Azijska infrastrukturna razvojna banka (AIIB) formirana je u listopadu 2014. godine sporazumom prvih 21 zemalja članica, uglavnom s područja Azije. AIIB nastaje inicijativom Kine kao odgovor na rastuće infrastrukturne potrebe azijskih zemalja, osobito onih u razvoju. Od osnivanja do danas za članstvo je apliciralo ukupno 57 zemalja članica, uključujući Veliku Britaniju, Njemačku, Francusku, Brazil, Indiju, Rusiju, Švicarsku, Saudijsku Arabiju, Australiju, Sjevernu Koreju , Izrael i druge.
Ono što je priču oko osnivanja AIIB učinilo zanimljivom za promatranje jest „protivljenje“ SAD-a koji je kao službeni protuargument osnivanju kineske banke naveo činjenicu da će nova banka imati poteškoća sa zadovoljavanjem međunarodnih standarda i transparentnosti te da već postoje institucije za kreditiranje u koje Kina može investirati novac namijenjen razvoju, kao što su Azijska razvojna banka (ADB), EBRD ili CAF.
Kina, s druge strane, vidi problem u zastojima u reformama MMF-a, malom udjelu glasova koje ima u ADB-u i Svjetskoj banci s obzirom na svoju veličinu i rastuću ekonomiju. Unatoč trenutno slabijim makroekonomskim indikatorima i predviđanjima usporavanja rasta u odnosu na proteklih nekoliko godina, kinesko tržište kapitala je nakon provedene liberalizacije iznimno likvidno, postoji interes velikih i malih ulagača, kinesko gospodarstvo se sve više okreće tercijarnom i kvartarnom sektoru, a ističe se i udio nezaposlenih za koje se radna mjesta predviđaju u industrijama za čiji razvoj je preduvjet odgovarajuća infrastruktura.
Prema zadnjim procjenama ADB-a, 8 bilijuna dolara potrebno je investirati u izgradnju nove ili obnovu postojeće infrastrukture, u omjeru 70:30, gdje bi polovica sredstava otpala na infrastrukturu potrebnu za uvođenje eklektične energije, trećina na telekomunikacije te trećina na ceste, željeznice, komunalnu infrastrukturu i sl. Trenutno spominjani fond AIIB bi bio 50 mlrd dolara, a postoji mogućnost povećanja do 100 mlrd dolara.
S obzirom na trenutnu situaciju Kine, rast urbanih područja, rast udjela high-tech industrija i dosadašnjim velikim ulaganjima, budući da je oko 8,5% BDP-a Kine od 1990-tih do danas uloženo u infrastrukturu (EU; SAD = 2,6%) te da su u razdoblju od 2001. do 2004. ulaganja u izgradnju cesta rasla 51% godišnje, potrebna su daljnja ulaganja u moderne industrije i poticanje inovacija kako bi se postigao daljnji rast. Bitno je naglasiti da su takva ulaganja potrebna i ostalim azijskim zemljama u razvoju kao što su Filipini, Indonezija ili Tajland koje bilježe godišnje stope rasta iznad 6%, a koje bez pomoći razvojnih banaka takvu infrastrukturu ne mogu osigurati. Prije samih ulaganja potrebno je poraditi i na problemima koji se javljaju pri provođenju infrastrukturnih projekata, kao što su njihova nepripremljenost, loši projekti bez financijskih analiza, netransparentni postupci izvođenja, nedostatak kvalitetne radne snage, niski povrati na ulaganja, zakonodavni okvir i slično.
U svakom slučaju, Kina je osnivanjem ove razvojne banke dala do znanja da se ne slaže s trenutnom globalnom politikom i reformama, kao što su učinile i BRICS zemlje osnivanjem New Development Bank (NDB) namijenjene financiranju isključivo svojih 5 članica. Kao zaključak se može navesti namjera Kine da sudjeluje u financiranju regije i stjecanje veće uloge u razvoju regije što će se poklapati s njenim rastućim ekonomskim i političkim utjecajem.
Mateja Horvat