U Gepardu, jednom od ponajboljih romana suvremene talijanske književnosti, Giuseppe Tomasi di Lampedusa genijalno dočarava društvene promjene u doba Risorgimenta. Iako se mnogi u opisu gospodarskih i društvenih promjena u Hrvatskoj od devedesetih do danas koriste poznatom paradoksalnom premisom iz ovoga djela, koja kaže da je potrebno promijeniti sve da bi sve ostalo isto, ovoga bih se puta poslužio drugom. Naime, glavni junak romana, stari i mudri knez Salina, u jednome se trenutku ovako osvrće na nadanja svojih engleskih prijatelja da će se dolaskom nove vlasti njegova rodna Sicilija mijenjati na bolje: „They are coming to teach us good manners! But they won’t succeed, because we are gods.“ Knez tvrdi da se Sicilijanci nikada neće promijeniti iz jednostavnog razloga što misle da su savršeni. Izborni ciklusi u Hrvatskoj pokazuju da građani na sličan način promišljaju o potencijalima domaćega gospodarstva pa predizborne kampanje obiluju parolama da imamo najljepše more, najbolje ljude, najbolji geostrateški položaj, neizmjerna šumska i vodna bogatstva itd. Jedino što nedostaje u tome mozaiku da povijest za nas konačno završi i svi počnemo živjeti u državi blagostanja, upravo je vizionarsko državništvo onih koji spomenute fraze uporno ponavljaju. U društvu koje je više sklono populizmima i zabijanju glave u pijesak, upozoravati da je ekonomija fundamentalno nezdrava, a da nam javne financije pucaju po šavovima, čini se kao uzaludan posao. Zato je zanimljivo vidjeti kako određene skupine dosta uspješno guraju javne financije u fokus javnosti i gase požar ideja izuzetih od osnovnih ekonomskih zakonitosti.
Udruga poreznih obveznika Lipa
Prije svega, nikako ne treba zanemariti napore pojedinaca i određenih institucija koji se ulažu da se upozori na rizike i poremećaje u upravljanju državnim financijama. Doprinos kojega ovoj temi daju djelatnici u znanosti od iznimne je važnosti, a tu se posebno ističe rad Instituta za javne financije koji na nepristran i objektivan način godinama podiže svijest o važnosti dobroga upravljanja javnim financijama. Međutim, ono zbog čega je Udruga poreznih obveznika Lipa drugačija, jest medijski prostor kojega su s ovom tematikom uspjeli zauzeti u javnosti te vrlo domišljat način na koji su ovu kompleksnu temu pojednostavili i približili širim slojevima društva. Članovi udruge i stručnjaci koje okuplja u vrlo su kratkome vremenu postali rado viđeni gosti i komentatori u središnjim vijestima i emisijama koje se bave ekonomskim i političkim temama, a udruga je dospjela je i u Vijeće za gospodarska pitanja Predsjednice Republike. S obzirom da je Lipa osnovana 2014. godine, njen uspjeh i dosadašnje djelovanje može poslužiti kao klasičan primjer načina rada i svrhe postojanja udruga civilnog društva.
Vrlo konkretno, u radu udruge ističe se šest ciljeva: manji porezi, manja država, transparentnost, efikasnost, reprezentacija i zadnji, ali ne i najmanje važan, smanjenje javnog duga. Teško je reći koji od ovih ciljeva više pogađa u srž problema hrvatskog gospodarskog sustava i javnih financija te ostvarenje kojega od njih bi bilo poželjnije. Izostavimo li po strani porezno opterećenje i udio države u stvaranju BDP-a, svi bi se složili oko preostala četiri cilja.
Prvo, u trošenju novca poreznih obveznika potrebno je mnogo više transparentnosti jer smo bili svjedoci tijekom prošlih godina da se on zaista trošio na načine od neracionalnog i nepotrebnog do rentijerskog i kriminalnog, kako stoji na samim stranicama udruge. Drugo, kada bismo u političkoj filozofiji državu sveli na običnu redistributivnu mašinu koja uzima bogatima da bi dala siromašnima, čak i tada državna potrošnja mora biti smislena i efikasna. Treće, kako je običavao reći Milton Friedman, riječ besplatno je vjerojatno riječ koja se najčešće potpuno pogrešno koristi u svakodnevnom govoru. Često se čuje kako je zdravstvena skrb besplatna, kako je javni prijevoz besplatan za određene skupine, kako je obrazovanje besplatno itd. Ipak, ništa od toga nije besplatno i sve to plaćaju porezni obveznici. Ne ulazeći u raspravu o načinima financiranja pobrojanih servisa, zaista je nevjerojatno da su marginalizirani i terorizirani upravo porezni obveznici koji sve to plaćaju. Način na koji govorimo o onima koji poreze plaćaju, s jedne strane, i onima koji ta prikupljena sredstva troše, s druge, eklatantan je primjer dvostrukih standarda u ovome društvu. Dovoljno je prisjetiti se objavljivanja lista poreznih dužnika, koje je više ličilo na srednjovjekovni lov na vještice nego na raspravu o nelikvidnosti, pravnoj nesigurnosti i ostalim problemima s kojima se suočavaju domaći poduzetnici. Stoga je razumljiva želja Lipe da predstavlja upravo tu, do sada nereprezentiranu interesnu skupinu.
Na kraju dolazimo do nastojanja udruge da upozori na opasan trend kretanja javnog duga i rizike koje nosi gubitak kontrole nad istim. Djelovanje udruge u tom smislu zaista umiruje frustracije onih kojima je ponašanje i odnos političkih elita spram problema enormno rastućeg javnog duga neiscrpan izvor čuđenja.
Play la Marseillaise! Play it!
Najzvučniji potez ove mlade udruge bio je projekt „Brojač javnog duga“. Nakon neočekivanog gospodarskog rasta, izvrsne turističke sezone i završenih godišnjih odmora, Lipa nas trijezni u devetome mjesecu ove godine. Predstavlja svoj projekt kojim građanima na najbolji mogući način vizualizira i približava problem rasta javnog duga. Brojač koji na više mjesta u gradu Zagrebu bilježi rast duga za više od četiri stotine kuna svake sekunde prema magičnoj brojci od 290 milijardi kuna, bio je glavna tema u javnosti nekoliko dana. Trenutna izborna kampanja najbolji je dokaz uspješnosti ove inicijative. Pitanje održivosti javnog duga nezaobilazno je unatoč svim nastojanjima da se skrene s kolosijeka gospodarskih tema. (U trenutku pisanja ovoga teksta javni je dug prema brojaču 287.781.380.000,00 HRK. Pozivam Vas da vidite koliki je dok ga Vi čitate. http://javnidug.manjiporezi.hr/)
Onoj maloj skupini koja zagovara hitno hvatanje u koštac s javnim dugom, a nikako ne nailazi na razumijevanje, ovaj je projekt pobudio toliko potreban entuzijazam. Nešto slično kao kad je u kultnoj Casablanci Victor Laszlo (Paul Henreid) iziritiran pjesmom njemačkih časnika (Die Wacht am Rein) poveo goste Rick’s Cafea prožete defetizmom u izvedbu francuske nacionalne himne, danas legendarnim riječima: „Play la Marseillaise! Play it!“. Oni koji su imali prilike pogledati remek-djelo Michaela Curtiza, mogu se samo nadati da Lipa neće doživjeti sudbinu Rick’s Cafea.
Matej Bule