Nakon provedene mirovinske reforme 2002. godine, hrvatski mirovinski sustav organiziran je u tri stupa, pri čemu su prva dva stupa obvezna, dok je treći stup dobrovoljan. Prvi stup mirovinskog osiguranja utemeljen je na međugeneracijskoj solidarnosti, dok se drugi i treći stup temelje na individualiziranoj kapitaliziranoj štednji. Međugeneracijska solidarnost podrazumijeva da se tekuće uplate osiguranika koriste za financiranje mirovina trenutačnih umirovljenika. Što se tiče individualizirane kapitalizirane štednje, osiguranici uplaćuju sredstva u privatne fondove, koji zatim ulažu ta sredstva u financijske instrumente s ciljem ostvarivanja prinosa. Osiguranici iz svoje plaće izdvajaju 15% u prvi stup i 5% u drugi stup. Reforma mirovinskog sustava 2002. značajno je bila pod utjecajem Svjetske Banke koja je podupirala uvođenje takvog kombiniranog mirovinskog sustava. Većina zemalja postsocijalističke Europe te Latinske Amerike uvela je u devedesetima i početkom 2000ih mirovinski sustav temeljen na tri stupa. U srednjoj Europi, vodeće zemlje koje su prve uvele djelomičnu privatizaciju mirovinskog sustava bile su Mađarska i Poljska. Cilj takvog sustava bio je razvoj i jačanje domaćeg financijskog tržišta, veće mirovine u budućnosti i održivi mirovinski sustav. Ipak, nakon nekoliko godina, većina je država ili reformirala ili ukinula drugi mirovinski stup. U tome su ponovno predvodile Poljska i Mađarska (2010. i 2011.), dok je Hrvatska ostala jedna od rijetkih zemalja koja je zadržala takav mirovinski sustav.
Mini reforma: AIF
Novim prijedlogom reforme predviđa se da obvezni mirovinski fondovi 5% svoje imovine ulažu u državni Alternativni investicijski fond (AIF). AIF će ulagati u nešto rizičniju imovinu naspram ostalih obveznih mirovinskih fondova, ali će za eventualne gubitke fonda jamčiti država. Riječ je o otprilike milijardi eura koju bi obvezni mirovinski fondovi trebali uložiti u AIF. Dio javnosti usprotivio se takvom prijedlogu prvenstveno ističući da se radi o mini-nacionalizaciji drugog stupa budući da će dio privatne imovine osiguranika postati državno vlasništvo. Oni tvrde da takav fond ne postoji niti u jednoj razvijenoj demokratskoj državi i smatraju ga sredstvom političke manipulacije. Neki od dodatnih problema koje kritičari reforme ističu nalaze se u neodgovorenim pitanjima u što će taj fond ulagati i tko će nadzirati financijsko poslovanje. Problem moralnog hazarda posebno je naglašen s obzirom da će država jamčiti za potencijalne gubitke.
S druge strane, iz Vlade naglašavaju kako se ne radi o nacionalizaciji već pokušaju da obvezni mirovinski fondovi osiguraju veće prinose. Jedan od razloga zašto se ulazi u reformu nalazi se u tome što većina umirovljenika koji sada mogu birati između kombinirane mirovine i mirovine samo iz prvog stupa biraju samo mirovinu iz prvog stupa. Ona je do sada bila veća nego kombinirana mirovina iz prvog i drugog stupa za većinu novih umirovljenika.
Graf 1. Prosječni godišnji prinosi obveznih mirovinskih fondova (MIREX-a)
Izvor: HANFA
Na priloženom grafu može se primijetiti kako je prošlogodišnja inflacija (siva linija) značajno umanjila vrijednost prinosa MIREX-a. Razlika u prinosima proizlazi iz razine rizika, pri čemu je Mirex A visokorizičan, Mirex B srednjerizičan, a Mirex C niskorizičan prinos. Osnivanjem Alternativnog investicijskog fonda koji će ulagati primarno u dionice nastoje se ostvariti veći prinosi, a time i veće mirovine iz drugog stupa. Također, takav fond ulagao bi u hrvatsko gospodarstvo što bi moglo biti od značajne koristi za gospodarstvo. Dio predložene mini-reforme cilja i na smanjivanje naknada za upravljanje obveznim mirovinskim fondovima. Što se tiče moralnog hazarda kojeg kritičari reforme naglašavaju, pojedini stručnjaci ističu kako on nije opravdan. Kako ističe Jakovčević (2023), u scenariju da drugi mirovinski stup propadne, država bi svejedno intervenirala s novcem poreznih obveznika budući da ima obvezu brinuti se o najranjivijim skupinama u društvu. Prema tome, činjenica da će (AIF) imati državnu garanciju ne znači nužno da će upravitelji fonda ulagati neodgovorno. Iako se radi o reformi koja ne zadire duboko u temelje mirovinskog sustava, ponovno je oživjela raspravu oko ukidanja drugog mirovinskog stupa pa se može postaviti pitanje ide li navedena mini-reforma u tom smjeru.
Održivost drugog stupa
U nastavku su ukratko predstavljene glavne odrednice suprotstavljenih mišljenja oko uloge drugog mirovinskog stupa. Dio stručnjaka ističe kako bi Hrvatska trebala slijediti primjere Poljske i Mađarske, prvenstveno naglašavajući benefite koje su ukidanjem drugog stupa te zemlje ostvarile u području ublaženih fiskalnih pritisaka te nižih administrativnih troškova. Kako ističe Bežovan (2019), ukidanje obveznosti članstva u II. stupu bio je značajan doprinos ozdravljenju javnih financija te boljeg nošenja s krizom ili bržeg izlaska iz nje. Jedan od razloga zašto su se spomenute zemlje odlučile na taj korak nalazio se u tome što su mirovine koje su se počele isplaćivati iz drugog stupa bile manje od planiranih, a troškovi upravljanja fondovima previsoki. Kako zaključuje Bežovan (2019: 29), „tranzicijski trošak pojeo je prinose OMF-a i ugrozio javne financije“. Mnogi zagovornici ukidanja drugog mirovinskog stupa vide neuspjeh reforme u činjenici što se većina dobrovoljnih ‘drugostupaša’ na kraju vraća u prvi stup zbog veće mirovine iz prvog stupa.
S druge strane, autori poput Bejakovića (2019) ističu kako bi ukidanje drugog mirovinskog stupa bila pogreška jer se na taj način narušava povjerenje u sustav, a koristi koje bi država imala od povratka drugog stupa u javni sustav bile bi kratkoročne. Drugim riječima, iako bi se nakratko ublažilo fiskalne pritiske te eliminiralo tranzicijski trošak, dugoročno bi takav potez stvorio izazove za državu u ispunjavanju obveza prema budućim umirovljenicima. To je posebno izraženo u slučaju Hrvatske, koja se suočava s dugotrajnim padom nataliteta, što može dovesti do neodrživosti prvog stupa međugeneracijske solidarnosti.
Reforma kao srednji put?
Zaključno, iako se rasprava oko ukidanja drugog stupa ponovno javila najavom mini reforme, ipak se ne radi o klasičnoj nacionalizaciji drugog mirovinskog stupa po uzroku na Mađarsku ili Poljsku. Reforma koja predviđa osnivanje Alternativnog investicijskog fonda s državnim jamstvima neka je vrsta srednjeg puta kojim se nastoji zadržati privatizirani drugi mirovinski stup s jedne strane te ublažiti tranzicijske troškove koje on proizvodi, s druge. Preciznije, nastoji se riješiti problem zaostajanja kombiniranih mirovina za mirovinama iz prvog stupa, a da to ne bude na teret proračuna. Veći prinosi AIF-a trebali bi biti upravo ti koji će to osigurati. Tako bi od Alternativnog investicijskog fonda koristi mogli imati umirovljenici u obliku ostvarivanja većih prinosa, ali i ostatak gospodarstva u obliku ulaganja u dionice domaćih poduzeća.
Hrvoje Hrnkaš
Izvori:
- Bejaković, P. (2019) ‘Uzroci poteškoća u mirovinskom sustavu i razlozi zašto treba očuvati kapitalizirano mirovinsko osiguranje u Hrvatskoj’, Revija za socijalnu politiku, 26(1), str. 37-52. Dostupno na: https://doi.org/10.3935/rsp.v26i1.1575 (pristupljeno 23.12.2023.).
- Bežovan, G. (2019) ‘Evaluacija procesa privatizacije mirovinskog sustava u Hrvatskoj’, Revija za socijalnu politiku, 26(1), str. 1-35. Dostupno na: https://doi.org/10.3935/rsp.v26i1.1545 (pristupljeno 23.12.2023.).
- N1 (2023) Što će biti s mirovinama? “Drugi stup je u dubokoj krizi, ne može ojačati”. Dostupno na: https://n1info.hr/vijesti/sto-ce-biti-s-mirovinama-drugi-stup-je-u-dubokoj-krizi-ne-moze-ojacati/ (pristupljeno 23.12.2023.).
- Ortiz, I., Durán-Valverde, F., Urban, S. i Wodsak, V. (2019) Reversing Pension Privatizations. Rebuilding public pension systems in Eastern Europe and Latin America. ILO.