Agonija hrvatske poljoprivrede

Prema podacima CIA-e za 2010. godinu, poljoprivreda je u svjetskom BDP-u sudjelovala sa 5.7% te zapošljavala 36.6% svjetske radne snage. Dovoljna je jedna loša žetva žitarica i povrtlarskih kultura prouzročena klimatskim poremećajima, kao što su bili ovogodišnji, da cijene hrane drastično porastu i istovremeno bace znatan broj ljudi u siromaštvo te izazovu društvene promjene identične onima diljem arapskog svijeta. Poljoprivreda je djelatnost koja je, prema konceptu krivulje životnog vijeka industrije M.E. Portera, uvijek u fazi zrelosti jer je ljudska potreba za hranom osnovna fiziološka potreba koja ne može biti zadovoljena na drugačiji način, osim unosa organskih sastojaka. Svjetska populacija broji oko 7 milijardi jedinki, a ako uzmemo u obzir da je samo 4% površine na Zemlji obradivo, možemo zaključiti kako će uvijek biti „gladnih usta“ i posla za poljoprivrednike.

I dok se izraelski poljoprivrednici bore da pet metara pustinje pretvore u obradivo poljoprivredno zemljište, hrvatski poljoprivrednici bore s Vladom oko isplate poticaja u poljoprivredi. Tijekom ožujka aktualan je bio prosvjed seljaka, nezadovoljnih dinamikom isplate poticaja za 2010 godinu. Njihovi zahtjevi su bili:

Od početka 2011. godine primjenjuje se novi Zakon o državnoj potpori u poljoprivredi i ruralnom razvoju, koji je u potpunosti usklađen sa zakonskom regulativom EU-e te  predviđa daljnje smanjenje potpora u poljoprivredi. Tako će potpore u stočarstvu biti umanjene i do pedeset posto, a potpora za tov svinja u potpunosti ukinuta. Ulaskom u Europsku uniju poticaji u ratarstvu i stočarstvu više se neće isplaćivati po grlu stoke ili tonama žitarica, nego će poljoprivrednici dobivati poticaje po gospodarstvu ako udovoljavaju uvjetima zaštite okoliša, zaštite zdravlja i dobrobiti životinja i uvjetima dobre poljoprivredne prakse. To znači da će velika poljoprivredna gospodarstva koja ostvaruju velike prinose ujedno i ostvariti najveće iznose potpora. Izvrstan primjer ovakve prakse naveden je u studiji utjecaja primjene Zajedničke poljoprivredne politike (ZPP – Common Agricultural Policy – CAP) na hrvatsku poljoprivredu iz 2004, gdje veliki ratarski proizvođač na oko 500 ha u Velikoj Britaniji, Francuskoj ili Njemačkoj dobiva godišnje plaćanje od oko 200 000 €, dok mali poljoprivrednik u siromašnijem poljoprivrednom području sa nižim prinosima na 10 ha može dobiti oko 2 500 €. Prosječna veličina obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva u Hrvatskoj u 2008. godini iznosila je 5,5 ha, što je daleko ispod prosjeka NMS 12 (novih članica EU-e) i EU 15. Prema odredbama zajedničke poljoprivredne politike (CAP), prosječno poljoprivredno gospodarstvo u Hrvatskoj ostvarivat će potpore u iznosu manjem od 1500 €.

Ovakva praksa se provodi radi postizanja ekonomije obujma u poljoprivrednoj proizvodnji te zbog zahtjeva WTO-a da se ukine veza između proizvodnje i potpore. Nadalje, po ulasku u Europsku Uniju, hrvatski poljoprivrednici će sami morati snositi troškove goriva u poljoprivrednoj proizvodnji, dakle više neće biti jeftinijeg plavog dizela. Prema članku „EU, hrvatska poljoprivreda i ekološka poljoprivreda“ Udruge Restauro, HAZU je nedavno iznijela frapantan podatak kako je u EU od početnih 23 milijuna poljoprivrednih gospodarstava ostalo 6,5 milijuna, a 16,5 milijuna je bankrotiralo. Takav trend možemo očekivati i u Hrvatskoj po ulasku u EU.

Probleme hrvatske poljoprivrede odlično sažima dr.sc. Darko Znaor kroz svoje brojne članke. On ističe kako su poljoprivredna gospodarstva u Hrvatskoj u odnosu na ostale članice EU-e premala, poljoprivrednici su prestari i neobrazovani. Mišljenje autora ovog osvrta jest da su hrvatski poljoprivrednici nedovoljno tržišno odnosno izvozno orijentirani. Nisu u stanju pronaći kupce za svoje proizvode u inozemstvu. Nadalje, oni su prezaduženi, jer su na kredit kupovali skupocjenu poljoprivrednu mehanizaciju za obradu malih poljoprivrednih površina samo nekoliko dana u godini, dok ostatak godine ti strojevi stoje neiskorišteni u njihovim dvorištima. Hrvatski poljoprivrednici su nespremni brzo reagirati na promjene u svojoj djelatnosti te nedovoljno informirani o mogućnostima koje im stoje na raspolaganju kao što su pretpristupni fondovi EU-e (iskorištenost SAPARD-a iznosila je između 48% – 50%). Poljoprivredna proizvodnja je neučinkovita i nefikasna, nije u mogućnosti odgovoriti na tri temeljena pitanja ekonomske organizacije: što, kako i za koga.  Poljoprivednici su leđima okrenuti prema tržištu pa se za iduću poslovnu godinu pripremaju na temelju tržišnih kretanja iz tekuće godine, a nikako na temelju projekcija budućih tržišnih situacija dostupnih na internetu. Nadalje, oni za svoju robu nemaju osiguran otkup, niti otkupnu cijenu, neizvjesnost je temeljno obilježje njihove djelatnosti.

Ono što je potrebno činiti jest povećati broj visokoobrazovanih poljoprivrednika (sa sadašnjih 1% prema člancima dr.sc. Znaora), povećat učinkovitost i efikasnost poljoprivredne proizvodnje te pronaći nova tržišta za naše proizvode. Nosioci izvršne vlasti u Hrvatskoj percipiraju svijet mnogo manjim nego što on doista jest. Svijet nije EU, svijet je mnogo veći od EU. Premalo je učinjeno na otvaranju afričkog i azijskog tržišta za proizvode hrvatskih sela. Proizvodi hrvatskih seljaka imaju mjesta na afričkom tržištu koje, prema knjizi „Afrika u usponu“, ostvaruje najveće prinose na ulaganja u čitavom svijetu od 36%, znatno veće čak i od Kine i od Indije. A gdje su tek tržišta Bliskog Istoka i Središnje Azije. Nadalje, potrebna je ozbiljna provedba mjera za okrupnjavanje OPG-a, kako bi se mogle ostvarivati veći iznosi potpora. Ulaskom u EU, bankrot brojnih poljoprivednih gospodarstava je neizbježan pa Vlada već sad mora počet razmišljati o analgetičkim mjerama za ove neizbježne događaje.

Autor osvrta: Ivan Mijić