Posljednjih tjedana zagušeni smo silnim usporedbama Hrvatske i Italije u kontekstu imenovanja gospodina Oreškovića za mandatara vlade. Dolazak kompetentnoga premijera izazvao je neizbježne usporedbe s bivšim premijerom Italije, Marijem Montijem. Međutim, sličnosti ovih dviju zemalja su daleko dublje i dulje. Prije svega zapanjujuće čvrsti društveni konsenzus oko važnosti očuvanja statusa quo, a potom i nepostojeći gospodarski rast, visoka razina javnoga duga i kronični proračunski deficit, neefikasno pravosuđe, raširena korupcija, problematičan javni sektor, dvoznamenkasta stopa nezaposlenosti, niska stopa zaposlenosti te, bio bi grijeh propustiti spomenuti, dolce far niente mentalitet. Problemi su to koje, već dulje ili nešto kraće vrijeme, dijele Italija i Hrvatska. Izgledalo je da bi se ovom nizu, na temelju posljednjih mjeseci, sada mogao dodati i disfunkcionalan politički sustav, međutim to smo, na sreću, izbjegli.
Zlonamjerni bi mogli reći kako susjedna Italija, za razliku od Hrvatske čijem političkom cirkusu nasušno nedostaju zaista živopisni protagonisti poput neponovljivoga papija Berlusconija, propada, ali bar propada sa stilom. Tješiti se možda možemo činjenicom da je naša verzija opasne treće opcije na tragu fundamentalno antipolitičnog Beppea Grilla, čije je lik i djelo svojedobno najbolje opisao njemački Spiegel, na nedavnim izborima doživjela fijasko osvojivši jedan mandat.
Ne bi, dakle, bilo pretjerano prozvati Hrvatsku Italijom u malome, kao ni Italiju Hrvatskom u velikome. Stoga nam, uz silne očite paralele, Italija i njezina iskustva možda mogu poslužiti kao pouka i primjer.
Spasitelj Renzi?
Analizirajući sadašnje stanje talijanskoga gospodarstva i fiskusa, nezaobilazna figura nesumnjivo je premijer Matteo Renzi. Ambiciozni četrdesetogodišnjak na nacionalnoj se sceni afirmirao kao mladi gradonačelnik Firenze te je preuzevši vodstvo stranke i lijeve koalicije nakon samo nekoliko mjeseci prisilio stranačkoga kolegu Enrica Lettu da odstupi s premijerske pozicije na kojoj ga je potom i zamijenio, postavši najmlađi premijer u povijesti Italije. Kao kompleksna politička figura, Renzi istovremeno prepoznaje potrebu za strukturnim reformama nekonkurentnoga talijanskoga gospodarstva, međutim ne vidi potrebu za značajnim hvatanjem ukoštac sa groteskno visokim razinama javnoga duga, vjerujući u trenutne koristi proračunskog deficita u svrhu stimuliranja rasta produktivnosti. Predstavlja se kao centristička figura na ljevici po uzoru na Tonyja Blaira i Billa Clintona, prilagođena specifičnim talijanskim političkim prilikama.
Usponom na vlast, Renzi je naumio provesti opsežan reformski program uz iznimnu podršku građana koji su ga vidjeli kao simbol nove generacije političara koji predstavlja razlaz sa starim političkim establišmentom. Najvažniji i najeksponiraniji među njima svakako je tzv. Jobs Act, odnosno liberalizacija tržišta rada. Nadalje, na redu su bile i ustavne reforme, odnosno sustavne izmjene političkoga i izbornoga sustava, koje bi trebale osigurati stabilne većine relativnim izbornim pobjednicima te značajno umanjiti ulogu Senata. Zemlja je to u kojoj prosječno trajanje vlade u poslijeratnome razdoblju iznosi 12 mjeseci te je svaka reforma s namjerom osiguravanja stabilnijih vlasti nedvojbeno poželjna. Od niza drugih planiranih reformi, svakako vrijedi istaknuti i reformu pravosuđa i javne uprave te program privatizacije državnih kompanija.
Jobs Act predstavljao je pokušaj značajnije liberalizacije šokantno rigidnog i naprosto anakronoga radnoga zakonodavstva koje korijene vuče iz konsenzusa postignutoga 1970. Prema Indeksu globalne konkurentnosti, na području efikasnosti tržišta rada Italija je 136. zemlja na svijetu. Sa stopom zaposlenosti od 59 posto (začudo, poput Hrvatske, a od začelja ove dvije zemlje dijeli tek Grčka) već niz godina kaskaju 8-10 postotnih bodova za prosjekom EU28. Ukinut je neslavni articolo 18 koji je zahtijevao da sve kompanije s više od 15 zaposlenika vrate na radno mjesto bivše zaposlenike koji su pred sudom dokazali da su otpušteni bez opravdanoga razloga – što se obično i događalo, a što je, jasno, onda dovelo i do averzije poslodavaca prema otpuštanju. Reducirano je i trajanje primanja naknade za nezaposlene. Uz to, uvedene su porezne olakšice za zapošljavanje na neodređeno (primjerice, trogodišnje oslobođenje poslodavaca od uplaćivanja mirovinskih doprinosa). Međutim, privilegije zaposlenika u javnome sektoru ostale su netaknute. Također, novi zakon odnosi se samo na one ugovore o radu sklopljene nakon donošenja zakona, što ostavlja već zaposlene u situaciji da su destimulirani što se tiče promjene radnoga mjesta te bi stoga, bar u dogledno vrijeme, mobilnost rada mogla biti još otežanija. Reforma je popraćena masovnim protestima, od kojih je jedan dosegao i broj od milijun prosvjednika, kao i pobunom unutar Renzijeve stranke. Tu se, vjerojatno, mogu tražiti razlozi zbog kojih je ovaj program liberalizacije u navedenim područjima ograničen.
Ruševine javnih financija
Već prije prije financijske krize i krize eurozone javni dug je bio nadomak vrijednosti 100 posto BDP-a, a proračunski deficiti su bili permanentni (za razliku od primjerice, Španjolske). Možda i u skladu s nadaleko poznatim bonvivanskim mentalitetom zemlje, vlasti se ponašaju kao da su svake noći na raskošnim zabavama u salonu gospođice Valery iz Verdijeve Traviate. No ostavimo li paralele s bogatom kulturom zemlje po strani, ono što je vrlo interesantno i poučno jest kako Italija istovremeno već niz godina u pravilu ostvaruje manje ili više značajne primarne suficite, međutim kamatni rashodi su po proračun nepodnošljiv trošak koji se zadnjih godina kreće oko 5 posto BDP-a. Upravo se to treba zapaziti u kontekstu posljedica dugotrajno nesređenih javnih financija te troška koji odgađanje njihove konsolidacije stvara.
Izvor: Istat
Fiskalni problemi kulminirali su 2011. te rezultirali dolaskom Marija Montija na premijersku poziciju u stručnoj vladi te angažmanom Europske komisije, s jasnim mandatom za sređivanje stanja javnih financija i provođenje reformi među kojima se ističe podizanje dobi za odlazak u mirovinu na 66 za muškarce, a 62 godine za žene (do 2018. narast će na također 66). Bez obzira na dugu recesiju, Monti i njegova vlada uspjeli su svesti deficit na razinu od 3 posto BDP-a, na kojoj se otad stabilizirao. Međutim, započevši korjenite i zdravorazumske reforme te modernizaciju sklerotičnoga talijanskoga gospodarstva, premijer Monti izgubio je krajem 2012. parlamentarnu podršku.
Proračunski manjak od 3 posto BDP-a za druge, zemlje, s otpornijim i zdravijim gospodarstvom, bio bi blizu prihvatljivoga. Međutim, Italija već desetljećima muku muči s gospodarskim rastom i stagnirajućom produktivnošću. Na priloženome grafu jasne su, i u najboljim godinama, anemične stope rasta. Takva situacija je i dalje pogodna za konstantni rast javnoga duga, koji je ove godine dosegao razinu od 136 posto BDP-a.
Izvor: Istat, Eurostat
Za razliku od strukturnih reformi, u pogledu fiskalnih mjera Renzi je pomalo drugačijega stava. Prema godišnjem planu ministarstva financija iz travnja, jasno je kako se dovođenje javnih financija u red prvenstveno zasniva na vjeri u blagotvorni učinak gospodarskog rasta od 1,5 do 2 postotna boda na rast javnih prihoda, te relativnoj kontroli rasta javnih rashoda. Planirano je ostvarenje suficita već fiskalne 2018. te smanjivanje razine javnoga duga do kraja planskoga razdoblja, odnosno 2019., na razinu od 120 posto:
Izvor: Documento di Economia e Finanza – Programma di Stabilita dell’Italia, Ministero dell’Economia e delle Finanze; Eurostat
Međutim, striktno držanje planiranoga smjera nije predugo trajalo. Provođenjem političkih reformi i pozitivnim vijestima po pitanju gospodarskoga rasta koji je dosegao 0,8 posto u trećemu kvartalu, premijer Renzi je najavio odgađanje planiranog povećanja PDV-a i trošarina te uvođenje dodatnih poreznih olakšica za investitore, kao i ukidanje poreza na prve nekretnine, u ukupnom iznosu od 1 posto BDP-a, što će odgoditi planiranu daljnju fiskalnu konsolidaciju za barem jednu godinu. Uz to, najavljeno je i porezno rasterećenje u iznosu od 30 milijardi eura tijekom 2017. i 2018., a osim poreza na dohodak, stopa poreza na dobit bi trebala biti smanjena s 27,5 na 24 posto. Cinici bi mogli zaključiti da je odgađanje fiskalne konsolidacije izborno motivirano, a posebice cinici iz Hrvatske koji su nedavno imali prilike još jednom doživjeti predizborno rasipanje novca na svakojake mjere koje su, na ponos nacije, završavale i u Washington Postu. Pritom pružajući prilike jednome ministru da se na javnoj televiziji s moralnih visina otrese na brutalni i bešćutni američki kapitalizam koji naprosto ne poznaje i ne shvaća takve socijalne mjere te stoga i sa čuđenjem izvještava o njima. Na stranu nedokučive životne misterije poput ministrovanja određenih osoba, jasno je da su mjere poput smanjivanja stope poreza na dobit neusporedivo razumnije od onoga čemu smo bili i bivamo privilegirani svjedočiti.
Bilo kako bilo, prilično je jasno kako talijanska vlada nastoji iskoristiti povoljnu situaciju na tržištu te nešto ekspanzivnijom fiskalnom politikom, u kombinaciji s određenim strukturnim reformama, umanjiti fiskalne probleme kroz prvenstveno gospodarski rast. Deficit za 2016., sa prije planiranih 1,4 posto, sada bi trebao iznositi 2,4 posto. Europska je komisija vijesti dočekala s negodovanjem, no prilično je izvjesno da će Renziju biti popušteno, s obzirom na druge reforme koje provodi. Svakako je pohvalno nastojanje da se talijansko gospodarstvo konačno pokuša stimulirati i učiniti konkurentnijim kroz manje poreze, međutim upitan je izostanak kompenzirajućih mjera na rashodovnoj strani proračuna. Naime, od početno zamišljenih 14 milijardi eura ušteda, realizirano će biti tek 5.
Ono što Italiji, uz pad cijena nafte, zasigurno ide u prilog povoljna je monetarna politika koja je, osim doprinosa slabljenju eura, značajno smanjila prinose na državne obveznice. Sjetimo se, prije tek 4 godine prinos na talijanske desetogodišnje državne obveznice dosezao je 7 posto, da bi danas iznosio tek oko 1,6 posto. Učinak QE-a Europske središnje banke najavljenoga u siječnju 2015. posebno je naglašen, što je i vidljivo iz sljedećega:
Slika 1. Krivulje prinosa na talijanske državne obveznice
Izvor: preuzeto iz Documento di Economia e Finanza – Programma di Stabilita dell’Italia, Ministero dell’Economia e delle Finanze
Hod po žici
Nakon traumatične 2011., Monti i Mario Draghi su svojoj zemlji pomogli, bar privremeno, prebroditi trenutačnu prijetnju kolapsa javnih financija. Danas, bel paese je odlučila sučeliti se s gospodarskim i proračunskim problemima kombinacijom reformi na strani ponude i stimuliranja rasta uz odgađanje ozbiljne fiskalne konsolidacije. S obzirom na razinu javnoga duga, teško da imaju pravo na još jednu pogrešku, a tek jedna recesija u bližoj budućnosti ili prerani rast kamatnih stopa mogu ih baciti na koljena. Renziju su Montijevi potezi nedvojbeno postavili temelje i olakšali djelovanje, a hoće li njegova aktualna politika uroditi plodom preostaje za vidjeti.
Za Hrvatsku je, pak, gotovo i prekasno za na vrijeme izvući pouku koju predstavljaju posljedice talijanskih kroničnih problema s javnim financijama i gospodarstva institucionalno prilagođenoga sredini prošloga stoljeća. Nama preostaje tek vjera da će budući premijer, čije je samo imenovanje veliko osvježenje, ostvariti uspjehe na tragu svoje zavidne poslovne karijere te povući odvažne poteze poput Marija Montija, uz nadu da će ipak imati veću političku podršku i duži mandat za provođenje toliko potrebnih fiskalnih i institucionalnih mjera. Prve izjave o vraćanju povjerenja međunarodne javnosti, kao i one o reformi zdravstvenoga sustava, daju naslutiti da je na pravome tragu.
Ivan Majić