Tony Blair iza sebe ima desetogodišnji mandat kao premijer Ujedinjenog Kraljevstva, što je nakon Margaret Thatcher najduži kontinuirani period u zadnjih 150 godina. Isto tako često je referiran kao najuspješniji britanski laburistički premijer od Harolda Wilsona. Iako se u politiku uključuje unutar Laburističke stranke, Blair je vrlo brzo dao do znanja da ne pripada tradicionalističkom krilu, a ni tradicionalnoj laburističkoj bazi. Tu je činjenicu iskoristio u sklopu svoje strategije da proširi izbornu privlačnost stranke pozivajući laburiste da se premjeste u politički centar. Nakon svoje prve zastupničke pobjede na izborima 1983. godine Blair se uspješno i izrazito brzo penjao kroz parlamentarne strukture. Široj javnosti je postao poznat kao ministar unutarnjih poslova u sjeni te kao najjači protivnik vladajućoj Konzervativnoj stranci. Nakon prerane smrti tadašnjeg laburističkog čelnika Johna Smitha, Blair 1994. dolazi na čelo stranke. No, tada pucaju odnosi s njegovim nekadašnjim mentorom Gordonom Brownom oko toga tko će koga podržati u borbi za vodeću poziciju unutar Laburističke stranke. Tony Blair je u potpunosti restrukturirao stranku prozvavši je „ Novim laburistima “ te je od strane javnosti viđen kao nova vrsta političara s ogromnom karizmom i nedvojbeno najboljim oporbenim čelnikom modernog doba. S kampanjom usmjerenom na obećanje „Može biti samo bolje!“ 2. svibnja 1997. na parlamentarnim izborima odnosi premoćnu pobjedu nad konzervativcima. Osvaja 43,2% glasova i većinu od 418 mjesta u parlamentu, što je najveća većina u povijesti britanskog parlamenta, te postaje premijerom.
PREMIJERSTVO
Inspiriran sociologom Anthony Giddensom, Blair opisuje svoju filozofiju vlade kao „Treći put“. Tvrdio je kako je njegova politika bila dizajnirana kako bi omogućila socijaldemokraciji da odgovori na izazove svjetske tržišne ekonomije i da opremi građane da se suoče s onim što je Giddens nazvao glavnom revolucijom našeg vremena – globalizacija. Možda najkoherentniji pogled o Blairovoj potrazi za Trećim putom je to da se pokušao otkriti oblik progresivne politike razdvajajući se od konzervatizma, lijevog i desnog. Zanimljivo je da je Blair često tražio savjete od istaknutih biznismena što je dovelo do odluke u kojoj su privatne tvrtke dobile važnu ulogu u projektima financiranja državne infrastrukture. To je rezultiralo masovnim kritikama da je takvo financiranje često vrlo nezgodno za porezne obveznike. Kontrolu nad gospodarstvenim programom Blair dodjeljuje Gordonu Brownu koji je obnašao ulogu ministra financija, što je ključno za Blairovu vladu. Prvi veliki potez i možda najodvažnija odluka Blairove vlade bila je odobravanje centralnoj banci, The Bank of England, mogućnost utjecaja na kamatne stope bez konzultacije s vladom, dok Riznica donosi odluke o kontroliranju inflacije.
Inflacija je ostala pod kontrolom, osim male zabrinutosti oko visokih cijena kuća te visokih cijena nafte. Nadalje, vlada je okrenula svoju pozornost na posredovanje mirovinskog sporazuma između republikanaca i sindikalista u Sjevernoj Irskoj. Blair je inicirao reforme u Donjem domu modernizirajući format tzv. „Prime Minister’s Question Time”, tijekom kojeg premijer odgovara na pitanja članova Parlamenta. Tijekom prve godine na vlasti, organizirao je i referendum koji je stvorio okupljanja u Škotskoj i Walesu te je razvio zajednički odbor za koordinaciju ustavnih i drugih politika s oporbom Liberalnih Demokrata. Blair je također dao važne ovlasti neizabranim savjetnicima, posebice medijskom savjetniku Alistair Campbellu. Marketinška slika koju su usvojili, poznata kao „Cool Britannia“ sugerirala je da je Velika Britanija dinamična i uspješna zemlja koja je sama sebe izdigla nakon godina i godina internih podjela. Novi Laburisti željno su tražili odobrenje masovno cirkulirajućih tisaka, osobito konzervativnih tabloida kao što su „The Sun“, tako što su prihvatili kulturu žutog tiska kao i poštovanje prema tradiciji s naglaskom na monarhiju. U svibnju 1998. uspješno je uslijedila i referendumska kampanja za izradu novog sklopa za London te uspostava prvog izravno izabranog gradonačelnika. Iste godine Blair je pomogao u pregovorima za Belfastski sporazum, što je bilo od velike važnosti za interne odnose te stvaranje power-sharing sklopa u Sjevernoj Irskoj. Kako su se novi izbori približavali javnost postaje skeptična prema Blairu i njegovoj vladi. Postalo je jasno da je njegova vlada ostala visoko centralizirana te da nije imao planove za reforme u javnim službama. Ispitne ankete otkrile su zabrinutost javnosti u pogledu lošeg financijskog ponašanja u vladi, manipulacije medijima, dodjele priznanja pojedincima koji su pridonijeli povećanju sredstava Laburističke stranke, nepotizma i drugih poteza koji su u prvi plan stavljali interese poslovnog svijeta prije običnih građana. Suočavajući se s gorućom opozicijom Blair je ipak ponovno izabran u svibnju 2001. godine. Njegov drugi mandat uvelike je obilježen međunarodnim odnosima. 9/11 teroristički napadi postali su sudbonosni za Tonyja Blaira i njegovu ostavštinu. Velika Britanija je odigrala ključnu ulogu u formiranju međunarodne koalicije. Blair udružuje Ujedinjeno Kraljevstvo sa SAD-om u svjetskom ratu protiv terorizma. Unatoč izrazitom nezadovoljstvu javnosti s Blairovom politikom u Iraku, Laburistička stranka, iako sa znatno smanjenom većinom, odnosi pobjedu na izborima u svibnju 2005. Blairova popularnost, s općenitom javnošću i članovima Laburističkog parlamenta, generalno je pala nakon izbora. Mnogi kritičari su smatrali da je zemlja bila u stisku ozbiljne slabosti. Socijalna kohezija urbane Britanije se počela urušavati. Dolazi do porasta nasilnog kriminala i otvorenog dilanja droge. Javni službenici u policiji, državnoj službi i obrazovnom sektoru nisu se mogli učinkovito uhvatiti u koštac sa socijalnom krizom i odraziti predviđene birokratske ciljeve. Nakon islamskih ekstremista i bačenih bombi u Londonu 7. srprnja 2005. Blair je počeo naglašavati potrebu za zajedničkom javnom kulturom te smanjenje civilnih prava. Zbog prevelikog nezadovoljstva i kritika za preveliku potporu Busha, Tony Blair 27. lipnja 2007. podnosi ostavku.
ODRAZ NA EKONOMIJU I GOSPODARSTVO
Tijekom svojih 10 godina u uredu , Tony Blair ostavlja ključne odluke u rukama Gordona Browna. Nadalje, brojni kritičari smatraju da je svoju parlamentarnu većinu iskoristio za nesuvisle kratkoročne politike koje su ostavile Britaniju loše uređenu u važnim područjima. Blair izvlači zemlju iz recesije u koju je zapala za vladavina konzervativnih prethodnika te ostvaruje gospodarski rast, koji nije osobit, ali je stalan te ga karakterizira najduže neprekidno razdoblje rasta u 200 godina. Snažna svjetska ekonomija te javna potrošnja uvelike su pomogli u poticanju rasta, ali kada govorimo o tadašnjoj potrošnji ljudi preferiraju jeftinu robu koja se nudi u inozemstvu, što ukazuje na slabu proizvodnju te dovodi do pogoršanja jake britanske valute.
Isto tako nezaposlenost je bila niska s oštrom silaznom stopom s visokih razina iz 1980-ih, ali je još uvijek teško vratiti starije muškarce i samohrane roditelje natrag kao radnu snagu. Uska javna potrošnja u Blairovom prvom mandatu uvelike se povećala u drugom, a s njom i deficit. Nakon njegovog odlaska da bi proračun ostao pod kontrolom rast javne potrošnje pokušao se usporiti.
Veliki problem za gospodarstvo predstavlja i visoka razina osobnog duga koji je potaknut visokim cijenama kuća i jednostavnim pristupom kreditnim karticama. Tadašnja statistika pokazuje da Britanci duguju više od jednog trilijuna funti duga te nagli porast kamatnih stopa može uzrokovati poteškoće mnogima, što uvelike oslabljuje gospodarstvo. Tadašnji kućanski dug bio je jedan od većih nego u drugim bogatim zemljama kao što su Njemačka, SAD ili Francuska. Unatoč stabilnoj ekonomskoj situaciji, vladini pokušaji da poboljšaju temeljne stope rasta nisu bili uspješni. Output po radniku, odnosno produktivnost, bila je niža od već navedenih konkurenata, što naravno utječe na tadašnji životni standard.
Blairov glavni ekonomski uspjeh, kao vođa laburista, bio je to što je svim silama, popularno referirano „kicking and screaming“, natjerao svoju stranku u moderan svijet. Zaslužan je za velika ulaganja u infrastrukturu. Blairov trezor potpisao je preko sto PFI ugovora o izgradnji, servisiranju i izgradnji škola, bolnica, javnih zgrada. Dozvolio je veliku ekspanziju inicijative privatnog financiranja. Kao premijer, Tony Blair bio je službeno „First Lord of the Treasury“, no kada se radi o ekonomiji Brown je vladao nad njime. Blair je dao Brownu slobodu u ekonomskim odlukama – često s katastrofalnim posljedicama što je, uz dodvoravanje Bushu, jedna od njegovih najvećih kritika. Blairov utjecaj na ekonomsku politiku Velike Britanije je još uvijek i danas značajan, ne samo u smislu onoga što je učinio, nego upravo onoga što nije.
Tihana Nađ