Posljedice globalizacije svakim danom postaju sve intrigantnije i nevjerojatnije. Naime, trenutna gospodarska slabost eurozone očituje se na gubitku političke moći Europske unije u globalnim okvirima. Unutarnje političko previranje u Iranu, zemlji sa nešto više od 70 milijuna stanovnika, u današnjim odnosima dovoljno je da poljulja gospodarstvo eurozone koje broji preko 500 milijuna potrošača, ali i mnoga druga. U ovakvoj situaciji Europska unija ne može si priuštiti uvođenje sankcija prema Iranu kako bi političkim i gospodarskim pritiskom vodila vanjsku politiku jer je njezin gospodarski gubitak od istih vjerojatno veći od koristi koje je postigla odašiljući političku poruku.
Krenemo li u raspravu o ovom problemu trebamo sagledati uzrok političkog previranja u Iranu. Ova islamska država ima podvojen vladarski sustav u kojem, uz predsjednika Ahmadinedžada, stvarnu vlast ima i Vrhovni vjerski vođa. On može poništiti odluke koje donosi predsjednik, ali, možda još važnije, ima i kontrolu nad vojskom, što Ahmadinedžad svakako želi promijeniti. Novija događanja koja bilježe eskalaciju nasilja, otvoreno izazivanje globalih velesila i prijetnje oko transporta nafte tako nisu ništa više od oružja u rukama iranskog predsjednika u igri preuzimanja većeg političkog utjecaja u zemlji. I ništa od toga ne bi bilo toliko važno kada upravo Iran ne bi kontrolirao Hormuški tjesnac – žilu kucavicu svjetske trgovine naftom.
Hormuški tjesnac uzak je prolaz koji spaja Perzijski i Omanski zaljev, a kojim prolazi 40-ak % ukupnog svjetskog transporta sirove nafte i naftnih derivata. To iznosi preko 15 milijuna barela nafte na dan, a moguće zatvaranje kojim prijeti Iran, izazavalo bi dodatnu političku nesigurnost, ali i goleme negativne posljedice u gobalnoj ekonomiji u smislu problema u opskrbi naftom cijelog svijeta te manjka do visine od 30% svjetske potražnje. Lagani porast cijena nafte već je zabilježen zbog same najave moguće blokade, pa se tako barel nafte ponovno prodaje po cijeni iznad 100 dolara za barel.
Ovo nas dovodi do država u koje Iran izvozi svoju naftu. Najveći pojedinačni kupci iranske nafte svakako su europske države u koje Iran izvozi preko 22% ukupne proizvodnje. Drugi važniji kupci iranske nafte definitivno su Kina, Južna Koreja i Japan. Iz navedenog je vidljivo kako bi upravo sankcije, koje bi eventualno nametnula Europska unija koordiniranim djelovanjem, najviše pogodile Iransku ekonomiju i izvršile pritisak na stabiliziranje unutarnjih problema. No, u situaciji u kakvoj se trenutno nalazi, europsko gospodarstvo ne pruža previše manevarskog prostora za političke poruke koje se oslanjaju na gospodarske sankcije. Rizik mogućeg gubitka europskih naftnih tvrtki prevelik je u odnosu na rastuću potražnju za naftom i lakoću kojim bi ju Iran mogao prodati Kini ili Južnoj Koreji.
Pridodamo li tome i prijetnju zatvaranja Hormuškog tjesnaca, Europa bi definitivno ostala žedna nafte, a da pritom nema ni političke, ni gospodarske moći kako bi utjecala na situaciju. Iz primjera je vidljivo kako gospodarski krah za sobom ne povlači samo deficite državnih proračuna, nagomilane dugove i nekoliko propalih banaka već su promjene puno dublje. Od promjena globalnih tržišnih pozicija pa do premještanja okosnica političke moći, koja se sve više od zapadnih zemalja premješta u arapske države. Ironično je da su u globalnoj igri neoliberalnog kapitalizma počeli gubiti upravo oni koji su donedavno tom istom kapitalizmu podučavali arapske i azijske države. Ponovno je učenik nadmašio učitelja,a da on toga još nije ni svjestan.
Autor osvrta: Vedran Bukvić