S vladama najmoćnijih i ekonomski najrazvijenijih zemalja na svijetu koje izlaz iz ove krize traže u paketima stimulansa i povećanju proračunskih deficita, moramo se podsjetiti zašto su takve politike najbolje rješenje u recesiji i tko je zaslužan za ekonomski rast i uspješno nadilaženje svih kriza kroz proteklih 70-ak godina.
Iz naslova ovog teksta može se zaključiti da je to John Maynard Keynes, jedan od najmoćnijih i najutjecajnijih ekonomista u povijesti. Neki ga nazivaju tvorcem suvremene makroekonomije koji se nije slagao sa Smithovom koncepcijom ekonomije koja se temelji na tržištu koje posjeduje samostabilizirajuće snage koje garantiraju postizanje pune zaposlenosti i ekonomskog prosperiteta. Jedna je od glavnih pretpostavki klasične ekonomske teorije bila da su cijene i nadnice fleksibilne i da automatski reagiraju na promjenu agregatne potražnje te da postoji samo jedan „steady state“ prema kojem se ekonomija kreće. Kao primjer samoregulacije, klasičari su smatrali da će, ako cijene i nadnice rastu prebrzo, poslodavac otpustiti onoliko radnika koliko je potrebno da se cijene i plaće spuste na onu razinu na kojoj će se ti radnici ponovno zaposliti. Da li vam ova tvrdnja danas zvuči realno i logično?
Ekonomska je praksa pokazala da u stvarnosti postoje jaka ciklička gibanja koja se očituju u redovitim krizama i rastu nezaposlenosti. Neke od bitnih novina koje je Keynes uveo u analizi nezaposlenosti kao temeljnog ekonomskog problema su pojam rigidnosti (nefleksibilnosti plaća) i njihove otpornosti na snižavanje. Kada se plaće jednom povećaju na određenu razinu, one se „zalijepe“ i ne padaju, unatoč cikličnom kretanju agregatne potražnje i povećanju nezaposlenosti. Zato se ravnoteža ne može automatski uspostaviti opadanjem plaća. U vrijeme krize poduzetnici smanjuju investicije, zbog straha od bankrota, dijele otkaze kako bi smanjili troškove, što uzrokuje nezaposlenost i smanjenje privatne potrošnje i kupovne moći (zvuči poznato?). Ako i postoji neki samoregulirajući tržišni mehanizam, ekonomiji će biti potrebno puno vremena da se stabilizira, a još više da počne rasti. Naravno, niti jedna zemlja ne može čekati toliko dugo što uvjetuje potrebu snažne i efikasne anticikličke politike od strane države. Ta se politika može voditi primjenom fiskalnih i monetarnih varijabli.
Keynesovo temeljno i najutjecajnije djelo „Opća teorija zaposlenosti, kamatnjaka i novca“ donosi detaljno razrađene mehanizme kojima država može utjecati na gospodarski rast i visoke stope zaposlenosti. Neke od zadaća države su osigurati stabilnost cijena, stabilnost tečaja te kontrolirati inflatorne pritiske Kao najvažnije mehanizme države Keynes navodi državnu potrošnju, poreznu politiku, kreditnu politiku i cijenu novca. Efikasnom kombinacijom ove četiri varijable gospodarstvo može postići visoku razinu proizvodnje, investicija, osobne potrošnje i zaposlenosti, koji su najvažnija pretpostavka gospodarskog rasta i stabilne ekonomije.
Klasični su ekonomisti smatrali da u uvjetima krize država treba štedjeti, uravnotežiti proračun i podići poreze kako bi to postigla ( „stezanje remena, nulti deficit, rast PDV-a i trošarina u Hrvatskoj 2008/2009). Keynes je smatrao da država u vrijeme prosperiteta i visoke zaposlenosti treba štedjeti i ne miješati se u gospodarstvo nego ga regulirati, a u vrijeme negativnih ciklusa (kriza) koji su prirodna pojava, država treba početi trošiti kako bi povećala agregatnu potražnju, smanjiti poreze i kamatne stope kako bi potaknula poduzetnike i stanovništvo te omogućila likvidnost. Država mora osigurati milijune za trošenje, ali su privatnici ti koji će odlučiti kako, gdje i kada potrošiti. To su najvažnija načela (neo)keynezijazma.
Mnogi povezuju Keynesa sa socijalizmom, što je velika pogreška jer je on bio izričit protivnik marksizma i socijalizma, nazivajući te ideologije lucidnim i iracionalnim. Snažno se protivio ideji da država treba biti vlasnik najvećih industrijskih sektora u državi, smatrao je kako se država ne smije miješati u osobnu slobodu pojedinaca, u razinu nadnica te kako nikako ne smije utjecati na cijene. Vjerovao je u slobodu pojedinca, koji će vlastitim odlukama o kupnji i prodaji, vođen profitom promijeniti, poboljšati i razviti kapitalizam. Za razliku od socijalista koji su državnom intervencijom htjeli okrenuti ekonomiju u korist radničke klase, Keynes je htio spasiti kapitalizam. Možda je bitno napomenuti da je Keynes bio veliki dioničar (zaradio je oko 2 milijuna tadašnjih dolara) i predsjednik uprave jednog od najvećih osiguravatelja života u Engleskoj. Samo te činjenice dokazuju da je Keynes poticao kapitalizam te da je i znao uživati u njegovim plodovima.
Mnogi će se od vas zapitati zašto je onda od 70-ih godina prošlog stoljeća svijetom zavladala ideja slobodnog tržišta i smanjenja državne intervencije i deficita.
Postoje dva glavna razloga zbog kojih je počeo prevladavati liberalni, hayekovski, nazor o ekonomiji. Prvi je taj što su se SAD 70-ih godina prošlog stoljeća susrele s jednom novom pojavom – stagflacija. Američko je gospodarstvo snažno usporavalo, nezaposlenost je rasla, a cijene su sve više rasle. Taj su period obilježili i veliki naftni šokovi koji su imali utjecaj na sve zemlje svijeta pa i na SAD. Ali je postojao niz drugih razloga zbog kojih je došlo do takvog snažnog pada američkog gospodarstva. Od 1944. se cijeli monetarni sustav temeljio na Bretton Woodsu i zlatnom standardu, ali je Amerika svojim rasipničkim i špekulativnim poslovanjem iscrpila sve rezerve zlata tako da su 1971. činile samo jednu četvrtinu službenih obveza. Dolar je bio precijenjen, a američki su se financijski krugovi žustro protivili devalvaciji. Kamatne stope su konstantno snižavane kako bi se potaknulo gospodarstvo, ali se situacija nije poboljšala. 1971. godine je SAD zabilježio svoj prvi mjesečni trgovinski deficit što je dovelo do panike i prodaje dolara u međunarodnim razmjerima. dugogodišnje krivo tumačenje i provođenje Keynesove politike državne potrošnje, financiranje Hladnog i Vijetnamskog rata te špekulacije financijskih krugova enormnih razmjera dovele su do kraha američkog gospodarstva. Bilo je očito da se ekonomske politika mora mijenjati i da se državni deficit mora smanjiti. Počelo se štedjeti u doba krize, kada bi država trebala osigurati poticaj gospodarstvu.
Drugi je razlog više ideološke prirode. SSSR je imao snažan utjecaj na velik broj zemalja na svijetu. Za razliku od Lenjina, koji je bio zagovornik poduzetništva, Staljin je zakonski zabranio poduzetništvo i privatno vlasništvo te uveo centralno planiranje. Istočna Europa, Afrika, Latinska Amerika i dio Azije su preuzeli Staljinovu komanditnu ekonomiju i ugradili je u svoje sustave. Centralno je planiranje dovelo do gušenja privatnih sloboda, potpunog sloma gospodarstava, nezamislivih stopa inflacija, ogromnog siromaštva i nezadovoljstva. Zato je većina tih zemalja 80-ih godina potražila spas u ideji slobode, tržišta i profita. Zatražili su pomoć upravo od „Chicago boysa“ koji su bili glavni zagovornici slobodnog tržišta i „nevidljive ruke“. Keynes je potonuo u zaborav iz jednostavnog razloga – državna intervencija. Nijednoj zemlji nije bilo ni na kraju pameti da sada, kada je napokon slobodna, uopće pomisli na utjecaj države na slobodno tržište. Zato su momci iz Chicaga dobili najveće pohvale, proglašeni su spasiocima i stvorilo se mišljenje kako su upravo oni zaslužni za rušenje totalitarnih režima i uvođenje demokratskog poretka u gore navedenim zemljama.
2008. svijet je zahvatila velika ekonomska kriza, za koju neki stručnjaci tvrde da je veća i širih razmjera od one 30-ih godina zbog globalizacije, slabe regulacije i prerazvijenog financijskog sustava. Već 30 godina većina zemalja uživa u slobodi tržišta, visokim profitima i ostalim pogodnostima koje donosi kapitalizam, ali sada se nešto dogodilo. Tržište više nije savršeno, a najrazvijenija gospodarstva počinju stagnirati. Panika se širi na svjetskim burzama, gubitci su ogromni, nezaposlenost iz dana u dan raste, a sve su oči ponovno uprte u „zadnje utočište“ svake ekonomije – državu. I to ne bilo koju, već Keynesovu državu.
SAD je donio paket stimulansa vrijedan skoro tisuću milijardi dolara kako bi se potaknulo agregatnu potražnju, otvorilo nova radna mjesta, potaknulo velike i profitabilne investicije u tehnologiju, obrazovanje i znanost, kako bi se vratilo povjerenje u tržište. Obamin plan oporavka većinu podsjeća na Rooseveltov „New Deal“ kojim je SAD izvučen iz krize tijekom Velike depresije. Velika Britanija, Njemačka, Francuska i Italija donijele su odluke o velikim svotama eura koje će uložiti u svoja stagnirajuća gospodarstva. FED, ECB i ostale velike centralne banke spuštaju osnovne kamatne stope kako bi se omogućilo jeftinije nabavljanje novca za privatni sektor. Smanjuju se porezi kako bi se potaknulo veće zapošljavanje i jeftinije poslovanje i investiranje za poduzetnike. Zanimljivo je spomenuti da, iako Hrvatska radi sve obrnuto od ostatka svijeta, i ona koristi dio Keynesove ostavštine. Naime, 1946. je na prijedlog američkog predsjednika Roosevelta, osnovan „Council of Economic Advisors“, tj. ekonomsko vijeće, kao što je učinila i naša Vlada nedavno.
I nakon čestog opovrgavanja, Keynesova je ekonomija u 21. stoljeću, očito, u svim najrazvijenijim zemljama jedino efikasno i konkretno rješenje za obuzdavanje krize, poticanje proizvodnje i gospodarskog rasta te povećanje zaposlenosti. Niti jedno veliko gospodarstvo (uključujući i cijelu EU) nije donijelo plan oporavka koji se ne temelji upravo na Keynesovoj „Općoj teoriji“. Očito je dokazano da samoregulirajuće tržište nije efikasno u doba krize i da je potrebna promptna intervencija države u većini svjetskih gospodarstava. Svaki poduzetnik i dioničar koji vjeruje da očekivanja mogu utjecati na ekonomiju je keynezijanac, svaki političar koji smatra da snižavanje poreza ili doprinosa za zdravstvo može potaknuti poduzetništvo i zaposlenost je kejnezijanac. Svaki student koji zna primjenjivati IS-LM model je, nesvjesno, kejnezijanac. Zato ću tekst završiti citirajući riječi Nixona i Friedmana: „We are all keynesians now“.
Milan Deskar Škrbić