U siječnju, tada još aktualni guverner Marylanda, Martin O’Malley, nazvao je komunalno društvo kako bi riješio detalje potrebne za selidbu u novu, privatnu, obiteljsku rezidenciju. Na upit kako se piše njegovo ime, odgovorio je: „Kao u odlazećeg guvernera.“ Službenica je na to odvratila: „Ah, da, tog poreznika.“
Priča je to koju, sada predsjednički kandidat Demokratske stranke, Martin O’Malley često spominje, hvaleći se sa svojih četrdesetak uzastopnih povećanja poreza i naknada. Priča je to, isto tako, koja najbolje ilustrira zašto ga je lani, u jednoj od najvećih utvrda Demokratske stranke u SAD, na mjestu guvernera naslijedio ne osobito poznati republikanac Larry Hogan te zašto su na istim izborima poraženi mnogi demokratski guverneri u državama visokih poreza, poput Illinoisa i Massachusettsa.
Donedavni guverner Teksasa na takve slučajeve uvijek je gledao kao na nepropustivu priliku za svoju državu. Nezadovoljstvo građana i osobito poduzeća lošom poslovnom klimom i velikim poreznim opterećenjem u takvim dijelovima SAD-a iskorištavao je osobnom kampanjom i kupovinom niza radio i TV reklama, između ostaloga i u Marylandu, pozivajući poduzetnike da presele u Teksas, navodeći nadaleko poznatu jednostavnu regulativu, niske poreze i gospodarski rast kao neodoljive privlačne faktore.
Lokomotiva američkog gospodarstva
Bio je to Rick Perry, najdugovječniji i najuspješniji američki guverner u ovome stoljeću. Na čelo Teksasa došao je zamijenivši popularnog odlazećeg guvernera, Georgea W. Busha, krajem 2000. godine i malo je tko tada mogao očekivati da će ne samo zasjeniti prethodnika, već i stvoriti od Teksasa neprikosnovenu lokomotivu američkoga gospodarstva.
Pojam koji je postao sinonim za guvernerski mandat Ricka Perryja jest: radna mjesta. U Perryjevih četrnaest godina vlasti, Teksas je zaslužan za trećinu svih stvorenih radnih mjesta u Sjedinjenim Američkim Državama. Stopa nezaposlenosti stoji na niskih 4,4 posto te je već 106. mjesec zaredom ispod nacionalne stope. Izuzevši Teksas, ostatak SAD-a je tek početkom ove godine vratio zaposlenost na razinu pretkriznog vrhunca. Realni rast BDP-a u 2014. u Teksasu iznosio je 5,2 posto (5,5 2013., a 2012. 6,2 posto), u usporedbi s ne odveć impresivnih 2,4 posto na nacionalnoj razini. Gospodarstvo Teksasa 2000. činilo je sedam posto, a ove godine čini preko devet posto ukupnoga američkoga BDP-a:
Grafikon 1. Teksaški BDP kao udio u američkom BDP-u
Učestale su tvrdnje da Teksas uspješno stvara radna mjesta, ali uglavnom ona s niskim plaćama. Međutim, stvorena su radna mjesta na svim platnim razinama, u suprotnosti s nacionalnim trendom raslojavanja i kreiranja radnih mjesta s ili prilično visokim ili prilično niskim plaćama. Pametnom politikom, privlačenjem poduzetništva, kao i regulatornim omogućavanjem da se iskoristi znanstveni napredak što se tiče eksploatacije nafte iz škriljevca, stvoren je niz vrlo dobro plaćenih poslova.Priloženi grafikon to najbolje predočava:
Grafikon 2. Distribucija stvorenih radnih mjesta prema visini plaće
Izvor: Federal Reserve Bank of Dallas
Jedna je to od sedam američkih država koja nema državnog poreza na dohodak. Ustavnim amandmanom određeno je da može biti uveden samo uz ratifikaciju na referendumu. Ne postoji ni državni porez na dobit. Porezni sustav Teksasa temelji se na oporezivanju potrošnje, gdje većina državnih prihoda dolazi od poreza na promet s poreznom stopom od 6,25 posto. Teksaški zakon propisuje i uravnotežen proračun. Na temelju predviđanja o dvogodišnjim državnim prihodima, donose se ograničenja državne potrošnje unutar kojih je vlast slobodna odlučivati o proračunu. Državna potrošnja narasla je za 63 posto od fiskalne godine 2002. do 2015. To je postotak sličan onome koji daju zbroj rasta populacije te inflacije u istom razdoblju. Svjedoči to o Perryjevoj fiskalnoj suzdržanosti, ali nikakvome ekstremizmu – naprosto razumnom pravilu da javna potrošnja mora biti svedena u opravdane okvire te da njezina stopa rasta nikako ne smije premašivati stopu gospodarskog rasta.
„The Lone Star State“ država je koja danas predstavlja onaj poznati američki model niskih poreza i ograničene vlasti. Teksas svoje javne prihode nastoji koristiti prvenstveno za održavanje i izgradnju kvalitetne infrastrukture te je država, jedna od rijetkih, poznata po tome što u njoj nije prisutan veliki američki problem raspadajuće i nedovoljno financirane prometne infrastrukture. Podrazumijeva to i relativno nisku socijalnu potrošnju te nominalno visoku stopu siromaštvu. Međutim, nakon korekcije za troškove života, Teksas ima nižu stopu siromaštvu, gledanu prema saveznoj razini, od Kalifornije. Jasna misao vodilja teksaške gospodarske i socijalne politike jest: posao je najbolji socijalni program.
Perryjev primjer pokazuje i kako državna potrošnja nije panaceja za sve socijalne probleme niti zamjena za kvalitetne reforme. Iako je Teksas 49. od pedeset država po potrošnji na obrazovanje, drugi je u zemlji po stopi maturiranja srednjoškolaca (2000. bili su trideseti), a prvi kada se stopa odnosi na siromašne učenike, Afroamerikance i Hispanoamerikance. Možda i u tome leži ključ toga što Teksas, bez obzira na demografske promjene slične onima koje u drugim državama idu na ruku Demokratskoj stranci, ostaje čvrsto republikansko i konzervativno uporište. Zašto mijenjati ono što funkcionira?
Popularna je i mantra o teksaškoj ovisnosti o cijeni nafte. Neosporno je da se Teksas ne samo okoristio naftnim boomom u Sjedinjenim Američkim Državama, već je i njegov pokretač, stvorivši niz dobro plaćenih radnih mjesta u industriji. Međutim, i nakon što su se cijene nafte prepolovile, gospodarstvo Teksasa se teško može nazvati posustalim. Ono je iznimno diversificirano, o čemu svjedoči i činjenica da je 2012. Teksas prestigao čak i prilično mnogoljudniju Kaliforniju po vrijednosti izvoza visokotehnoloških proizvoda. Houston i Austin su novi San Francisco. Kao što novi podaci BEA pokazuju, teksaška metropolitanska područja Houston-The Woodlands-Sugar Landa i Dallas-Fort Worth-Arlingtona uvjerljivo su najbrže rastuća u zadnjih 5 godina među 10 najvećih:
Grafikon 3. Realni rast BDP-a 10 najvećih metropolitanskih područja SAD, 2009. – 2014.
Izvor: izračun autora prema podacima BEA
Perryjev i teksaški uspjeh neosporno potvrđuje – glasanje nogama. I poslodavci i radnici hrle u ovu dinamičnu državu koja danas utjelovljuje američki san, pružajući priliku svakome. Kaliforniju, sa suprotnim fiskalnim i ekonomskim modelom, posljednjih godina napustilo je više od milijun stanovnika. Najviše ih je otišlo upravo u – Teksas, u koji se doseljava više Amerikanaca nego u bilo koju drugu američku državu.
Predsjedničke ambicije
Logično bi, nakon svega, bilo zapitati se o predsjedničkim ambicijama ovako uspješnog guvernera iz najznačajnije države za Republikansku stranku. Rick Perry ušao je u prethodnu predsjedničku utrku 2011., kao dugo očekivani spasitelj pred ne odveć omiljenim centristom Mittom Romneyem te se ubrzo uspeo na vrh anketa. Ipak, rastresen zdravstvenim problemima, dekoncentrirani Perry činio je mnoge gafove, koji su kulminirali kada se na debati nije mogao sjetiti koje točno savezne agencije namjerava eliminirati ako postane predsjednik. Uz proglašavanje protivnika plaćanja školarina djeci ilegalnih imigranata „ljudima bez srca“, to je bilo dovoljno za strelovit pad u anketama i napuštanje predsjedničke utrke.
Perry je ove godine pokušao opet. Uz novi imidž, pokušavajući se predstaviti kao razboriti konzervativac, bio je kandidat supstance s vrlo atraktivnim i promišljenim prijedlozima. Ipak, kao što i sami Amerikanci vole reći – nema druge prilike za prvi dojam. Neopravdano zapamćen kao neuvjerljivi i intelektualno plitki teksaški kauboj, nije imao mnogo šanse. Već u rujnu je postao prvi kandidat koji je prekinuo svoju kandidaturu. Biračko tijelo je, trenutno, daleko raspoloženije za demagogiju i infantilne ispade samoprozvanih autsajdera.
A Rising Tide Lifts All Boats
Mnogo bi iz primjera Teksasa i važnosti gospodarskoga rasta mogli naučiti hrvatski političari, ali i birači, iako neusporedivih političkih kultura i različitih prioriteta. U našemu slučaju, uza svakodnevno razmetanje floskulama o socijalnoj državi, humanome društvu i koječemu drugome, jasno je da održavanje razine javnih usluga i socijalnih beneficija naprosto nije moguće bez gospodarskog rasta, najbolje potaknutoga nižim porezima, uređenim javnim financijama, slobodnim poduzetništvom i razumnom regulativom. Ono što već godinama naglašavaju, primjerice, britanski političari poput premijera Camerona i ministra financija Osbornea jest da je ostvarivanje gospodarskog rasta conditio sine qua non financiranja zdravstvenih i socijalnih programa. Izbor između socijalne države i gospodarskog rasta jednostavno je – lažan izbor. Socijalni programi i redistribucija moraju biti, i radi vlastite održivosti, podređeni gospodarskom rastu jer, inače, postaju njegova kočnica. U tom slučaju, sami sebi potpisuju smrtnu presudu. Riječima Johna F. Kennedyja: „A rising tide lifts all boats“. To je nešto što Teksašanima dolazi intuitivno pa takvo ponašanje na izborima i honoriraju.
Ivan Majić