Eskalirajući javni dug Grčke nije nikakva novost, a gospodarstvo eurozone našlo se u najtežoj situaciji od svog osnutka upravo zbog Grčke. No, grčki problem nije jedini, a možda ni najveći problem eurozone. Tu su i prezadužene Italija i Španjolska, Mađarska koja uvodi očajničku stopu poreza od čak 27% kako bi i uspjela smanjiti javni dug, ali i padajuća potrošnja diljem Europe. Pozabavimo li se samim uzrokom koji stoji kao preduvjet otvaranja Pandorine kutije europske dužničke krize, ponovno se vraćamo u Grčku.
Dva su osnovna uzroka stvaranja grčkog duga: enormna i nesrazmjerna javna potrošnja i, možda još važnije, sveprisutno izbjegavanje poreza. Na rezanju javne potrošnje zaista se radi i rezultati su vidljivi, tome u prilog ide činjenica kako je grčki deficit u korelaciji sa neuplaćenim porezom. Moguće je zaključiti kako je strogo planiraje rashoda nametnuto od strane EU ispunilo očekivanja, ali se planirana količina novca koji je trebao pritjecati kroz uplatu poreza nikada nije ostvarila. Stoga će i najštedljiviji proračuni na kraju stvarati deficit. Razlog krize, po svemu sudeći, treba tražiti u grčkom sustavu prikupljanja poreza koji se pokazao nadasve neefikasnim.
Nizak porezni moral Grka neizravno je bio potpomognut programima EU. Kao članica EU Grčka je na široko koristila sredstva iz strukturnih fondova Unije te je na taj način kroz godine učila stanovništvo kako će novac uvijek biti dostupan, ili barem jeftin, jer postoji pokriće koje dolazi od strane članstva u eurozoni. Novac je pristizao izvana i sve je nemarnije vođena politika prikupljanja poreza. Na taj je način pokrenut bolestan krug grčkog poreznog sustava. Poduzetnici su pribjegavali u sivu ekonomiju, jer je slaba regulativa upravo to i dopuštala. Nadalje, profesije poput doktora izborile su pravo na niže porezne stope u nekim slučajevima i izuzetak iz poreznog sustava. Bilo je samo pitanje vremena kada će, potaknut takvim primjerom, i ostatak stanovništva početi prijavljivati sve manje dobiti kako bi smanjio porez. Utaja poreza smatrana je sveprisutnom što je samo produbilo nepovjerenje u porezni sustav. Ovakav porezni sustav prikupljao je relativno sve manje poreza, uz činjenicu kako je teret plaćanja poreza snosilo sve manje onih poštenih. Kako bi kompenzirala pad prihoda od poreza, grčka je vlada bila prisiljena povećati stopu poreza i na taj način još više opteretiti spomenutu manjinu.
U normalnim okolnostima porez ne plaćamo zbog toga što smo uplašeni kako ćemo u protivnom snositi sankcije, već zato osjećamo kako je to naša obaveza kao člana društva da sudjelujemo u javnom dobru. Ukoliko i naši sugrađani sudjeluju u plaćanju poreza i mi ćemo biti spremni platiti isti. Država u kojima se stavovi građana uzimaju u obzir prilikom donošenja političkih odlika ima manje problema s prikupljanjem poreza zbog postigunutog povjerenja u vlast. U suprotnosti s navedenim, porezni je sustav Grčke netransparentan i nepotrebno kompliciran. Uz to, suviše je jednostavno podmititi službenike porezne službe ili iznaći način za izbjegavanje poreza. Nadalje, kada se i pronađu utajitelji poreza, gotovo je nemoguće naplatiti taj iznos okončanjem sudskog postupka, jer isti traje preko 7 godina u nekim slučajevima i preko 10, a trenutno na suđenje čeka preko 300 000 slučajeva.
Nazire li se rješenje izloženog problema unutar granica Grčke ili će ponovno Europa trebati intervenitati „obrazovnim“ metodama, u ovom trenutku nije jasno. Međutim, činjenica kako je porezno moralnim građanima Europe dosta ulaganja beskonačnih količina novca u
stabilizaciju Grčke, a sve u ime više političke odluke. Integrirana Europa neminovno je potrebna svima, ali uz uvjet da svi „igraju po istim pravilima“.
Autor osvrta: Vedran Bukvić