Gotovo dvije godine nakon što su to učinile vlade i izvršna tijela SAD-a, Japana i zemalja EU, Vlada Republike Hrvatske je utvrdila modele financiranja mjera za „gospodarski oporavak i razvitak s ciljem očuvanja postojećih i stvaranja novih radnih mjesta, poticanja investicija, osiguranja zadovoljavajuće razine likivdnosti te stvaranja ostalih uvjeta za održiv gospodarski rast“. U uvjetima izuzetnih teškoća u kojima se nalazi hrvatsko gospodarstvo s 310 000 nezaposlenih i nelikvidnošću od preko 20 milijardi kuna, postavlja se pitanje dometa i ročnosti mjera koje je donijela Vlada.
Nakon što je Vlada RH na sjednici održanoj 28. siječnja utvrdila spomenute modele financiranja, javnost je taj potez dočekala s blagom dozom optimizma, budući da se radi o prvim konkretnim antirecesijskim mjerama od početka globalne gospodarske krize. Mjere koje je do sada donosila Vlada, poput zamrzavanja plaća u javnom sektoru, uvođenja novih oblika poreza i nameta te povećanja stope starih, sigurno nisu bile odgovarajuće i dostatne u stimuliranju agregatne potražnje i vraćanju potrošačkog i poslovnog optimizma, koji su prema izvješću HNB-a glavni uzrok pada BDP-a od 5,8% u 2009. godini. Mišljenje stručnjaka o odluci Vlade je većinom bilo pozitivno, ali su od početka upozoravali na niz propusta koji učinjeni prilikom pripreme prijedloga zakona o jamstvenom fondu te mjerama za gospodarski oporavak i razvitak.
Goran Vukšić, s Instituta za javne financije, je u publikaciji Aktualni osvrt upozorio na ozbiljne nedostatke u definiranju kriterija odobravanja kredita i transparentnosti cijelog mehanizma, zbog kojih bi sredstva mogla biti usmjerena u neodgovarajuće projekte. Gospodarski savjetnik predsjednika Josipovića i profesor na EFZG, Boris Cota napomenuo je kako je model sufinanciranja kredita preuzet iz slovenskog, koji je imao samo polovičnu uspješnost te da pozdravlja ideju Vlade, ali da se o uspjehu ne može govoriti. Zdeslav Šantić, glavni ekonomist Splitske banke, smatra kako su mjere pozitivne i da će pomoći u smanjenju nelikvidnosti u realnom sektoru i potaknuti likvidnost državnog proračuna, ali da neće moći zaustaviti negativne gospodarske trendove s kojima će se Hrvatska suočiti u 2010.
Osim mišljenja ekonomista i analitičara, najvažnije je mišljenje poduzetnika, o čijem uspjehu ovisi najveći broj zaposlenih, ali i cjelokupni gospodarski rast. Oni su manje optimistični i smatraju kako su im potrebni bolji uvjeti za proizvodnju i privređivanje, a mjere Vlade doživaljavaju kao socijalnu pomoć. Preko 200 vrsta različitih parafiskalnih nameta, snažno opterećenje plaća koje implicira visoki trošak inputa rada, brojne procedure i visoki dugovi svakodnevno opterećuju hrvatske poduzetnike, a ove Vladine mjere ne nude rješenja za te suštinske probleme.
Osobno ne sumnjam da će ove mjere imati određene pozitivne učinke na poslovanje malih i srednjih poduzetnika, smanjenjenje nelikvidnosti i usporavanje rasta nezaposlenosti, ali je problem što su mjere donesene prilično kasno i što nisu strateške i dugoročne, već „vatrogasne“, a neki su ih poetični političari nazvali i „običnim andolom za ozbiljno bolesno gospodarstvo“.
Ako usporedite ove prijedloge Vlade sa službenim dokumentom Europske komisije iz studenog 2008. EU recovery plan ili samo posjetite stranicu Vlade Republike Slovenije na kojoj su antirecesijske mjere detaljno definirane po skupinama, steći ćete dojam kako Hrvatska i gotovo 2 godine nakon početka krize još nema pravi strateški, dugoročni plan razvoja i održivosti hrvatskog gospodarstva. Iako je neki smatraju floskulom, rečenica „Kriza je prilika za promjene“ je očito imala snažan utjecaj na većinu zemalja Europske unije jer su vlade donosile detaljne strategije razvoja i shvatile su da je kriza možda i povoljan trenutak za poduzimanje nekih nepopularnih mjera.
Hrvatski su privrednici i zaposlenici dugo čekali konkretne poteze Vlade kojima se neće uvesti novi nameti nego olakšati poslovanje i ove se mjere mogu tako protumačiti. Ukoliko mjere budu uspješne u smanjivanju nelikvidnosti i sredstva budu usmjerena u opravdane i profitabilne projekte, to će biti odlična podloga za donošenje strateškog plana razvoja jer moramo biti svjesni da su problemi hrvatskog gospodarstva strukturni i da su prisutni godinama. HNB je svoj dio posla u ovoj krizi apsolutno korektno i promišljeno odradila, a sada je vrijeme da Vlada i/ili opozicija izađu pred javnost s jasnim, konkretnim i dugoročnim planom koji će postati temeljem održive i stimulirajuće gospodarske politike.
Milan Deskar Škrbić