Iako se u medijima često može čuti kako političari ili ekonomski ‘stručnjaci’ zazivaju kako rješenje problema (ne)konkurentnosti hrvatskog gospodarstva leži u deprecijaciji, u ovom tekstu su navedeni razlozi zašto bi to bio loš potez.
Prema teoriji, deprecijacija kune naprema euru pojeftinila bi hrvatske proizvode prema inozemstvu što bi dovelo do rasta izvoza i s druge strane poskupio bi uvoz što bi povećalo preferiranje domaćih proizvoda. No to bi se samo dogodilo ukoliko bi rast količine proizvoda bio dovoljno velik kako bi se kompenzirao pad u cijeni (izražen u stranoj valuti) izvoznih proizvoda. No to su teoretske postavke, a u kontekstu utjecaja na čitavo gospodarstvo treba gledati širu sliku.
Prvo u proizvodnim procesima izvoznih poduzeća često se koriste poluproizvodi koji se uvoze iz inozemstva (npr. u brodogradnji), a deprecijacija bi povećala njihovu cijenu što bi značilo rast troškova za ta ista poduzeća i rast cijene konačnog izvoznog proizvoda. Iako bi se dio uvozenih proizvoda mogao supstituirati domaćom proizvodnjom (npr. poljoprivredni proizvodi), veći dio proizvoda (poput visokotehnoloških proizvoda) se ne bi mogali supstituirati što bi u konačnici vodilo do rasta inflacije. A rast inflacije vodi do daljnje deprecijacije i tako u krug. Sama inflacija bi značila da bi unatoč rastu nominalnog tečaja, realni tečaj mogao ostao gotovo isti što bi teško moglo izazvati pozitivne učinke za izvozni sektor.
Objasnimo to na jednostavnom primjeru – ako netko izvozi npr. električne pile i jedna pila košta 700 kn. Uz tečaj EUR/HRK od 7,00 ta pila košta 100 eura. Kada bi došlo deprecijacije valute na npr. EUR/HRK 9,00 onda bi ta pila (uz cijenu od 700 kn) pojeftinila na 78 eura. No, ukoliko to poduzeće uvozi dijelove proizvoda iz inozemstva i ukoliko dođe do inflacije (rast općih troškova, troškova plaća itd.) uslijed poskupljenja uvoza, doći će i do rasta cijene konačnog proizvoda (električne pile), ako poduzeće želi zadržati profitnu maržu konstantnom. Recimo da je taj rast cijene na 900 kn. Sada je cijena te pile, uz tečaj EUR/HRK 9,00 opet 100 eura. Znači iako je nominalni tečaj narastao sa 7,00 na 9,00 (EUR/HRK), realni tečaj je u ovom primjeru ostao isti. No i s porastom realnog tečaja veza između rasta realnog tečaja i rasta izvoza vrlo je slaba što je istražio Velimir Šonje u svom radu „Staro vino u novim bocama“.
Što se tiče javnih financija, prvo što bi se dogodilo je rast javnog duga (onog dijela financiranog u stranoj valuti) izraženog u kunama što bi značilo prelazak kritične granice od 60% koja je propisana u kriterijima iz Maastrichta. To bi vrlo brzo izazvalo daljnji pad kreditnog rejtinga i rast kamatnih stopa na zaduživanje zbog smanjenja povjerenja stranih ulagača. Također većina plaća indeksirana je u stranoj valuti, a inflacija izazvana deprecijacijom bi značila da bi građani bili realno siromašniji pošto bi vrlo vjerojatno rast plaća (ako bi do njega došlo) bio sporiji od rasta opće razine cijena. Građani koji imaju kredite s valutnom klauzulom u eurima bi osjetili deprecijaciju i na troškovnoj strani svojih budžeta pošto bi im rastao iznos otplate kredita denominiran u kunama, što bi značilo da bi se smanjila osobna potrošnja što bi dovelo do mogućeg daljnjeg pada BDP-a, što opet izaziva rast javnog duga (kao udio BDP-a) i rast nezaposlenosti. Rast rata za kredite bi doveo do rasta nenaplativih potraživanja što u opasnost može staviti i stabilnost bankovnog sektora. Deprecijacija bi smanjila štednju u kunama i povećala štednju u eurima što bi značilo i pad količine kredita koje bi banke mogle plasirati u kunama i daljnu eurizaciju financijskog sustava.
Jednostavnom cost-benefit analizom lako se može doći do zaključka kako bi od deprecijacije malo tko ima koristi. Deprecijaciju najčešće zagovaraju takozvani ekonomisti s dvije varijable (kako ih naziva legendarni Branko Horvat), tj. oni koji ne gledaju širu sliku utjecaja deprecijacije na čitavo gospodarstvo.
*Cota, Erjavec i Botrić (2006) procijenili su da za razdoblje od 1995. do 2005. deprecijacija ima negativan efekt na ukupnu trgovačku bilancu RH. 2012. su Tica i Nazifoski procijenili da deprecijacija realnog tečaja za 1% u dugom roku uzrokuje poboljšanje omjera uvoza i izvoza za 0,023%. No Tica i Nazifoski u kontekstu utjecaja deprecijacije na ekonomsku aktivnost zaključuju kako bi deprecijacija izazvala pad deficita tekućeg računa platne bilance, ali istovremeno imala bi i negativan efekt na BDP.
Autor osvrta: Marko Ćurković