U današnjem globaliziranom svijetu postoji jaka povezanost između nacionalnih ekonomija. Promjene u fiskalnoj ili monetarnoj politici u jednoj državi utječu na promjene makroekonomskih varijabli u drugoj državi ili državama. Takve promjene imaju najsnažniji utjecaj ako se radi o najjačim svjetskim ekonomijama SAD-u, Kini, Japanu, Njemačkoj ili na razini EU. Fiskalne i financijske krize također se prelijevaju, no one uzrokuju negativne posljedice za države u većoj ili manjoj mjeri ovisno o jačini povezanosti gospodarstava država. Financijska kriza u SAD-u 2007.-2008. godine poznata kao globalna financijska kriza je najsvježiji primjer prelijevanja negativnih posljedica na čitav svijet. No ta kriza nije posljednja kriza u svijetu, mnogo kriza se dogodilo prije nje, a događale su se i događat će se krize nakon nje.
Pojam financijska kriza može se podijeliti na nekoliko vrsta prema uzroku krize, a to su bankovne krize, valutne krize i krize javnog duga (fiskalna kriza). Financijske krize imaju svoju povijest, prva bitna financijska kriza prema „The Economistu“ je South Sea kriza koje se dogodila davne 1720. godine. No da bismo mogli analizirati krize potrebno ih je definirati.
Bankovna kriza se pojavljuje kada jedna banka ili više banaka koje imaju značajan udio u bankarskom sektoru u isto vrijeme imaju problema s likvidnošću i solventnošću. Problem nelikvidnosti i nesolventnosti ima utjecaj na ostale banke zbog izraženog sistemskog rizika u bankarskom sektoru. Do bankovne krize može doći zbog gubitka povjerenja u bankovni sustav što će uzrokovati „juriš na banke“. Juriš na banke ostavlja banke bez depozita, koji su najvažniji izvor sredstava za banku, a banka u trenutku juriša neće moći isplatiti sve depozite. Banka će, zbog potrebe da isplati depozite, rasprodati svoju imovinu po bilo kojoj cijeni u što kraćem roku. Problem s likvidnosti stvorit će problem sa solventnošću, što može dovesti do propasti banke. No „juriš na banke“ nakon 2. svjetskog rata više nije česta pojava zbog postojanja središnjih banaka koje svojim operacijama na otvorenom tržištu mogu riješiti problem nelikvidnosti u bankovnom sektoru te sustava depozitnog osiguranja kojim država jamči za sve depozite građana, malih poduzetnika i neprofitnih organizacija do određenog iznosa, danas je taj iznos 100 000 eura u RH i EU. Pojavom sustava depozitnih osiguranja javlja se moralni hazard, komitente ne brine kapitaliziranost banke u kojoj deponiraju novac, a banke se okreću rizičnijim poslovima. U današnje vrijeme najčešći uzrok bankovnih kriza je pad cijena imovine (vrijednosnih papira, nekretnina…) koju banka posjeduje, značajna deprecijacija deviznog tečaja, bankrot velikog poduzeća te bankrot države. Možemo uočiti povezanost bankovnih i fiskalnih kriza i obrnutog slučaja. Propast banaka ima izravan utjecaj na javne financije. U slučaju bankarske krize, banke neće moći isplatiti depozite svojim komitentima, u tom slučaju ta obveza isplate depozita prelazi na sustav depozitnog osiguranja koji se financira većim dijelom iz državnog proračuna. Obvezu isplate depozita umjesto banke imat će država, a to će negativno utjecati na državni proračun. U slučaju da sredstva ne postoje, država može prodati svoju imovinu ili se zadužiti. Nestabilnost bankovnog sustava povećat će premiju rizika na državne obveznice, a zaduživanje će dovesti do rasta javnoga duga. Zaduživanje s većom premijom rizika, uzrokovat će veće kamate zbog čega se smanjiti javni prihodi. Porastom javnog duga do neodržive razine stvorit će se fiskalna kriza. Zbog toga je stabilnost bankovnog sustava kao cilj bitna ne samo monetarnim vlastima već i fiskalnim vlastima.
Fiskalne krize su zapravo krize javnog duga. Fiskalne krize se pojavljuju u slučaju nemogućnosti otplate duga (kamata i glavnice) od strane države. Uz to, fiskalne vlasti više ne mogu dovoljno povećati javne prihode u sadašnjosti i budućnosti za otplatu duga. Fiskalna kriza može uzrokovati bankovnu krizu ili valutnu krizu. Fiskalna kriza uzrokuje bankovnu krizu, kada banke u portfelju imaju značajne iznose javnog duga (državnih obveznica) svojim izborom ili pod prisilom fiskalnih vlasti. Državne obveznice smatraju se najlikvidnijim obveznicama, a vjerojatnost neisplate državne obveznice je mala, zbog toga banke i ostali investitori ulažu u državne obveznice. No, ekspanzivnim fiskalnim politikama, prekomjernim zaduživanjem na financijskim tržištima, šokovima u domaćem gospodarstvu može doći do nemogućnosti podmirenja obveza od strane države (fiskalna kriza), čime državne obveznice postaju bezvrijedne što će imati utjecaj na bankovni sektor (ako posjeduje značajan udio javnoga duga) – dio njihove imovine će postati bezvrijedan i ostat će bez prihoda od tih obveznica što će dovesti do bankovne krize. Kod država koje su poznate kao države koje često bankrotiraju veća je mogućnost da će bankrotirati s manjim udjelom duga u BDP-u. Takve države imaju nesklonost prema javnom dugu. Najbolji primjer je Argentina koja je 2001. bankrotirala sa udjelom duga u BDP-u od 35% dok danas Japan ima udio duga u BDP-u 229% i nije bankrotirao.
Valutne krize nastaju zbog deprecijacije ili devalvacije nominalnog deviznog tečaja za 15% do 30%. Deprecijacije mogu biti uzrokovane špekulativnim napadima. Takve krize su najčešće, a slijede ih bankovne krize, fiskalne krize, twin krize i triple krize. Deprecijacije i devalvacije imaju negativan utjecaj na strana izravna ulaganja te uzrokuju bijeg kapitala zbog manje vrijednosti strane valute prilikom vraćanja u domaću valutu investitora.
Više kriza se može događati u istom vremenskom periodu ili određenom vremenskom odmaku. Razlikujemo twin i triple krize. Twin krize nastaju kada se valutna kriza pojavi godinu dana prije ili nakon bankovne krize, a triple krize su twin krize koje su povezane s fiskalnom krizom.
Recesije uzrokovane financijskim krizama su povezane s većim gubitcima u BDP-u nego obične recesije. Zbog toga je bitno pokušati predvidjeti financijske krize te ih pokušati spriječiti. Tijekom vremena razvijeni su takozvani „rani pokazatelji upozorenja“ za bankovne i valutne krize. Nizak rast BDP-a, visoke realne kamatne stope te visoka stopa inflacije je prvi rani pokazatelj upozorenja za bankovne krize, pretjerano kreditiranje realnog sektora (udio kredita u BDP-u), nestabilnost banaka (slaba kapitaliziranost, visok udio loših plasmana…), loša supervizija banaka i korupcija u bankovnom sektoru su ostali rani pokazatelji upozorenja bankovnih kriza. Velike promjene međunarodnih rezervi, realnog tečaja, BDP-a i tekućeg računa bilance plaćanja su najčešći rani pokazatelji valutne krize.
Gubitci od financijskih kriza su značajni, oni su povezani s ekonomskim padom i devijacijama bruto domaćeg proizvoda od dugoročnog trenda. Recesije uzrokovane financijskim krizama imaju značajniji utjecaj na pad BDP-a od običnih recesija. Graf 1. pokazuje kumulative devijacija (odstupanja) od dugoročnog trenda uzrokovanim bankovnim, twice i triple krizama. Autori istraživačkih radova došli su do različitih rezultata, zbog postojanja razlika u metodologiji istraživanja. Bordo analizira 56 zemalja u vremenskom razdoblju od 1973. do 1997., Reinhart i Rogoff analiziraju 70 zemalja u vremenskom razdoblju od 1973. do 2012. te Laeven i Valencia analiziraju 162 zemlje u istom razdoblju kao Reinhart i Rogoff.
Graf 1. Gubitci BDP-a od financijskih kriza
Izvor: NBER, Fiscal and financial Crises, Michael D. Bordo, Christopher M. Meissner
Kako bi se izbjegle financijske krize države se moraju više pozabaviti tim fenomenom. Jedan od načina je stvaranje stručnih služba za predviđanje financijskih kriza. Drugi učinkovitiji način sprječavanja financijskih kriza je odabir dvaju izbora u financijskoj/fiskalnoj trojbi: veliki financijski sektor, financijski paket smanjivanja mjera financijskog balona i diskrecijska fiskalna politika kao reakcija padu gospodarstva povezanog s krizom. Trojba će biti primjenjivija ako država ima manji udio duga u BDP-u. Donošenje ove odluke je na državi, sprječavanje financijskih kriza treba postati pitanje javnoga interesa zbog sprječavanja značajnih negativnih posljedica za ekonomiju i društvo u cijelosti.
Ante Primorac