Nakon rekordna tri rebalansa državnog proračuna, izmjene poreznog sustava, povećane javne potrošnje i deficita te ponovnog planiranja potpuno neodrživog proračuna za 2010. godinu, potrebno je proučiti kakvo je stvarno stanje javnih financija u RH i da li su kreatori fiskalne politike ikada položili kolegij Javne financije.
Institut za javne financije bi u svakoj normalnoj zemlji koja zapadne u krizu trebao biti glavni izvor prijedloga i projekcija na temelju kojih bi Vlada donosila prijedlog državnog proračuna (kojeg bi trebalo potvrditi stručno, nestranačko i neovisno Fiskalno vijeće, kojeg RH nema) te smjernice ekonomske i fiskalne politike koje bi bile ostvarive ovisno o veličini proračuna.
Naravno, kako je Republika Hrvatska zemlja za čuđenje (iako su je neki političari često zvali zemljom čuda), taj je institut u hrvatskoj Vladi potpuno zaboravljen i marginaliziran. Toliko je „nevažan“ da je bivši premijer u svoje Ekonomske vijeće pozvao stručnjake iz svih mogućih područja, ali je zaboravio pozvati npr. Katarinu Ott, direktoricu IJF-a. Najvjerojatnije su u njegovom timu bili nepoželjni ljudi koji bi se usudili pozvati Vladu da provede nekoliko nepopularnih poteza, riskira lokalne izbore i napokon se suoči s uređivanjem javnih financija (EIZ je upravo to učinio, ali bezuspješno).
Iako djelatnici te važne institucije, gotovo svakodnevno, upozoravaju na probleme, daju prijedloge, rade projekcije i objavljuju besplatne publikacije koje šalju Saboru i Vladi (a i svaki ih građanin može besplatno pročitati na www.ijf.hr), ispada kako niti jedan kreator fiskalne politike u RH nikada nije pročitao ni najkraći newsletter kojeg IJF svaki mjesec objavljuje na svojoj stranici.
Razvoju hrvatskog gospodarstva glavnu prepreku stvaraju upravo loše vođene i nerealne javne financije. Za probleme neodržive rashodovne strane državnog proračuna se zna preko 10 godina – previše socijalnih skupina, lažni branitelji, povlaštene mirovine, previše zaposlenih u javnom sektoru, lažni invalidi, prijevremene mirovine, različita izuzeća, ekonomski neefikasne subvencije itd. Zna se da Hrvatska dugo živi izvan svojih mogućnosti, ali niti jedna vlada do sada nije imala volje (a ne snage ili mogućnosti) da riješi taj problem jer su politika, glasovi i socijalni mir uvijek bili ispred interesa hrvatskog gospodarstva, ali i hrvatskog društva u cjelini.
Reakcija kreatora ekonomske politike na recesiju
Takvoj smo situaciji, na žalost, svjedoci i danas, kada se Hrvatska suočava s ekonomskom krizom u kojoj svakodnevno sve više ljudi ostaje bez posla, industrijska proizvodnja pada, mala poduzeća propadaju i sve više nepravilnosti u strukturi gospodarstva dolazi do izražaja. A što je učinjeno otkada je Hrvatska napokon priznala (podsjećam da je cijeli svijet već bio u dubokoj recesiji, ali u Hrvatskoj je prošlo puno mjeseci dok vodeći političari to nisu priznali) da je zapala u recesiju i koje su to mjere provedene kako bi se pokrenulo gospodarstvo i zaštitili hrvatski građani?
Kada je bivši premijer osnovao Ekonomsko vijeće, u javnosti je takav potez primljen s potpunim odobravanjem jer se javila nada da će stručnjaci koji su dobili priliku donijeti možda najvažniji plan ekonomskih mjera, to stvarno učiniti, da će biti profesionalni, neovisni i oštri. I stvarno je u relativno kratkom roku donesen paket antirecesijskih mjera koje će spasiti hrvatsko gospodarstvo. Što se tiče samih javnih financija (što je tema ovog članka), predložen je rebalans proračuna kojim bi se maksimalno i temeljito srezala rashodovna strana proračuna, rasterećenje poduzetnika smanjenjem neporeznih davanja (nameta), preusmjeravanje subvencija u obrazovanje i SME te osiguranje likvidnosti javnih poduzeća (automatski maksimalno rezanje svih troškova).
Sigurno se svi sjećate da je tadašnja Vlada, negdje prije lokalnih izbora 2009. godine, donijela tri mjere koje su još više usporile ionako već oslabljeno gospodarstvo. Tadašnja su ministarstva odlučila zabraniti rad nedjeljom (kako bi se udovoljilo Crkvi), zabraniti pušenje u kafićima (kako bi udovoljili zahtjevima EU) i ograničiti trajanje turističke sezone novim zakonima (to nitko ne zna zašto su napravili). Takve su mjere zasigurno naštetile gospodarstvu i produbile recesiju jer se u svim normalnim zemljama pokušavala potaknuti osobna potrošnja (kao glavni generator rasta BDP-a), dok se u Lijepoj našoj ona ograničila.
U travnju je došlo do prvog rebalansa iracionalnog proračuna, ali se njime nije mnogo postiglo jer su uštede i smanjenja troškova iznosili 5 milijardi kuna, dok se prihodovna strana revidirala za 8 milijardi kuna, što nas je već tada ostavilo u 2 milijarde kuna većem deficitu od planiranog. Također, država se tada zadužila kod domaćih banaka kako bi pokrila troškove „tekućeg poslovanja“ (plaće, mirovine itd.) i time automatski istisnula poduzetnike i industriju iz utrke za dobivanjem kredita. Ne samo da im je onemogućila pristup kreditima, već je postalo očigledno da je upravo država najveći dužnik i glavni generator nelikvidnosti u Republici Hrvatskoj.
Kada je postalo očigledno da gospodarstvo i građani pate, Ministarstvo financija je odlučilo napraviti ono što najbolje zna – zadužiti se izdavanjem euroobveznica kada je hrvatski kreditni rejting nizak i na taj način pokušati pokrpati državni proračun, dati subvencije javnim poduzećima i poljoprivredi (a.k.a. gutači) i kupiti socijalni mir. I tako se u svibnju Republika Hrvatska zadužila još 750 milijuna eura po „izrazito povoljnoj“ kamati od 6,5%. Da stvar bude još gora, tadašnji su premijer i ministar financija, s velikim osmijehom na licu, takav čin proglasili nevjerojatno velikim uspjehom. Također nikada se ne smije zaboraviti ideja da se novci iz II. mirovinskog stupa (koji čine privatno vlasništvo građana) nacionaliziraju i na taj način popune proračun!?
Druga dva rebalansa proračuna dogodila su se u srpnju. Tim se rebalansima ostvarila minimalna ušteda, ali su zato uvedene promjene u porezni sustav (naravno, ne pozitivne). Vlada je odlučila ne samo povećati PDV na 23% već i uvesti novi, krizni porez (ili odmilja – porez solidarnosti) od čak dvije različite stope te trošarine na mobilnu telefoniju.
Nakon tri rebalansa, čak uz uvođenje novih poreza i povišenje stope PDV-a Vlada je morala planirati značajna smanjenja prihoda (od 124,6 mlrd kuna planiranih u prosincu na 112,2 mlrd kuna planiranih u srpnju), jer prihodi se jednostavno zbog recesije nisu ostvarivali. Ali, Vlada nije imala snage značajnije smanjiti i rashode pa su oni sniženi s 127 mlrd kuna planiranih u prosincu na 121 mlrd kuna planiranih u srpnju.
A kako je moglo biti jednostavno…
Da je ijedna vlada u godinama gospodarskog prosperiteta odlučila provesti institucionalne reforme, obuzdati javnu potrošnju, smanjiti javnu upravu, provesti informatizaciju i modernizaciju sustava te se napokon obračunati sa svim lažnim ugroženim i povlaštenim skupinama, Hrvatska bi ekonomsku krizu dočekala spremnija, a Vlada ne bi morala donositi brzoplete i nespretne poteze kako bi popunila proračunske rupe.
Kada se to već nije dogodilo, država je trebala učiniti sve kako bi se potaknula i zaštitila mala i srednja poduzeća te industrija, a ne javna poduzeća. Nije smjela dati ministarstvima da sama biraju koje će troškove smanjiti nego jednostavno zamrznuti 15% svih troškova ministarstva.
Morala se postaviti čvrsto, realno i rezolutno prema sindikatima i ostalim interesnim skupinama i na taj način usporiti i ograničiti rast javne potrošnje . Nikako nije smjela zabraniti rad nedjeljom i pušenje na javnim mjestima, čime je mnoge ugostitelje otjerala u propast.
Ako je već mijenjala poreze, u redu je što je Vlada povećala stopu PDV-a jer je on najizdašniji, najjednostavniji i najjeftiniji porez koji se najlakše prilagođava potrebama, ali umjesto uvođenja novih, trebala je ukinuti nultu stopu PDV-a (jer to ionako mora učiniti zbog usklađivanja s regulativom EU) te smanjiti broj neefikasnih izuzeća i taj novac usmjeriti u subvencioniranje kamata kredita za SME, industriju i građane.
Uštedama i rastom prihoda koje bi ostvarila na taj način, mogla je osloboditi poduzetnike barem 50% nameta i subvencionirati izdvajanja za zdravstvo što bi definitivno usporilo proces masovnog otpuštanja radnika i propadanja poduzeća te smanjilo porezni klin sa sadašnjih 45% na približno 30%. Mogla je usmjeriti veliki dio sredstava u HBOR i potporu najugroženijim (ali solventnim) poduzećima.
Trebala je osnovati Fiskalno vijeće od 5 neovisnih, nestranačkih stručnjaka koje bi moralo potvrditi i odobriti planirani proračun, smijeniti određene članove uprava i NO-a javnih poduzeća i na njihova mjesta imenovati stručne kadrove.
Nakon svega navedenog može se zaključiti da većina kreatora hrvatske fiskalne politike dugo (ili nikad) nije otvorilo Rosena ili udžbenik Javne financije u RH i kako, na žalost, pravi stručnjaci i znanstvenici, ukoliko nisu politički podobni, u Hrvatskoj ne mogu dobiti priliku da provedu reforme postepeno i mirno, nego ćemo sve to morati proživjeti u jednoj godini, kada zaključimo pregovore o pristupanju EU. Na nama je da studiramo, čitamo, razmišljamo i učimo na greškama drugih kako jednoga dana, kada ćemo mi biti u prilici voditi određeni aspekt ekonomske politike, tadašnji naraštaji ne bi morali proživljavati ono čemu mi svjedočimo danas.
Milan Deskar Škrbić