Brojne razvijene zemlje, poglavito u Europi, zbog nepovoljnih demografskih trendova imaju sve veće poteškoće u financiranju solidarnih mirovinskih sustava te oni postaju značajan izvor fiskalnih rizika. Taj problem ne zaobilazi ni Sjedinjene Države i njihov poznati Social Security kojemu je ovaj tekst poglavito posvećen. Međutim, situacija u kojoj se brojne zemlje susreću sa gotovo istovjetnim fiskalnim problemom, izvrsna je prilika da se usporede i razine fiskalne odgovornosti pojedinih vlada i sposobnost nositelja ekonomskih politika da na problem odgovori. Tako se u SAD-u mnogo pažnje posvećuje činjenici da će njihov solidarni mirovinski sustav, Social Security, ostati bez sredstava 2029. godine i to prema projekcijama neovisnoga Kongresnog ureda za proračun. (eng. Congressional Budget Office). Pokuša li se u kontekstu tih projekcija CBO-a usporediti hrvatski i američki solidarni mirovinski sustav, može se grubo zaključiti da domaći sustav danas bilježi deficite kakve će američki bilježiti 2040. godine. Na to treba dodati da je demografska slika SAD-a bolja o slike RH, da je američko gospodarstvo daleko snažnije i razvijenije, da je sposobnije podnijeti takve fiskalne pritiske i da njihov dobrovoljni sustav mirovinske štednje, koji nadopunjuje obvezni, daleko razvijeniji negoli hrvatski. Stoga ozbiljno uznemirava dojam da su političke elite i javnost nezainteresirani za ovaj problem. Možda razinu spoznaje problema podigne nekoliko podataka o trenutnim i dugoročnim pozicijama američkog Social Securitya, koji slijede u nastavku.
Američki san
Predsjednik F. D. Roosevelt davne 1935. godine potpisao je zakon o solidarnom mirovinskom sustavu, odnosno obećanje o bezbrižnoj starosti koje se duboko urezalo u „američki san“. Taj Social Security Act odredio je doprinos od 2 % dohotka, a maksimalno oporeziv dohodak od 3000 dolara. Danas, 80 godina kasnije, govorimo o stopi od 12,4 % i 118 500 dolara te ukupno 60 milijuna korisnika. Bilo kako bilo, da bi se izveo zaključak potreban za ovaj tekst, može se preskočiti povijest sustava od 1935. godine sve do 2010. godine. Naime, te je 2010. godine po prvi puta ukupan prihod sustava, bez kamatnih prihoda na prije generirane viškove, bio niži od ukupnih rashoda potrebnih da se podmire prava korisnika. Radi se o svojevrsnoj ekonomskoj, ali i psihološkoj prekretnici koja signalizira značajne probleme.
Prema podacima CBO-a, oko 82 % korisnika prima naknadu kroz dio sustava koji se zove Old-Age and Survivors Insurance (OASI), svojevrstan pandan domaćem terminu starosnih mirovina ili mirovina iz osiguranja. Preostalih 18 %, korisnici su Disability Insurance (DI), nešto slično invalidskim mirovinama u Hrvatskoj. Od ukupnih 877 milijardi dolara isplaćenih 2015. godine, OASI sudjeluje sa 84 %, a DI sa 16 %. Prihodi sustava bili su 786 milijardi dolara od kojih 96 % čine doprinosi, a tek 4 % porez na dohodak. Svaka vrsta korisnika ima vlastiti fond koji je generirao određene viškove tijekom godina pa tako prema projekcijama CBO-a OASI može funkcionirati do 2030. godine koristeći viškove, dok DI to može do 2021. godine. Promatrajući ukupnu sliku, Social Securitiy ostaje bez sredstava 2029. godine. U priloženom grafu vidi se projekcija kretanja viškova koja upućuje da će se sredstva iscrpiti između 2026. godine i 2033. godine, ovisno o scenariju kretanja gospodarskog ciklusa. Točan datum nije toliko bitan, koliko trend koji upućuje na neodrživost sustava te signalizira potrebu za značajnim izmjenama.
izvor: CBO’s 2015 Long-Term Projections for Social Security
U 2014. godini ukupni rashodi sustava bili su na razini 4.95 % BDP-a, a prihodi 4.5 % BDP-a i posljedično deficit 0,46 % BDP-a. Međutim, projicirani su deficiti u 2039. godini 1,83 %, u 2064. godini 1,73%, a u 2089. godini 2,06 % BDP-a, a razina rashoda završava u 2089. godini 6,46 % BDP-a. Dole priloženi graf sugerira da će se deficiti značajno povećavat, izuzev kratkog razdoblja nakon 2035. godine, kada se očekuje da će završiti val umirovljenja tzv. baby boomera.
Kakva će biti budućnost Social Securitya nakon 2029. godine ostaje tek vidjeti. Naravno, deficiti se mogu smanjiti umanjenjem prava korisnika, pomicanjem granice za odlazak u mirovinu, većim doprinosima za sustav, većim maksimalni oporezivim dohotkom itd. Teško je očekivati da će doći do ovoga prvog obzirom da je potrebno rezanje prava čak do 29 %, ali rast stope doprinosa, koja je trenutno na 12.4 %, je vrlo izvjestan, kao i rast maksimalno oporezivog dohotka koji je rastao bez iznimke od 1935. godine. Kod stope doprinosa to nije bio slučaj, ona se kretala između 10 i 12,4 %, ali je posljednji put bila ispod 10 % davne 1977. godine. Svakako da u tom kontekstu treba uvažiti da velike pritiske u budućnosti očekuje i zdravstveni sustav, odnosno Medicaid i Medicare pa će se i oni naći pred sličnim izborom.
izvor: CBO’s 2015 Long-Term Projections for Social Security
Uopće nije sporno da SAD imaju prostora za smanjenje ovih deficita te da su gospodarski dovoljno snažne da podmire manjkove u sustavu čak do 2089. godine. Ipak, radi se o igri nulte sume kada je riječ o dugotrajnim prekomorskim vojnim angažmanima SAD-a i socijalnih sustava duboko ugrađenih u „američki san“, a o tom međuodnosu unutarnje i vanjske politike bilo je nešto više riječi u prijašnjim tekstovima. Dovoljno je ponoviti da fiskalna pozicija SAD-a proizašla iz stanja sustava socijalnog osiguranja, neće dopustiti buduće dugogodišnje vojne angažmane kao što su bili Vijetnam, Afganistan ili Irak.
Hrvatski san
Na kraju valja reći nekoliko riječi i o hrvatskom solidarnom mirovinskom sustavu koji je za razliku od američkog u potpunosti neodrživ. Prije svega, u gornjem dijelu teksta namjera je upozoriti na čistu matematičku ili numeričku neodrživost sustava i potrebu za njegovom doradom. Niti u jednome trenutku, kritika ne dolazi sa ideološkoga stanovišta koji bi sugerirao nepravednost takvoga sustava ili njegovo ukidanje. Međutim, kada je riječ o Republici Hrvatskoj i prvom stupu mirovinskoga osiguranja, treba upozoriti na nekoliko bitnih razlika u odnosnu na američki Social Security. Kao što je već rečeno u uvodu teksta, deficiti koje generira prvi stup već su u ovome trenutku enormni. Tako ukupni prihodi na ime doprinosa u 2014. godini iznose 22,4 milijarde kuna, a ukupni rashodi 36,8 milijardi kuna. Takav deficit od 14, 4 milijarde kuna ili 4,36 % BDP-a apsolutno je kratkoročno i dugoročno neodrživ te se ne postavlja nikakva igra nulte sume kao u SAD-u, niti postoji značajan prostor da se povećanim doprinosima deficit umanji. Demografski su pritisci toliki da se samo radi o trenutku kada će cijeli sustav ili kolabrirat ili značajno i radikalno umanjiti prava korisnicima. Zapravo, onaj tko zadnji ostane u sustavu najviše će stradati i izvući najdeblji kraj, a tada ćemo svjedočiti činjenici da je smo državnim socijalni program, osnovan uz najbolje namjere, pretvorili u shemu Charlesa Poznija.
Matej Bule