* ovaj osvrt dio je serije članaka projekta „Uncle Sam“ skupine za javne financije pa je preporučljivo prije pročitati početnu analizu stanja američkih javnih financija.
Postoje eminentne demokracije u kojima se mladi gradonačelnici ovećih sela sa sumnjivim kompetencijama i još sumnjivijim postignućima nepodnošljivom lakoćom odlučuju pretendirati na premijersku poziciju. Pritom se prozivajući, dakako, velikim reformatorima, što svakako stoji ukoliko se pod reformama podrazumijeva koketiranje s avanturističkim monetarnim reformama, na tragu onih popularne hrvatske revolucionarne grupacije također novijega datuma postanka. Izuzevši fascinantni monetarni avanturizam, njihovi demagoški nastupi i ‘programi’ teško da više ikome djeluju odveć reformski.
Za razliku od domovine nam, u najrazvijenijoj demokraciji svijeta srećom se ipak pronalaze primjeri daleko veće poniznosti. Sa svojih 45 godina, koje bi mu rijetko tko uopće i dao, novi predsjednik Zastupničkoga doma (eng. Speaker of the House) Paul Ryan ima iza sebe znanje i iskustvo kojemu nisu ravni niti mnogi razvikani washingtonski insideri.
Zašto baš Paul Ryan?
Zastupnik omiljen u svojoj centrističkoj izbornoj jedinici u jugoistočnome Wisconsinu, Paul Ryan nikada nije gajio želju biti predsjednikom Zastupničkoga doma. Dapače, odbijao je svaku pomisao na tu funkciju, za koju je djelovao kao predodređen. Za ovoga pobožnoga katolika i jednoga među rijetkima ljudima koje se može istodobno navesti među obožavatelje Ayn Rand i Tome Akvinskoga, pozicija je to koja je suviše politizirana i lišena supstance.
Kao donedavni čelnik vjerojatno najvažnijeg odbora u Zastupničkome domu, Ways and Means Committee, koji se bavi pitanjima oporezivanja te iz kojega će proizaći ono o čemu on godinama sanja – porezna reforma, po pitanju krojenja domaće politike već je bio možda i najvažnija osoba u Kongresu. Provevši četiri prijašnje godine kao čelnik Odbora za proračun, etablirao se kao neosporni autoritet i glasnogovornik Republikanske stranke po proračunskim i gospodarskim pitanjima. Njegovom je zaslugom, još prije Velike recesije, u pitanje dovedena fiskalna održivost socijalnih programa te je njihova reforma, bez obzira na veliko protivljenje interesnih skupina i znatnoga dijela stranačkih kolega, postala jedna od stupova platforme Republikanske stranke. Političke oluje iz godine u godinu izazivaju njegovi prijedlozi koji su nastojali uravnotežiti proračun te u nacionalnu diskusiju uveli mnogo spornih ideja, među kojima se ističe korjenita reforma Medicarea, zdravstvenog programa za starije od 65, u tržišno orijentiran program temeljen na vaučerima. Takve politički hrabre i inovativne ideje uzdigle su ga u jednoga od političkih, ali i intelektualnih lidera stranke te su mu 2012. osigurale potpredsjedničko mjesto u kandidaturi Mitta Romneyja.
Odbivši se kandidirati za predsjednika i bez ambicija za uspinjanjem kongresnom hijerarhijom, namjeravao je odraditi daljnjih 5 godina na čelu odbora. Po mogućnosti, po kraju toga razdoblja uživati u ranoj mirovini s lovorikama konzervativnoga reformatora koji je reformirao bizantinski porezni sustav i stabilizirao javne financije uhvativši se ukoštac sa socijalnim programima koji vode SAD u fiskalnu provaliju.
Međutim, u neredu izazvanome nakon najavljenoga odlaska dosadašnjeg predsjednika Johna Boehnera te neuspjele kandidature Kevina McCarthyja, Ryan nije imao izbora. Dubinski podijeljena stranka bila je u opasnosti da si krajnjom disfunkcijom u Kongresu znatno sroza šanse na sljedećim izborima. Svi stranački lideri i uglednici počeli su pozivati Ryana da prihvati odgovornost. Kao i po pitanju potpredsjedničke kandidature, u razrješavanju nedoumica veliku je ulogu još jednom igrala riječ Mitta Romneyja. Osjećaj dužnosti prema stranci i zemlji opet je nadmašio početnu skepsu i odbojnost prema pompoznim i istaknutim ulogama. Kao jedini zastupnik s dovoljnim ugledom među zaraćenim umjerenim i radikalnim strujama, uspio je skupiti podršku sva tri najvažnija stranačke kongresne frakcije te, bar privremeno, ujediniti stranku i postati najmlađi predsjednik Zastupničkoga doma od 1875.
Što očekuje Ryana?
John Boehner, predsjednik Doma na odlasku, potrudio se što je više moguće svome nasljedniku olakšati početak na novome radnom mjestu. Postigao je dogovor s kongresnim demokratima i Bijelom kućom oko podizanja proračunskih limita tijekom sljedeće dvije godine čime su zadovoljene republikanske želje za povećanjem sredstava namijenjenih Ministarstvu obrane, ali pod cijenu jednakog povećanja u financiranju domaćih programa. Zajedno će to savezni proračun u naredne dvije godine stajati oko 80 milijardi dolara, što je razbjesnilo znatan dio stranke. Međutim, vodstvo je pod svaku cijenu htjelo izbjeći government shutdown, za koji bi, po svoj prilici, opet bili okrivljeni republikanci, što se moglo vrlo negativno odraziti na šanse stranke na sljedećim izborima. Skupa s odgađanjem dužničkoga limita, radi se o tipičnom napucavanju kante niz cestu, ostavljajući bavljenje ozbiljnim fiskalnim problemima sljedećoj administraciji. Možda je i najbolje to sažeo Wall Street Journal u uredničkome komentaru – jedina gora opcija od izglasavanja ovoga dogovora jest da se ne izglasa. U ovome slučaju značajno je da to omogućava Ryanu da dođe na poziciju oslobođen opasnih kratkoročnih političkih pitanja koja su podijelila stranku i mogla opasno ugroziti njene šanse na izborima 2016.
No, situacija i nije potpuno bajna. Kongresmen Ryan uspinje se na ovu poziciju uz cijenu obećanog prepuštanja dijela svojeg autoriteta i moći u Domu ostatku stranke. Kako bi zadobio široku potporu kolega, obećao je prepustiti dobar dio procesa kreacije legislative pripadajućim odborima, što je način na koji je Dom nekada i funkcionirao. Uz to, nastojat će se striktno držati tzv. Hastertova pravila, nazvanog po bivšem predsjedniku doma Dennisu Hastertu, koje nalaže da se zakonski prijedlog daje na glasovanje tek ukoliko ima podršku većine većine (eng. majority of majority) – odnosno, ukoliko ga podržava većina svih zastupnika stranke koja ima većinu u Zastupničkome domu. Takve regule smanjuju mogućnost kompromisa s drugom stranom i držanja stranke discipliniranom, posebice u kombinaciji sa zabranom kongresnog dodjeljivanja određenih sredstava specifičnim projektima u pojedinim izbornim jedinicama, tzv. earmarks. Zabrana je to koju je prije gotovo 6 godina uveo John Boehner, a koja je oslabila moć vodstva da takvim upravljanjem financijskim sredstvima pridobije ili disciplinira zastupnike u svezi određenih važnih glasovanja. Mnogo je američkih zakona koji su uopće postali zakonom upravo zato što je za njih presudan bio glas nekolicine dotad neodlučnih zastupnika koji su za nagradu u svojim distriktima dobili sredstva za nepotreban most, cestu, istraživanje, pa i kojekakvu izložbu i za slične, najrazličitije domišljate namjene. Bez takvih načina da se stranački kolege drže u disciplini, znatno je otežana bilo kakva koherentna strategija vlasti kada postoji bilo kakva unutarstranačka oporba koja ugrožava mogućnost samostalnog, stranačkog, donošenja kongresnih odluka.
Važno je napomenuti kako u bi u bližoj budućnosti Republikanska stranka trebala uživati većinu u Zastupničkome domu. Naime, kontrola nad znatnom većinom državnih zakonodavnih tijela (69 od 98) daje joj moć prekrajanja velikog broja kongresnih distrikta na način koji osigurava najveći mogući broj zastupničkih mjesta za stranku. Isto tako, geografska distribucija republikanskog biračkog tijela takva je da daje stranci prednost, dok je znatan dio birača Demokratske stranke koncentriran u velikim gradovima gdje su u mnogim izbornim jedinicama glasovi naprosto bačeni. Tome se može dodati i da su kongresni izbori u sredini predsjedničkih mandata (eng. mid-term elections) karakterizirani manjim odazivom te biračkim tijelom koje je demografski bitno povoljnije po konzervativne kandidate, čemu svjedoče i povijesni uspjesi Republikanske stranke na upravo takvim izborima 2010. i 2014. Na zadnjim izborima stranka je osvojila čak 247 od 435 zastupničkih mjesta, što je njihov najbolji rezultat još od 1928., a u razdoblju od 1994. tek četiri godine nisu činili većinu u Domu. Teško je i zamisliti ponovnu demokratsku većinu u bližoj budućnosti, a kamoli takvu da potraje neko značajnije razdoblje.
Dakle, uz sve muke koje bi mogao imati s ekstremnim krilom svoje stranke, Paul Ryan će u narednim godinama biti jedna od dvije do tri najvažnije i najutjecajnije osobe na američkoj političkoj sceni. Ne ovisi to čak toliko ni o tome koja će politička opcija biti u Bijeloj kući. U slučaju da to bude Demokratska stranka, Ryan će biti neosporni republikanski lider s ulogom zastupanja stranke u bilo kakvim pregovorima oko gorućih pitanja. Takvu ulogu imao je i Boehner, međutim bivši lider nije bio ni blizu toliko ugledan i utjecajan među kolegama poput novoga. Iako nikako savršena, možda i najbliža stvarnosti je usporedba s jednim od Ryanovih prethodnika, temperamentnim Newtom Gingrichem, koji je u žestokim borbama s predsjednikom Clintonom igrao pokretačku ulogu u uravnoteženju proračuna krajem devedesetih. Razlika je ipak u tome što popularnoga Ryana nije lako denuncirati kao opasnog, radikalnog i antipatičnog demagoga, kao što je bio slučaj s Gingrichem. Ukoliko pak republikanci osiguraju kontrolu nad zakonodavnom i izvršnom vlasti, Ryan će igrati dominantnu ulogu u pitanjima proračuna i gospodarstva, posebice ako u Bijelu kuću dođe neiskusniji kandidat, upoznatiji s drugim pitanjima poput vanjske politike, kao što je Marco Rubio.
Nadolazeći izazovi
Kao učenik Jacka Kempa, republikanskog potpredsjedničkog kandidata na izborima 1996., Ryan se diči svojim optimističnim konzervativizmom namijenjenim svim slojevima američkoga društva. Kemp je Ronalda Reagana krajem 1970-ih uvjerio u vrline ekonomike ponude (eng. supply-side economics), a Ryan je cijelu svoju sedamnaestogodišnju kongresnu karijeru proveo je propovijedajući Kempovo evanđelje. Optimizam i opsesija očuvanjem američkog sna za buduće generacije ovoga skromnog kongresmena neizbježno prizivaju sjećanja na jednog drugog američkog velikana sa Srednjega Zapada – Ronalda Reagana. Kao jedan od najpopularnijih nacionalnih političara uopće, među građanima je odavno stekao kredibilitet i politički kapital za zastupati i realizirati ideje fiskalnoga konzervativizma.
S takvom početnom pozicijom, u kraćemu roku očekivati bi ga moglo nekoliko važnih tema. Generalno, to je, već općepoznata potreba za korjenitom reformom poreznoga zakona dugačkoga preko 70 tisuća stranica. Njen meritum svodio bi se na drastično pojednostavljenje sustava u obliku uklanjanja olakšica te snižavanja stopa poreza na dohodaka. Međutim, to politički nije nimalo jednostavno jer je jasno kako su najraširenije i najskuplje olakšice ujedno i najpopularnije. Među poreznim rashodima istaknut je porezni odbitak za kamate na hipotekarne kredite koji savezni proračun godišnje stoji preko 70 milijardi dolara. Njegovo ukidanje, iako zagovarano među ekspertima različitih političkih orijentacija, politički je vrlo rizično. Posjedovanje nekretnine već je sedamdesetak godina sastavni dio američkoga sna, a to nije promijenila niti posljednja kriza, pa zasigurno neće niti fiskalne kalkulacije. Jedna od sve istaknutijih ideja je ona poznatoga harvardskog ekonomista Martina Feldsteina, koja podrazumijeva obračunavanje s popularnijim olakšicama tako da se ukupan dopušteni iznos svih odbitaka po poreznom obvezniku svede na maksimalno dva posto korigiranog bruto dohotka.
Postoji i razilaženje oko toga treba li novi porezni sustav više stimulirati radnike s nižim primanjima te obitelji s djecom te tako i promijeniti i popraviti politički imidž stranke ili biti isključivo orijentiran na maksimalno moguće snižavanje stopi poreza na dohodak. Svojim političkim djelovanjem i nastupima posljednjih nekoliko godina Ryan je dao naslutiti kako se, iz mahom političkih razloga, blago približava prvoj struji. Pitanje je na koliku bi podršku, u tom generacijskom pitanju, mogao računati od strane dijela svoje stranke koje ne vidi veliku razliku između državne potrošnje i poreznih olakšica.
Teško je, ipak, očekivati temeljitu reformu poreznoga sustava u ostatku mandata predsjednika Obame. Ono oko čega, pak, postoji veći konsenzus i što bi moglo privući i suradnju solidnoga broja demokrata s druge strane, pitanje je poreza na dobit. Savezni porez na dobit je progresivan i iznosi čak 35 posto na dobit iznad 18 milijuna dolara. Kao da i sam taj podatak nije dovoljno frapantan, američki sustav poreza na dobit nije teritorijalan – dakle, svi korporativni profiti ostvareni u inozemstvu podložni su oporezivanju u SAD. Američke korporacije stoga pribjegavaju poreznim inverzijama te iskorištavanju opskurnih poreznih propisa koji im omogućavaju zadržavanje profita u inozemstvu unedogled te se procjenjuje da se oko 2 bilijuna dolara američkih korporacija nalazi izvan SAD. Vrlo je vjerojatan scenarij u kojemu će se provesti repatrijacija tih inozemnih profita uz jednokratan porez po jednoznamenkastoj poreznoj stopi (5 do 9 posto). Značajni prihodi vjerojatno bi bili iskorišteni (osobito u slučaju potrebe za demokratskom podrškom) na obnovu prometne infrastrukture. Postoji i određena razina suglasja obje stranke oko toga da je potrebno sniziti stopu poreza na dobit, ali i učiniti sustav teritorijalnim. Ono na što osobito treba obratiti pozornost, a može se primijetiti i u dosad objavljenim poreznim planovima republikanskih predsjedničkih kandidata, jest omogućavanje trenutačne stopostotne amortizacije vrijednosti kapitalnih investicija. Ryanov je to poznati cilj, za kojega vjeruje da je jedan od ključeva bržeg rasta stagnirajuće američke produktivnosti.
Zadnji vlak spasa?
Koliko se uopće nešto može sa sigurnošću reći u američkoj politici, toliko je sigurno da će Paul Ryan biti jedna od nekoliko osoba koje će igrati presudnu ulogu u razdoblju za koje se nazire da će biti od krucijalne fiskalne važnosti po Sjedinjene Američke Države. Cijenjen na svim dijelovima političkog spektra, pa i od strane onih koji imaju vrlo malo ideološki zajedničkoga s njim, Ryan svoju eru otvara u relativno dobroj poziciji. Ovaj uvjereni fiskalni konzervativac, iako ne i dogmatik kojemu je riječ kompromis strana, sasvim će sigurno na agendi imati dugoročnu fiskalnu konsolidaciju od koje neće ni pod koju cijenu odstupiti. Međutim, jasno je da će vjerojatno biti spreman i na određene ustupke koji će svakako biti nužni kako bi se ostvario taj cilj povijesne važnosti.
Bilo kako bilo, američki građani mogu se tek nadati dostizanju razine sofisticiranosti demokracije kakva je hrvatska pa da se kao spasitelj ukaže gradonačelnik, primjerice, Fort Lauderdalea, koji bi žarko želio biti predsjednik. U međuvremenu, pak, osoba zrelosti, razboritosti i znanja poput Ryana čini se naprosto neophodnom za takav zadatak bez presedana koji očekuje Sjedinjene Američke Države. No, kao što je znao reći Charles de Gaulle, groblja su puna neophodnih osoba…
Ivan Majić