Financiranje školstva jedna je od glavnih kamena spoticanja interesnih skupina u visokom obrazovanju još prije uvođenja mjera koje vode Bolonjskom procesu. Dominantan problem i osnovica rasprava bilo je takozvano „besplatno školstvo“ kao model financiranja. Pritom je zanemarena većina pratećih financijskih, ali i drugih prepreka visokom obrazovanju pojedinca.
Prije no što otvorimo tematiku visokog, spustimo se stepenicu niže, i razmotrimo kakvo je stanje u srednjem školstvu. Već osnovni pokazatelj potrošnje na tu obrazovnu skupinu pokazuje porazne rezultate: Hrvatska troši tek oko 0,87% BDP-a na srednje školstvo, za razliku od slovačkih 1,69% ili mađarskih 2,29%. Niti jedna europska zemlja (izuzev Turske) nije 2007. trošila manje na tako važnu populaciju. Priznajmo jednu istinu – većina Hrvata će do polovice stoljeća biti srednjeobrazovana, i upravo zato strategija na tom području mora stati u naš fokus. Osim toga, ono je osnova za visokoškolsku nadgradnju, i ulaganje je u srednje školstvo također i ulaganje u kvalitetu visokog.
Visokoobrazovani stručnjaci generatori su inovacija, koje su osnovni instrument gospodarskog rasta u tzv. inovacijama pokretanim ekonomijama. No, kako bi se zaposlili, potrebna je odgovarajuća industrijska potpora. U sadašnjim uvjetima, Hrvatska možda ima i višak visokoobrazovanih, a novac bi uz sadašnju gospodarsku strukturu možda bilo mudrije uložiti u prekvalifikaciju i lokalnu potporu cjeloživotnom učenju. Holistički pristup razvoju gospodarstva pretpostavlja stvaranje potražnje za visokoobrazanima, inače smo osuđeni na proizvodnju takve populacije gotovo isključivo za izvoz. Koji ne možemo, niti ćemo ikada moći naplatiti.