Proteklih mjeseci glavna tema svih svjetskih, pa i domaćih ekonomista i novinara bila je hipotekarna kriza i posljedice koje je ona ostavila na čitav svijet. Prilikom takvih rasprava često čujemo kako je kriza rezultat slobodnog tržišta, odnosno neuspjeha slobodnog tržišta zbog kojega se ovakve stvari iznova ponavljaju i to od Velike krize 1929., preko stagflacije 70-ih ili financijske krize u Aziji 1997. pa do danas. Rješenje? Kažu – državna intervencija, naravno. Državna intervencija jedina će riješiti problem i sve će nas spasiti.
Postoji tumačenje krize 1929. godine koje uzrok nalazi u državnoj intervenciji. Nobelovac Milton Friedman pokazao je na temelju empirijskih podataka kako je uzrok te krize u SAD-u bila masivna i iznenadna kontrakcija u ponudi novca od strane Fed-a (Federal Reserve Board), koji je provodio politički zacrtane ciljeve. Kriza je bila produbljena povećanjem protekcionizma, koje je potom proširilo krizu na globalne razmjere. Produžavala se ponajviše zahvaljujući „New Deal“ programima, koji su primjerice držali cijene poljoprivrednih proizvoda visokima, ali i drugim odredbama koje su sprječavale tržišne snage da isprave katastrofalne posljedice državnih političkih pogrešaka. Slično se dogodilo sa Azijskom financijskom krizom 1997. Uzrok su bile nerazborite monetarne politike i politike kamatnih stopa koje su iskrivile signale investitorima. Taj put je tržište ispravilo neuspješne državne politike ali ni taj proces nije prošao bez poteškoća. Dakle, poteškoće nisu uzrokovale tržišne metode koje su „izliječile“ tržište već loša monetarna politika koja je i bila početni uzrok krize.
Kriza izazvana intervencijom
Kriza na tržištu hipotekarnih kredita 2008. izazvana je prije državnom intervencijom ili državnim uplitanjem, nego djelovanjem slobodnog tržišta. Bankari i menadžeri koje danas svi prozivaju bili su vođeni idejom za profitom što nije sporno ali su njihove interese kao grupne podupirale upravo institucije sistema, politika i zakoni na koje su oni kao moćna skupina mogli utjecati. Dakle, takvi zakoni bili su podržani od strane tih istih poduzeća, koje je trebalo nadzirati, a oni će opet izazvati takvu situaciju i iskoristit će pravila igre u svoju korist, ukoliko im se to dopusti.
Svi ističu pohlepu kao uzrok ovakve situacije, no nije li pohlepa bila oduvijek prisutna? I zašto je tek sada izazvala krizu svjetskih razmjera? Točno je da poduzeća žele profit, ali isto tako točno je da ga ona nalaze tamo gdje ih institucije usmjere. Kada je tržište slobodno, poduzeća ostvaruju profit izrađujući ona dobra koja građani žele kupiti, po cijenama kojima su si u stanju priuštiti. Međutim, uplitanje države u tržište može promijeniti definiciju profitabilnosti. Primjerice, zakon koji od banaka traži da posuđuju novac nekvalificiranim dužnicima čini poslove tih banaka rizičnima. Državne institucije potiču banke da izdaju rizične zajmove dajući im implicitne garancije da će im, u slučaju gubitaka, priteći u pomoć. Ovakva politika dovodi do situacije u kojoj poduzeća ostvaruju profit uz pomoć države. Dobar primjer ovdje bi bio politika subvencioniranja etanola, koja je motivirala uzgajače kukuruza da kukuruz sade za etanol (za proizvodnju goriva) umjesto za hranu. Rezultat je bio rast cijena hrane širom svijeta. Tko je izašao kao krivac u ovom slučaju? Državna politika koja je provela zakon o subvencioniranju, a ne pohlepa uzgajivača kukuruza. Ista stvar dogodila se na tržištu nekretnina što je i uzrokovalo krizu.
Kada zakoni čine pravila igre nejasnim ili kada pokušavaju tržišne sudionike spriječiti ili ih natjerati da uđu u tržišne transakcije, rezultat više nije obostrano efikasan. U takvim slučajevima, privatni sektor stvara profit tako što zadovoljava uske političke interese umjesto interesa čitavog društva. Ali uzrok tih rezultata nije pohlepa kao takva, već institucije sistema koje pohlepu usmjeravaju u smjeru koji nije u interesu cjelokupnog društva. Oni koji tvrde da je hipotekarna i financijska kriza rezultat slobodnog tržišta jednostavno nisu svjesni velikog broja zakona i političkih proglasa koji su suzili tržišne slobode i usmjerili ljudsku sebičnost u pravcu koji je doveo do katastrofalnih posljedica.
Korporacije i slobodno tržište
Slobodnog tržišta nažalost nema. Niti će ga biti u potpunosti dok god su donosioci političkih odluka podložni privatnim interesima pojedinih velikih korporacija. Stoga kriviti nepostojeće slobodno tržište (čak niti u SAD-u koji je primjer liberalizma tržište nije slobodno i podložno je utjecajima izvana) za krizu koja je, očigledno, u iznimnoj mjeri bila rezultat intenzivnog državnog miješanja u tržište jednostavno nije korektno i nije puna istina. Slobodno tržište predstavlja najbolju kontrolu moći korporacija što i povijest pokazuje. Tržišna utakmica je natjecanje korporacija oko toga tko će proizvesti veću privatnu i društvenu korist. To im i daje moć, ali su negativni efekti te moći minimizirani. S druge strane, kad korporacije iskoriste državnu silu da promijene pravila igre u svoju korist uvećavaju se negativni efekti, upravo zato što iza njih stoji prisila. Ako stvarno želite smanjiti moć korporacija, nemojte im pomagati da se domognu državne moći, a to je upravo ono što oni žele, a brojka od 700 i više milijardi dolara im to omogućava.
Regulativa koja potiče konkurenciju
Takvim rješenjima ne postiže se dobar efekt na dugi rok. Najnegativnija posljedica u slučajevima kada državne institucije spašavaju privatne (a ovdje se radi o financijskim ustanovama) jest nagrizanje pitanja odgovornosti i povećanja moralnog hazarda. Banke i ostale financijske institucije su poslovale prerizično, i za to su trebale snositi posljedice. No, to se nije desilo. Škola za buduće scenarije i neke druge menadžere najvećih banaka i drugih financijskih institucija je da mogu bezbrižno poduzimati vrlo rizične poslovne poteze jer će država uskočiti i spasiti ih od propasti. To je prava opasnost koja proizlazi iz državnih ili centralno-bankarskih intervencija. Odgovor na to nije u jačanju državnih regulatornih, intervencionističkih i vlasničkih ovlasti, već u omogućavanju funkcioniranja sustava gdje svatko snosi posljedice za svoje postupke bez prebacivanja šteta na druge. Tržište mora ostati glavni regulator – potrebna nam je vlada koja potiče tržište (market augmenting government), odnosno regulativa koja potiče konkurenciju. Dakle, slobodno financijsko tržište ali uz regulativu koja podupire konkurenciju, kako bi reducirala moralni hazard na tržištu.
Uzmimo jednostavan primjer nogometa za ilustraciju rasprave o ulozi države na tržištu. Država se treba ponašati poput sudca u nogometu (ili općenito u sportu). Dakle, sudac ne uzima loptu niti sudjeluje u igri, već samo prati i nadzire kako se ne bi kršila pravila. On je tu da kazni one koji pravila krše, odnosno da najprije upozori a potom i isključi one koji igraju grubo i nameću štetu protivniku (konkurentu). Ukoliko netko i izbjegne kaznu na terenu, postoji i dodatni sustav pregleda snimke utakmice kako bi se određenom igraču odredila kazna ukoliko je sudac učinio propust. Također je bitno da sudac bude objektivan, odnosno da postavlja isti standard suđenja za obje momčadi. Tako loš sudac, kao i loša država, donosi odluke koje nanose štetu jednoj momčadi, a istovremeno ide na ruku drugoj momčadi. Bilo bi katastrofa da sudac jednostavno uzme loptu jednoj momčadi i zabije gol, no tu analogiju možemo upravo uočiti na primjerima pojedinih država, odnosno njihovih vlada, koje, poput loših sudaca, zabijaju i nekoliko golova po utakmici onima koji ne plate, odnosno onima koji su platili manje.
Na koncu, zar nije čudno da privatne firme tako rado podržavaju državne intervencije i regulativu? Problem sa kojim se suočavamo leži u sprezi države i korporacija, odnosno države i interesnih skupina, tzv. rent-seekera. Tom korporatizmu ili fenomenu željeznog trokuta (iron triangle) potrebno je regulativno se suprotstaviti. Naposljetku, razmislimo o mogućnosti u kojoj mjeri je upravo korporatizam uzrok, i iz toga pokušajmo zaključiti je li krivo slobodno tržište i je li državna intervencija rešenje.
Vuk Vuković