Kada je u lipnju 2009. godine, u jeku ekonomske i financijske krize, Republika Hrvatska iznenada ostala bez karizmatičnog premijera, ukazala se prilika da se poduzmu određene mjere, smijeni nekoliko čelnih ljudi u vladi i krene u ozbiljne strukturne reforme koje su bile odgađane više od deset zadnjih godina. Ako se pitate zašto je baš taj događaj mogao biti jedan od prijelomnih trenutaka suvremenije hrvatske povijesti, razloge možete pronaći u dva ključna čimbenika: trenutku krize vladavine i mogućnosti uvođenja potrebnih promjena.
Čim je predsjednik Mesić potvrdio dvogodišnji premijerski mandat Jadranki Kosor, iz redova oporbe su počela pristizati upozorenja kako takva novoustrojena vlada nema politički legitimitet i kako bi trebalo organizirati prijevremene izbore. Budući da prijevremeni izbori nisu bili realni ishod, upravo je ovo upozorenje trebalo potaknuti premijerku na razmišljanje da iskoristi ono što joj oporba prigovara.
I to stoga što nije premijerka Jadranka Kosor ta koja je izabrala ministre u bivšu/sadašnju Vladu, nije ona potpisala kolektivne ugovore, nije ona davala predizborna obećanja poljoprivrednicima, brodograditeljima i umirovljenicima te javnim službenicima, na temelju kojih je osvojila vlast – sve je to činio njezin prethodnik. Da je na vrijeme shvatila koliko joj ta činjenica daje manevarskog prostora, mogla je napraviti ono što bivši premijer nije mogao, ili nije htio učiniti.
Prvo je trebala smijeniti ministre financija i gospodarstva, kojima javnost inače nije sklona jer im zamjera aroganciju i bahatost, ali i loše upravljanje resorima te nezadovoljavajuće rezultate u razdoblju ekonomske krize koja od kreatora ekonomske politike zahtijeva znanje, stručnost i otvorenost za potrebne promjene. Na njihova je mjesta trebala postaviti dvoje politički neovisnih stručnjaka koji ne bi bili opterećeni svim zahtjevima koalicijskih i socijalnih partnera, već bi poduzeli konkretne poteze kojima bi se pokrenuo dugoročni oporavak, ali i razvoj hrvatskog gospodarstva.
Tada je već bilo vidljivo kako je doneseni proračun za 2009. godinu bio posve nerealan pa je premijerka mogla očekivati da će uskoro morati ići u rebalanse kako bi pokušala smanjiti ogromni manjak u državnom proračnu koji će nastati budući da su prihodi rasli manje, a rashodi više od očekivanog.
Kako bi osigurala kvalitetne rebalanse, Vlada je trebala osnovati Fiskalno vijeće od pet nezavisnih, nestranačkih stručnjaka s Instituta za javne financije, Ekonomskog instituta i ekonomskih fakulteta, koje bi moralo potvrditi i odobriti planirani proračun te bi uvelo novu obvezu donošenja detaljnog plana otplate kredita (dugova).
Ministarstvo financija s novim čelnim ljudima, moglo je donijeti odredbu kojom bi se automatski zamrznulo 15% troškova svih ministarstava, državnih ureda i javnih poduzeća te ukinulo minimalno 20-ak potpuno nepotrebnih i neučinkovitih državnih agencija, koje bi bile svedene na odjele unutar ministarstava. Tim su se načinom mogle ostvariti puno značajnije uštede i osigurati puno veća likvidnost nego što su postignute kada je svako ministarstvo i javno poduzeće dobilo nalog da samo „sreže troškove“.
Novi ministar financija i Fiskalno vijeće mogli su biti savršeno opravdanje i alibi premijerki Kosor za konačno sučavanje s problemima koji koče hrvatsko gospodarstvo posljednjih desetak godina (lažni branitelji, povlaštene mirovine, previše zaposlenih u javnom sektoru, lažni invalidi, različita izuzeća, ekonomski neefikasne subvencije itd.) jer bi rezovi na rashodovnoj strani proračuna bili doneseni od strane neovisnih stručnjaka, koji rade za dobrobit hrvatskog gospodarstva, a premijerka ne bi mogla imati nikakav utjecaj na njihove odluke.
Tada bi se Vlada, pozivajući se na odluke stručnjaka, mogla postaviti čvrsto i rezolutno prema sindikatima i interesnim skupinama te obuzdati njihove nerealne zahtjeve i prijetnje. Posredstvom medija bi se u javnosti mogla stvoriti svijest da se stvari ozbiljno mijenjaju, da situacija nije lagana, ali da je netko stvarno odlučio pokrenuti Hrvatsku i da je pravo vrijeme za to. Jer kriza je upravo prilika za promjene.
Kada bi vidjeli da u državi postoji ozbiljna politička volja za provođenje reformi, drastično rezanje troškova i suočavanje sa strukturnim reformama, sindikati bi pristali na zamrzavanje plaća javnih i državnih službenika, a ostale socijalne skupine na smanjenje i odgađanje određenih potpora i socijalnih transfera, posebno subvencija i povlaštenih mirovina što je sigurno kvalitetnija i društveno pravednija intervencija od uvođenja novih poreza.
S prihodovne strane, opravdano je povećanje stope PDV-a jer je najizdašniji, najjednostavniji i najjeftiniji porez, koji se najlakše prilagođava potrebama, ali umjesto uvođenja novih poreza, trebalo je ukinuti nultu stopu PDV-a (jer se to ionako mora učiniti zbog usklađivanja s regulativom EU) te smanjiti broj poreznih izuzeća.
Uštedama i rastom prihoda koje bi ostvarila na taj način, Vlada je mogla osloboditi poduzetnike barem 50% nameta i subvencionirati izdvajanja za zdravstvo što bi definitivno usporilo proces masovnog otpuštanja radnika i propadanja poduzeća te smanjilo porezni klin sa sadašnjih 45% na približno 30%. Dio bi sredstava u obliku ukidanja stopa poreza ili izravnih potpora bio usmjeren na zaštitu od siromaštva posebno obitelji s najnižim dohocima.
Potpore bi se mogle preusmjeriti u obrazovanje, modernizaciju i informatizaciju javne uprave, njeno smanjenje i uz istovremeno povećanje outsourcinga za sve usluge koje ne mora obavljati država, što bi povećalo produktivnost jer hrvatski problem nije samo preveliki broj zaposlenih u javnim i državnim službama, već njihova neefikasnost, nedovoljno obrazovanje i općenito nesklonost reformama.
Država ne bi samo spašavala javna poduzeća, i to bez jasnih kriterija i mjera koje zahtijevaju radikalno drugačiji pristup upravljanju tim poduzećima, već bi zajedničkim ulaganjima s HBOR-om i EBRD-om pokretala mala i srednja poduzeća te industriju. Veći bi se iznosi mogli usmjeriti i na pokretanje nekih suvremenijih industrijskih grana te stvaranje prvih klastera u poduzetničkim zonama. Na taj bi se način istovremeno zaustavio proces otpuštanja radnika, osigurala mogućnost za planiranje outplacement-a dijela radnika (pripremu za premještaj na drugo radno mjesto) i stvorili uvjeti za nova radna mjesta.
Da je scenarij bio ovakav, danas ne bismo slušali o tome kako je preko 80% rashodovne strane proračuna fiksno jer svaki student ekonomije već nakon 2. godine studija zna kako je realno jedina fiksna stavka u rashodima proračuna otplata dugova (iako se i ona može prilagoditi), proračun za 2010. ne bi ponovno bio nerealan, a ministar financija se u SAD-u ne bi morao ponovno toliko zaduživati.
Hrvatska bi polako i sigurno započela ozbiljne, a ne kozmetičke, institucionalne reforme, što bi joj s vremenom povećalo kreditni rejting, međunarodni ugled, ali i globalnu konkurentnost. Najvjerojatnije bi se stvorila pozitivna društvena atmosfera jer čim država nije inertna i građani prestaju biti inertni, povećava se optimizam koji je važan za društveni i ekonomski razvoj, a u Europsku uniju bi ušli puno spremniji.
Na žalost, kako sada stvari stoje, ovi će prijedlozi još dugo vremena ostati samo predmet želja mladog studenta ekonomije i onih koji ponekad vole maštati o tome kako bi Hrvatska izgledala da pravu priliku dobiju sposobni, a ne samo politički podobni.
Milan Deskar Škrbić