Ugovor iz Maastrichta poznat još kao i Ugovor o Europskoj Uniji potpisan 1992. godine predstavlja normativnu regulaciju fiskalne discipline članica Europske monetarne unije. Tim ugovorom koji se smatra temeljem osnivanja monetarne unije definirani su kriteriji konvergencije, odnosno uvjeta koje zemlje članice EU moraju ispuniti da kako bi postale članice monetarne unije i koristile Euro kao službenu valutu. Ugovorom su zadani ciljevi koji uključuju stabilnost cijena, fiskalnu stabilnost te smanjenje volatilnosti tečaja valute i dugoročnih kamatnih stopa.
U 2010. godini pod teretom ekonomske krize iz 2008.u mnogim zemljama došlo je do prekoračenja navedenih ograničenja. To je po tko zna koji put aktualiziralo pitanje i smisao odredbi uspostavljenih Ugovorom o Europskoj Uniji u prvom redu fiskalnih kriterija čije ispunjavanje podrazumijeva:
- proračunski deficit mora biti manji ili blizu 3% BDP-a,
- razina javnog duga mora biti do 60% BDP-a države.
Iz statistike Eurostata vidljivo je kako problemi za većinu EU članica kreću u 2008. godini. Konkretno u 2010. godini samo 5 članica EU ispunjavalo je zadane uvjete po pitanju proračunske discipline. Najveće probleme s uravnoteženjem proračunskoga salda imala je jedna od najbrže rastućih europskih ekonomija – Irska koja je u promatranoj godini imala deficit od 32,4% BDP-a.
Druga stavka fiskalnih kriterija odnosi se na razinu državnog duga izraženog kao postotka BDP. Prema statistici Eurostata (prikazano u grafu dolje) vidljivo je da su i u ovom slučaju kriteriji iz Maastrichta su stavljeni u drugi plan. Ukupni dug Europske Unije je na razini 80% njezinoga BDP-a, a od ukupno 27 članica Unije u njih 11 državni dug je veći od 60% BDP-a. U promatranoj godini apsolutni rekorderi po pitanju zaduženosti su Italija (119% BDP-a) i Grčka (142,8 BDP-a), a da im dug postane veći od razine BDP-a prijeti Belgiji (96,8% BDP-a), Irskoj (96,2% BDP-a) i Portugalu (93% BDP-a). Zabrinjavajuća činjenica je zasigurno što državni dug Njemačke, Francuske, Mađarske te Ujedinjenog Kraljevstva prelazi 80% BDP-a.
Prvi problemi provedbe homogene fiskalne politike na članice EU javljaju se usporavanjem ekonomskog rasta 2002. godine. Rezultat krize bilo je sankcioniranje Portugala uz istodobno i popuštanje kada se radilo o nedisciplini Njemačke i Francuske. Primjena dvostrukih pravila i općenito nefleksibilnost kad je riječ o odstupanju od odredbi u slučaju ekonomskih kriza dovode do reforme kriterija konvergencije u 2005. god. Nakon reformi kriteriji su formalno ostali isti, ali se mijenja stav Europske Unije po pitanju fleksibilnosti te je članicama produžen rok za usklađivanje svojih ekonomija u skladu s već zadanim odredbama.
Nakon financijske krize 2008. zaduženost Europske Unije se povećala sa 60% BDP-a na 80% BDP-a u 2010. god. Iz podataka Eurostata za istu godinu vidljivo je kako većina članica još uvijek ima probleme s usklađivanjem državnog proračuna, a državni dug u pojedinim članicama je već na neodrživoj razini.
S pravom se stoga postavlja pitanje: do koje mjere Europska Unija može tolerirati odstupanje od svojih temeljnih osnivačkih načela i koja je granica reformom utvrđene fleksibilnosti?
Autor osvrta: Ivan Baotić