda mjerenja nejednakosti, kroz vrijeme i između različitih zemalja.

Dosadašnja istraživanja uglavnom su producirala podatke s Gini koeficijentima, limitirane na period nakon 1950. godine. Njihova pokrivenost bila je mjestimična, sa snažnom orijentacijom na razvijene zemlje, a mjere bazirane nekad na bruto, nekad na neto dohotku, na kućanstvima ili individuama, na samom dohotku ili pak potrošnji. Istaknuti primjer je DS (Deininger i Squiere) dataset od preko 700 „visoko kvalitetnih“ Gini koeficijenata iz 1995. godine, koji je doduše došao s mnogim problemima. Kasnije je njegovim uvrštavanjem u rad WIDER-a (World Institute for Development Economics Research) u Helsinkiju barem problem pokrivenosti značajno smanjen. Svjetska banka nastavila je (poprilično manjkavo) mjerenje nejednakosti preko poznatog WDI indikatora. S druge strane, LIS (Luxembourg Income Study) je razvio jednu od najkonzistentnijih mikro-metoda mjerenja nejednakosti dohotka između kućanstava, no s relativno vrlo malom pokrivenosti (mali broj godina u vrlo malo razvijenih zemalja). Naposljetku, ističe se SWIID (Standardized World Income Inequality Database) baza podataka (F. Solt), koju koristi i MMF zbog robusnog obujma (174 zemlje), no i sam dolazi s nedostacima – primjerice, precijenjenost stupnjeva slobode, odnosno imputacija (procijenjenih) podataka tamo gdje isti nedostaju, što ga čini problematičnim u empirijskim analizama.

Imajući to na umu, Galbraith predstavlja svoju metodologiju i EHII dataset (Estimated Household Income Inequality) u sklopu pripadajućeg UTIP projekta. EHII je kolekcija Gini koeficijenata za bruto-dohodovnu nejednakost dohotka kućanstava, a baziran je na stvarnim mjerenjima nejednakosti plaća po industrijskim sektorima (preko među-komponente Theil indeksa) napravljenima od strane UNIDO-a (United Nations Industrial Development Organization), a koje zahvaćaju zemlje diljem svijeta. Krajnji rezultat je konzistentni, jedno-konceptualni dataset (UTIP-UNIDO) s 3872 procjene za 149 zemalja (1963-2008). Galbraith pritom grupira trendove nejednakosti prema tipu zemalja: razvijene, tranzicijske i zemlje u razvoju. Također, nalazi i jasnu (a zanemarenu) pozitivnu vezu između rasta tečaja (u odnosu na američki dolar) i rasta nejednakosti u gotovo svim zemljama (s iznimkom Italije).

U teorijskom smislu, najveći doprinos mjerenju nejednakosti dao je S. Kuznets sredinom 20. stoljeća, s poznatom inverznom (zvonolikom) U-krivuljom koja stilizira rast a zatim ublažavanje nejednakosti usporedno s procesima urbanizacije i industrijalizacije u cjelokupnom ekonomskom razvoju neke zemlje. Međutim, dominantni narativ posljednjih nekoliko desetljeća je upravo rastuća nejednakost, dodatno naglašena divergentnim procesima između razvijenih i manje razvijenih zemalja u vrijeme globalizacije. Naravno, Kuznets nije bio u krivu per se, već ishod modela po konstrukciji ovisi o danim pretpostavkama, ali i konkretnim predmetima analize. Naime, ukoliko se industrijalizacija dogodi nakon agrarne ere u kojoj su dominirali primjerice monopolistički vlasnici plantaža (umjesto egalitarnih poljoprivrednika iz originalne pretpostavke), nejednakost bi prvo padala (a ne rasla). Slična daljnja analogija može se primijeniti i u kontekstu globalizacijskih procesa (liderstvo u tehnologiji, financijama i kapitalnoj opremljenosti koje potiče istovremeni rast dohotka i nejednakosti u pripadajućim zemljama – odnosno, rast umjesto pada nejednakosti u drugoj fazi). Galbraith u svom teorijskom radu stoga predlaže mogućnost nove ‘proširene Kuznetsove krivulje’, a empirija ju potvrđuje na primjerima SAD-a, UK-a i Japana.

Slijedno, narativ je jedno, a stvarnost ponekad drugo. Fokusirajući se na nejednakost plaća (a ne cjelokupnog dohotka), kontrarno dominantnoj, jednodimenzionalnoj percepciji o univerzalnom rastu nejednakosti, Galbraith na određeni način vraća relevantnost Kuznetsovoj analizi, ističući da se većina zemalja zapravo nalazi na padajućem dijelu krivulje, s jasnim (i vrlo izraženim) iznimkama Kine i SAD-a te nekih drugih razvijenih zemalja (napomena: pritom ne treba miješati perspektive relativne promjene nejednakosti unutar zemalja i sektora s jasnim trendom rasta apsolutne globalne nejednakosti te značajnim izostankom konvergencije između centra i periferije posljednjih nekoliko desetljeća).

Nadalje, većina teorija rastuće nejednakosti bazira se na mikroekonomskim pretpostavkama (tehnološki šok, kapitalna intenzivnost, fleksibiziranost tržišta rada, efekt trgovinske liberalizacije i slično), dok se Galbraith poziva na mezo- (Kuznets) i makro-pristup koji podrazumijeva strukturne promjene diljem makroekonomskih kategorija ekonomske aktivnosti i razvoja. Istovremeno ističe i averziju prema vrlo popularnoj analizi T. Pikettya, koji makro-simplifikacijama (ali i grafičkim manipulacijama) kroz svoja 2 fundamentalna zakona pretpostavlja tendencije povratka u strukturu kapitalizma 19. stoljeća (primjerice, r>g i sustavan povratak patrimonijalnog kapitalizma, odnosno tzv. nove Rastignacove dileme) kojih zasad u takvom specifičnom obliku nema. Drugim riječima, kamatne stope su na rekordno niskim razinama (Keynes bi prolongiranost ovakvog stanja nazvao eutanazijom rentijera), a divergencija se događa na izmještenom teritoriju – u rastućem jazu između profitnih stopa i nultih (negativnih) kamatnjaka.

Što se tiče konkretnih globalnih tendencija, Galbraith više puta ističe polit-ekonomsku perspektivu i važnost raspada sustava iz Bretton-Woodsa. Slijedno, do 1971. godine nema opće tendencije (razlike su vjerojatno bazirane u različitim javnim politikama). No, od 1971. do 1980. nejednakost u svijetu se smanjuje, s malom (ali važnom) iznimkom razvijenog industrijskog Zapada (koji pada u stagflatornu recesiju). Pad nejednakosti je bio posebno velik u zemljama Bliskog istoka i Sjeverne Afrike (naftni šokovi), ali također i u južnim zemljama Latinske Amerike. 1981. situacija se drastično i univerzalno mijenja. Nejednakost oštro raste prvo u Latinskoj Americi i Africi (dužnička kriza), a zatim ranih 1990-ih epicentar rasta nejednakosti premješta se na Istočni blok, a kasnih 90-ih u Aziju (azijska kriza i liberalizacija ekonomija Indije i Kine). 2000. godine situacija se ponovno mijenja. Nakon rekordnog rasta kamatnih stopa ranih 1980-ih (Volckerov šok) i prolongiranog razdoblja relativno visokih kamatnjaka, američka monetarna ekspanzija ih smanjuje praktički do nule dok cijene primarnih dobara diljem svijeta rastu (commodity boom; 2000-2008). U ovom razdoblju, događa se zenit nejednakosti u Kini, Rusiji i većini Južne Amerike, s posljedičnom tendencijom (blagog) pada.

U navedenom kontekstu, Galbraith implicira opravdanost (proširene) Kuznetsove analize, uz iznimke na nižim razinama dohotka (Kina) te, uslijed utjecaja tehnologije i financijalizacije, na najvišim (SAD). No, bitnije je da ne postoji univerzalan trend nejednakosti, bilo prema dolje (Kuznets) ili prema gore (Piketty). Veliki rast nejednakosti ponajprije je trend specifičnog razdoblja nakon Volckerovog šoka (1980-2000). Međutim, dok daljnjeg općeg rasta nejednakosti nema, razine na kojima se zadržala su uglavnom vrlo visoke, čineći tako svijet 2010-ih značajno i neusporedivo različitim od poslijeratnog svijeta prijašnjih generacija, a u uvjetima stagnacije razvijenih zemalja, takav scenarij može biti podloga političkoj nestabilnosti i ekonomskoj nesigurnosti u dužem periodu.

Imajući to na umu, uzorak kretanja nejednakosti ovisit će prije svega o endogenim politikama, lokalnim i globalnim akterima i prisustvu, odnosno ustrajanju ili nestanku (izostanku) političkih, odnosno demokratskih institucija i frikcija koje osiguravaju socijalna prava širih slojeva društva.  B. Milanović, vjerojatno i najpoznatiji istraživač globalne nejednakosti, u navedenom kontekstu detektirao je 4 determinante mogućeg daljnjeg rasta nejednakosti: 1) rastući udio dohotka od kapitala, koji je u razvijenim zemljama snažno koncentriran među najbogatijima (Gini oko 90), 2) rastuća povezanost visokih dohodaka i od kapitala i od rada u rukama istih ljudi, 3) homogamija (obrazovani i bogati drže se zajedno) i 4) igrači sami pišu pravila igre (rastući utjecaj bogatih na mjere ekonomske politike i održavanje visoke nejednakosti).

No, u konačnici, pitanje nejednakosti teško je odvojivo od problematike ekonomskog rasta. Ukoliko dođe do ponovne restauracije akumulacije na višim razinama, apsolutni rast dohotka mogao bi odgoditi društvene sukobe koji sve više izbijaju na površinu. Ali tada već temeljnim postaje pitanje mehaničkih (ekoloških) granica daljnje ekonomske ekspanzije u postojećim institucionalnim uvjetima.

Karlo Vujeva