Kao jedan od temeljnih problema u Republici Hrvatskoj još uvijek se nameće korupcija, a posebno je problematična u javnom sektoru, budući da često stvara dodatne troškove za državu, ali i ona među visokim dužnosnicima jer ima dugoročno štetne posljedice.
Općenito, korupcija se mjeri indeksom percepcije korupcije temeljenog na percepciji upućenih stručnjaka o prisutnosti korupcije u određenoj zemlji, a ne na empirijskim podacima. Jedan od ciljeva mjerenja korupcije je prepoznati stupanj korupcije u javnom sektoru, ali i podići svijest građana o problemu korupcije te ih potaknuti na proaktivno djelovanje usmjereno protiv korupcije. Ocjenjuju se problemi poput izigravanja postupaka javne nabave, pronevjera javnih sredstava, zlouporaba ovlasti i slično. Brojčane procjene korupcije kreću se u rasponu od 0 do 10. Rezultat 10 označuje potpuni izostanak korupcije, dok rezultat 0 označuje stanje potpune korupcije.
Indeks korupcije za Republiku Hrvatsku u 2011.godini iznosi 4,0 što predstavlja određeni negativni pomak u odnosu na prethodnu godinu (iznosio je 4,1). Međutim, IPK ne mjeri smanjenje odnosno povećanje korupcije u nekoj zemlji već pokazuje trend i odraz je aktualnih promjena.
Usporedivši IPK u RH s onime u susjednim zemljama, vidljivo je da Slovenija i Mađarska prednjače u suzbijanju korupcije, dok Italija kao europska zemlja s IPK 3,9 pokazuje lošiji rezultat od Hrvatske i Crne Gore. Takvoj situaciji pridonijela je i nesređena politička situacija, odnosno činjenica da postoji percepcija da visoki dužnosnici zloupotrebljavaju svoje položaje u privatne ili stranačke svrhe. Pri dnu se nalaze Srbija i BiH koje uz svoje ekonomske i političke neprilike nisu uspjele riješiti problem korupcije.
Brojčani podaci koji se odnose na broj prijavljenih slučajeva ili pokrenutih istraga vezanih uz korupciju ne pokazuju stvarnu razinu korupcije, već su indikator u kojoj su mjeri državna ili nedržavna tijela spremna na razotkrivanje korupcije u državi.
Korupcija se manifestira kroz mnoge oblike kao što su: netransparentno zapošljavanje u javnom sektoru, kupnja glasova na izborima i slično. Jedan od najčešćih je davanja mita građana kako bi ubrzali neki postupak ili kako bi osigurali bolji tretman u odnosu na druge građane. Građani najviše podmićuju one službenike s kojima su najviše u kontaktu. Međutim, treba promatrati i stopu raširenosti podmićivanja kao postotak građana koji su podmitili javnog službenika i to među onima koji su zaista i ostvarili kontakt s navedenim tipovima službenika. Kao što je vidljivo na Grafu 3, najkritičnije stanje je u zdravstvu i sudstvu, ali korupcija je infilitrirana u cijeli javni sektor. Ovakve ankete daju uvid u koruptivno najrizičnije djelatnosti na kojima bi se trebale provoditi sustavne mjere suzbijanja i sprječavanja korupcije te postrožiti sankcije za sudionike korupcije.
Iako građani Rebulike Hrvatske korupciju smatraju jednim od najtežih problema koji usporavaju razvoj gospodarstva i same države, često sami primjenjuju neku od koruptivnih praksi. Budući da postoji javno mnijenje kako nemonterana korupcije nije štetna te pomaže u riješavanju problema građana, javni službenici očekuju kompenzaciju od građana i za najbanalnije poslove istodobno primajući svoju redovnu plaću te je i to jedna od prepreka razvoju civiliziranog društva. Često građani ne žele prijaviti koruptivne prakse jer imaju direktne koristi od njihovih primjena, smatraju da prijava nema smisla ili da je to uobičajeno. Mito smatraju znakom zahvalnosti ili se boje prijaviti korumpirane pojedince, stoga bi RH osim provođenja kampanja protiv korupcije trebala izgraditi dobar zakonodavni okvir te kvalitetne institucije kojima građani mogu prijaviti slučajeve korupcije odnosno korumpirane pojedince.
Autorica osvrta: Maja Žegrec