Kada u predizborno vrijeme političari odgovaraju na pitanja o vlastitim političkim uzorima, uglavnom dobijemo uobičajenu plejadu domaćih junaka koja uključuje sve viđenije osobe još od doba Austro-Ugarske. Sasvim je razumljivo da su potrebni nadnaravni događaji da bi se posegnulo za imenima van bogatog domaćeg bazena. Recimo, sramežljivo spomenemo pokojnu barunicu Thatcher kada gledamo televizijske izvještaje gostovanja naših navijača po svijetu, gdje možemo vidjeti mladi austrijski bračni par, vjerojatno na putu za Wiener Staatsoper da pogledaju Der Rosenkavalier, kako začuđeno stoji i promatra razbijanje različitog inventara od strane neke čudne gospode. U nastojanju da si pojasne viđeno, prva im je pomisao bila da upravo svjedoče snimanju vratolomija Daniela Craiga u najnovijem nastavku kultne franšize James Bond. Bilo kako bilo, sama svrha pitanja o političkom uzoru služi da se vlastiti pogledi na društvena pitanja sažmu u jednoj, obično široj javnosti poznatoj i priznatoj, osobi. Stoga je razumljiv govor domaćih političara. Posebno je iluzorno očekivati da se spominju imena osoba koje djeluju u Sjedinjenim Državama, a donedavno su bile nepoznate i tamošnjoj javnosti.
Takav je slučaj i sa skromnim guvernerom Wisconsina, Scottom Walkerom. Međutim, svaki uspjeh restriktivne fiskalne politike u okruženju koje takve ideje ima običaj odbaciti, vrijedan je pažnje.
Preokret u „plavoj“ državi
Neozbiljno je reći da se demokrati opiru fiskalnoj disciplini. Štoviše, zadnji predsjednički mandata Billa Clintona donio je, u suradnji s republikancem Newtom Gingrichem, proračunskih suficit i to prvi od 1969. godine. Ipak, razumijevajući tradicionalnu podjelu političkog spektra u Sjedinjenim Državama, jasno je da se demokrati protive postizanju fiskalne discipline smanjivanjem socijalnih prava građana, zdravstvenih izdataka i slično. U tome smislu, Američkim političkim rječnikom rečeno, Wisconsin je klasična „plava država“ američkog Srednjeg Zapada (eng. Midwest), odnosno jedna od utvrda Demokratske stranke u SAD-u. U zadnjih 7 predsjedničkih utrka svoju su podršku dali demokratskom kandidatu, a posljednji republikanac koji je odnio pobjedu u Wisconsinu bio je Ronald Reagan. Čak ni novi predsjednik Zastupničkoga doma Paul Ryan, koji je rođen u s
pomenutoj državi, kao potpredsjednički kandidat nije pomogao da 2012. godine Mitt Romney preokrene Wisconsin. Kada se uzme u obzir i financijska kriza koja je u očima mnogih učvrstila vjeru u snažniju državnu intervenciju, samo su rijetki očekivali da će najnovija zvijezda GOP-a (eng. Grand Old Party) biti guverner Wisconsina. Ipak, 2010. godine Scott Walker pobjeđuje demokratskog kandidata Toma Barretta, a ono što je uslijedilo u naredne četiri godine, postavilo je ovog obožavatelja Harley Davidsona u središte američke politike u nadolazećem razdoblju. Taj nam period daje materijala za nekoliko knjiga, ali da izvedemo nama potrebne zaključke, dovoljna je i slijedeća kratka kronologija.
Izvor: Facebook profil Scotta Walkera
Proračun 2011. godine i slom interesnih skupina u Wisconsinu
Kako je Wisconsin tijekom krize prema većini procjena izgubio više od 100 000 radnih mjesta (ukupan broj stanovnika je nešto veći od 5,6 milijuna), Walkerova se kampanja na ekonomskom planu temeljila na uobičajenoj republikanskoj platformi smanjenja poreza, otvaranja 250 000 novih radnih mjesta, 11 000 novih poslovnih subjekata i slično. Kada je početkom mandata predložio „Wisconsin Budget Repair Bill” kako bi izašao na kraj s projiciranim proračunskim deficitom od 3.6 milijardi dolara (dvogodišnji proračun), mnogi su ga optužili za neiskrenost u kampanji i skrivanje pravih namjera. Naime, nužni proračunski rezovi adresirani su prema državnim zaposlenicima i njihovim pravima o čemu u kampanji nije bilo previše riječi. Tako je prijedlog proračuna povećao udio doprinosa koji se uplaćuju u Mirovisnko osiguranje Wisconsina na 5.8 posto godišnje plaće, obvezao državne uposlenike da plaćaju minimalno 12.6 posto troška prosječne godišnje premije za zdravstveno osiguranje, restrukturirao javni dug i smanjio iznos potreban za njegovo servisiranje, smanjio deficit Medicaida i zatvorskog sustava itd. Međutim, najveći udarac interesnim skupinama, poglavito velikim sindikatima državnih zaposlenika, bilo je ograničavanje kolektivnog pregovaranja, koje je popularno nazvani „Act 10“ sveo na pregovore o osnovnoj plaći. Pregovori o rastu plaća limitirani su stopom inflacije (veći rast traži potvrdu na referendumu), kolektivni ugovori traju godinu dana i zamrzavaju se dok se ne postigne novi, a restrikcije su se odnosile i na prikupljanje same sindikalne članarine.
Reakciju sindikata nije trebalo dugo čekati. U teorijama zavjera kakve odmah uslijede Scott Walker je optužen da želi uništiti sindikalni pokret ne samo u saveznoj državi Wisconsin, već i šire te tijekom 2011. godine dolazi do velikih višemjesečnih prosvjeda u Wisconsinu, koji su na vrhuncu brojali 100 000 ljudi i naravno bili glavna vijest u Sjedinjenim Državama. Guverner ipak ne popušta te se trakavica nastavlja i u 2012. godini kada aktivisti i sindikati stavljaju sve na kocku i ulažu maksimalne napore da se organizira izbor za opoziv guvernera. Prikupili su 900 000 potpisa, mnogo više nego li je potrebno, a činilo se da tvrdoglavi guverner izbjegava neizbježno. Kada je Scott Walker prvi put u povijesti Sjedinjenih Država pobijedio na izborima za opoziv i to sa većom razlikom nego 2010. godine, u izborima u kojima su sindikati na razne načine otvoreno podržali protukandidata, svima je bilo jasno da je došlo do potpunog fijaska interesnih skupina u Wisconsinu. U trenutku pobjede na redovnim izborima dvije godine kasnije, trećima u samo četiri godine, Walker je bio neupitni politički lider u Wisconsinu. Da nisam u početnome odlomku spomenuo o kojoj se saveznoj državi radi, vjerojatno bi pomislili da je ovakvo što moguće samo u tradicionalno republikanskom jugu, primjerice Texasu.
Što nam govori Walkerov poučak?
Zemlja koja prakticira demokraciju 25 godina definitivno ne može polučiti jednaku reakciju na ovakvu fiskalnu politku kao zemlja demokratskih dosega i standarda koji su zapisani u najboljim političkim dokumentima u povijesti, što je slučaj u SAD-u. S toga je fiskalna politika također determinirana razvojem demokracije i političkih standarda kao i svaka druga državna politika. Ne očekujem niti tvrdim da nositelji izvršne vlasti u Hrvatskoj trebaju povlačiti iste fiskalne poteze kao Scott Walker jer u tome slučaju postoje puno bolji i nama geografski bliži primjeri. Možda u Hrvatskoj po pitanju fiskalne politike ne treba biti oštar kao Walker, već se prije povesti primjerom F. D. Roosevelta koji se ponašao kao učitelj vlastitom izolacionističkom narodu te u nekoliko godina privolio jedinu naciju na svijetu sposobnu pobijediti Njemačku da uđe u rat. Međutim, Walkerov poučak uza sve moguće ograde ipak ukazuje na jednu vrlo jednostavnu činjenicu.
Guverner je pokazao da oni koji se odluče na politiku bolnih rezova i smanjena prava u okruženju koje to ne odobrava, nisu isključivo osuđeni na političku propast, odnosno da postoje načini za političko preživljavanje. Ukoliko je lider ustrajan, hrabar, principijelan i pokazuje čvrstu vjeru u ono što radi, utoliko postoji realna mogućnost da biračko tijelo honorira fiskalnu politiku koja se ne vodi ad hoc. Tri pobjede na izborima u 4 godine uz ovakvu fiskalnu politiku u najmanju su ruku fascinantne i takav primjer može pomoći domaćim ekonomskim stručnjacima da uvjere odgovorne osobe da je moguće preživjeti politički salto mortale spašavanja javnih financija. Na žalost cijeloga društva, zasada su u tome uspješni koliko i Winston Churchill 1930-ih u objašnjavanju britanskoj javnosti kakva se opasnost rađa preko La Manchea.
Matej Bule