Povodom održavanja okruglog stola 6. studenog 2014. u organizaciji Financijskog kluba na temu „Uloga države u hrvatskom gospodarstvu“, ponovno je u fokus došla vječna teorijska debata: država ili tržište. Pojednostavljeno, dvije suprotstavljene strane čine kejnzijanci i (neo)liberali (no podjele idu i puno dublje, uključujući historijsku školu, institucionaliste, neomarksiste, srafijance, neoklasičare, austrijsku školu, itd.). Tako su na okruglom stolu sudjelovali prof. dr. sc. Đuro Medić i Dimitrije Birač, nominalno na strani sustavne državne regulacije te dr. sc. Andrej Grubišić i Danijel Hinšt na strani tržišne, a moderirao je Milan Deskar- Škrbić.
Argumentacija obje strane odavno je poznata. U teoriji, kejnzijanci traže aktivniju državnu ulogu u kriznom ciklusu, ekspanzivnost politika u kratkom roku radi stimuliranja agregatne potražnje- tvoreći tako svojevrsni antideflacijski mehanizam, a dugoročno, politiku anticikličkog karaktera. S druge strane, liberalni pristup podrazumijeva smanjenje državne uloge na ‘noćobdijsku’, vjerovanje u tržišne mehanizme i sposobnost sistema da se tržišnim silama vrati u svoj ekvilibrij, uzdajući se u parolu laissez faire, laissez passer!, s pripadajućim negativnim odnosom prema državnoj regulaciji i njenom nepotrebnom uplitanju u ekonomsku sferu.
Međutim, upravo ovakvim fundamentalističkim pristupom problematici radi se kardinalna greška, utemeljena u strogo pozitivističkoj tradiciji redukcionizma koja se tiče velikog dijela suvremene ekonomske znanosti. Prema spomenutoj tradiciji, ekonomski zakoni svuda su isti, bez obzira na heterogenost karakteristika određene ekonomije – historijski kontekst, stupanj razvoja, egzogene utjecaje, kulturne obrasce, itd. Takvim pristupom teorija se distancira od stvarnosti, u apstrakciju i morfološki preusko polje sukoba, koje je obilježeno suviše steriliziranom dihotomijom tržišta i države. Tako se svaki argument nepotrebno ideologizira, a sukobljene strane postavljaju u ekstremne pozicije umjesto da se pragmatično pristupi ekonomiji koja se konkretno promatra, s upozorenjem da iste mjere koje mogu biti uspješne u drugoj zemlji ne garantiraju nužno uspjeh i u promatranoj, a vrijedi i obrnuto.
Sukladno upravo rečenom, na održanom okruglom stolu tema je bila Hrvatska, zemlja s kumulativnim padom BDP-a od 13%, u šestoj godini sada već ekonomske depresije. Normativno gledano i neovisno o perspektivi, jasno je da je dosadašnja ekonomska politika neprihvatljiva. Međutim, ono što je sporno ocjena je iste te politike ovisno o pristupu. Drugim riječima, sporni su uzroci trenutnog stanja. No, umjesto naglaska na argumentiranoj ocjeni dosadašnje ekonomske politike, rasprava okruglog stola je nažalost krenula u smjeru konfrontacije države i tržišta, upravo dogmatskim ispitivanjem veličine države nauštrb ekonomskih politika iste, što je, potrebno je reći, potencirano od strane liberala. Tako se dobio dojam da su na drugoj strani fundamentalisti državne intervencije i aboliranja tržišta, što je naprosto netočno.
Ako govorimo o činjenicama, dosadašnji ekonomski sistem temeljen je na više ili manje uspješnoj privatizaciji, deregulaciji i liberalizaciji – što je već klišejizirana mantra, ali uz to i znanstveno i realno opovrgnuta u smislu najefikasnijeg modela razvoja tranzicijskih zemalja (Seoulski konsenzus umjesto Washingtonskog). Uz navedene procese, ističe se i nesustavna, ad hoc državna intervencija, koja u korelaciji s kompradorski nastrojenom političkom elitom rezultira podvrgavanjem društvenog optimuma partikularnim interesima, odnosno katastrofalnim stanjem u kojem se sada nalazimo.
Ipak, zahtjevi liberala oslanjaju se na još snažniju privatizaciju, tj. gušenje javnog sektora i porezno oslobađanje privatnog. Isti ostaju nedorečeni s obzirom na ciljeve vođenja makroekonomske politike, naročito ako promatramo životni standard društva impliciran, između ostalog, realnim BDP-om per capita, Ginijevim koeficijentom ili stopom zaposlenosti. Slijedno, parafrazirajući nobelovce i svjetski poznate ekonomiste (Arrow, Leontijev, Solow, Tobin i ostali), ako i postoji tajna tržišta, ona se zasigurno ne krije u privatnom vlasništvu, već u konkurenciji. Kejnzijanski zahtjevi, pak, počivaju na tripartitnom sporazumu vlade, poduzeća i sindikata, vjerojatnom povećanju nominalnih nadnica i ekspanzivnoj politici u kratkom roku koja bi ekonomiji dala početni impuls. Problem s obje pozicije su strukturni nedostaci Hrvatske, koja niti ima razvijene tržišne mehanizme i obrasce ponašanja za apsolutnu tržišnu dominaciju, niti se bez kompletne promjene paradigme može razgovarati o ekspanziji i devalvaciji, koje bi s dosadašnjim dvopartijskim režimom, vodeći se povijesnim iskustvom, rezultirale inflacijom i eksplozijom javnog duga, imajući na umu visoku monetarnu ovisnost o euru te manjak znanja i hrabrosti od strane izvršne vlasti.
Nadalje, upravo je zamka ranije spomenute dihotomije nešto što je potrebno izbjeći. Inače se na plitke prozivke o neefikasnosti državnih poduzeća može odgovoriti argumentom pljačkaške pretvorbe društvenog prvo u državno, a zatim u privatno vlasništvo, ili primjerice na primjedbu o korumpiranosti javnog sektora upitnom kontraprimjedbom, tko najčešće korumpira taj sektor ako ne upravo privatni? No, kao što je vidljivo, to vodi samo dublje u ideološke kvazikonstrukcije.
Činjenice jasno kazuju da je Hrvatska proizvodno devastirana zemlja, čemu je nesumnjivo pomogla potrošačka ekonomija uvozne orijentacije (posljedica čega je dugogodišnji vanjskotrgovinski deficit), zatim vođenje i rasprodaja poduzeća po stranačkim direktivama te život na tuđu štednju, što se konkretiziralo početnim povećanjem standarda a zatim snažnim padom i još snažnijim rastom javnog duga. Uz to, precijenjena valuta i de facto valutni odbor vezali su nam ruke pri odabiru između alternativnih modela izlaska iz krize. Pri istom je, pak, izrazito bitno zadržati objektivitet makroekonomskog pristupa, a ne podilaziti hrematističkim motivima pojedinaca, što za posljedicu uvijek i nužno ima selektivno tumačenje stvarnosti u kojoj se nalazimo, prečesto praćeno reductio ad absurdum argumentacijom, te posljedično i krivim i površnim zaključcima. Dosadašnji model razvoja manifestirao se kao model sloma, kako ga je efektno imenovao profesor Đ. Medić, s rekordnim stopama nezaposlenosti i stagnacijom na svim razinama. Poanta je, stoga, da nešto i naučimo iz dosadašnjih tendencija te sukladno tome djelujemo, a ukoliko kao država imamo ambicije zadržati ekonomsku neovisnost, krajnje je vrijeme.
Karlo Vujeva