Kakav proračun pripremiti za državu u kojoj će se svaka 10. kuna državnih prihoda morati odvojiti za plaćanje kamata na dugove, skrećem pažnju – na kamate, a da glavnicu opće ne diramo. U ovom aktualnom osvrtu ne bih se želio previše baviti strukturom proračuna RH za 2013 i raspravama je li isti slijedi neoliberalnu filozofiju ili zastupa Keynesa. Želim ukazati na tri po meni bitne činjenice, a koje uvelike utječu ili na rashodovnu ili na prihodovnu stranu proračuna.
Porezna (ne)disciplina građana Hrvatske
Porezna disciplina u Hrvatskoj u svojim je začetcima, dokaz tome je lista dužnika Porezne uprave koja je načela konture porezne nediscipline i niskog morala, ali samo kod poduzetnika i onih koji ne barataju puno gotovinskim prometom. Najavljeno uvođenje fiskalnih blagajna pokazat će i da obrtnici uvelike prikrivaju prave prihode te tako zakidaju državu za porez. Isti ti poduzetnici i obrtnici prvi dižu glas kada se najavljuje podizanje ovog ili onog davanja, uvođenje novog poreza. Preostaje nam nadati se da na gospodarsku scenu stupaju odgovorniji menadžeri i poduzetnici. Oni koji znaju da poduzeće ne započinje u privatizaciji već se gradi i postepeno unaprjeđuje. Oni koji su odgovorno i postepeno stjecali vrijednost svog poduzeća, trebali bi znati koliko vrijedi svaka kuna uplaćenog poreza, pa je za nadati se da će suptilno – odbijajući poslovati sa onima koji sustavno utajuju porez, među sobom prokazati takve i postepeno ozdraviti sustav.
Sindikalni lobiji
Svaki državni službenik zna da pokraj njega ili nje u uredu sjedi barem jedan osoba viška. Kako to zna? Jer od 8 radnih sati, maksimalno 6 provede radeći. Uz to, prema nekim smo birokratskim procedurama ostali u Titovoj Jugoslaviji i ne nazire se doba računala. Uz sve to i dalje (deklarativno) težimo jednom efikasnom sustavu u kojem će država biti servis građana. Istovremeno, iako uteg oko vrata za državni proračun, plaće zaposlenih u državnom sektoru i dalje ostaju tabu tema. Pritom nikako ne mislim da su te plaće prevelike, ne nisu, ali i je definitivno previše. Je li nužno nakon svakog mandata za sobom ostaviti veći broj službenika – na servisu građanima, kada je tih istih građana sve manje, a sve više posla odrađuju računala? Zanimljivo bi bilo vidjeti hoće li ikada sindikalni vođe priznati a su u nekom trenutku ipak predaleko otišli sa svojim zahtjevima ispod stola?
Subvencije
Subvencije, bile one za poljoprivrednu proizvodnju ili za brodogradnju, trebalo bi staviti u nadležnost Ministarstva socijalne politike i mladih, jer prema tome na što se troše i koja im je svrha logičnijeg rješenja nema. Donedavno je podatak kako se najviše automobila u Hrvatskoj prodaje u Slavoniji i to netom nakon isplate tranše poljoprivrednih subvencija bio tragi–komičan, ali danas kad su došli na naplatu krediti iz kojih su se te subvencije isplaćivale, zasigurno nije. Je li porasla proizvodnost hrvatskog sela, koja bi opravdala silne subvencije prijašnjih godina? Je li ta ta proizvodnost generirala neku novu vrijednost pa nam je danas lakše otplatiti te iste kredite? Naravno, treba priznati da postoje iznimke, i da nisu svi poljoprivrednici, korisnici subvencija razbacivali državni novac.
Izgleda kako se u Hrvatskoj vodimo onom poznatom „Svi smo mrtvi u dogom roku“. ili se svjesno opiremo razmišljanju o rastu i razvoju, a vremenski horizont koji vidimo je maksimalno 4 godine od danas. Zanimljivo da kada djeca u vrtićima igraju igru stolica, u početku bezbrižno trče uokolo, ali već nakon što ih nekoliko ispadne iz igre počinju opreznije kružiti oko preostalih stolica, svjesni da glazba neće zauvijek potrajati. Ako u Hrvatskoj nastavimo kako smo naučeni vrlo ćemo brzo ostati bez svoje stolice, jer nemamo privilegiju, kao neki, držati prst na prekidaču play/pause.
Autor osvrta: Vedran Bukvić