Kratka priča o monetarnoj uniji

Podrijetlo monetarne unije

Monetarna suradnja u poslijeratnoj Europi nije imala za cilj stvaranje monetarne unije i jedinstvene valute. Do ideje o monetarnoj uniji došlo je tek u kasnim desetljećima dvadesetog stoljeća. Tijekom 1950-ih monetarna suradnja bila je prepoznata kao globalni problem, a ne isključivo europski. Tijekom poslijeratnog razdoblja, zbog zabrinutosti za tečaj raznih europskih valuta, započelo je vezivanje tečaja europskih valuta za vrijednost američkog dolara (međunarodni režim deviznih tečajeva). Ovaj članak nastoji objasniti kako su države EU-a napredovale od međunarodnog režima deviznih tečajeva pod Bretton Woodsom i slabo provedenog režima „zmija u tunelu“ do režima europskog monetarnog sustava (eng. European Monetary System, EMS) i uvođenja jedinstvene valute eura.

Europski interes za fiksnim deviznim tečajem započeo je u 19. stoljeću za vrijeme zlatnog standarda. Ovu eru obilježio je velik broj međunarodnih transakcija između država i sustav stabilnog, fiksnog deviznog tečaja temeljenog na zlatu. No, Prvi svjetski rat uzdrmao je zlatni standard. Političko i ekonomsko okruženje dosta se promijenilo između dva svjetska rata te je velik broj zemalja odustao od vezanja svoje valute za zlato. Kako su se ekonomski uvjeti pogoršali tijekom 1920-ih i 1930-ih vlade su postale sklone devalvaciji svoga tečaja da bi stekle privremenu cjenovnu prednost nasuprot njihovim partnerima (engl. beggarthy-neighbour devaluations). Ovakvo ponašanje bilo je simptomatsko za generalno pogoršanje međunarodne ekonomske suradnje što je rezultiralo uvođenjem protekcionizma. Rezultati ekonomskih tenzija između država doprinosili su stvaranju loših političkih odnosa među njima. Navedeno je dovelo do pogoršanja ekonomskih uvjeta što na kraju dovodi do Velike depresije. Potaknuti iskustvima iz međuratnog razdoblja, vođe su se sastale 1944. godine u Bretton Woodsu da dogovore temelje poslijeratnog međunarodnog monetarnog sustava.

 

Stvaranje novog monetarnog sustava

Bretton Woods sustav bio je baziran na ideji o slobodnoj trgovini i fiksnom deviznom tečaju. Ideja o vraćanju na sustav fiksnog deviznog tečaja bila je bazirana na pretpostavkama promicanja međunarodne trgovinske razmjene i stabilnosti. Primjer koji odražava logiku Bretton Woods sustava je Zlatni standard u 19. stoljeću i nestabilnosti između dva rata kada su mnoge zemlje odustale od vezanja svoje valute za zlato. Tako su države odlučile umjesto vezanja valute za zlato, vezati valute za dolar koji je bio fiksiran za zlato po cijeni 35$/unca. Iako je Bretton Woods bio potpisan 1944., nije mogao odmah zaživjeti zbog nemogućnosti zamjene mnogih valuta. Europska ekonomija bila je pogođena depresijom poslije Drugog svjetskog rata i imala je vrlo male zalihe zlata. Da riješe problem konvertibilnosti 1948. godine Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj (engl. Organisation for Economic Co-operation and Development (OECD)) uskače sa zadatkom da pomogne redistribuirati pomoć danu od Sjedinjenih Američkih Država poznatu kao Marshallov Plan. Do 1958. konvertibilnost je bila uspostavljena i europski monetarni sporazum je stupio na snagu. Uveo se fiksni, ali prilagodljivi devizni tečaj između europskih zemalja kao dio Bretton Woods sporazuma. Rimskim ugovorom 1957. osnovana je Europska ekonomska zajednica (engl. European Economic Community (EEC)) koju su sačinjavale Belgija, Francuska, Njemačka, Italija, Luksemburg i Nizozemska. Navedene zemlje držale su svoje tečajeve prema američkom dolaru. Pedesetih i šezdesetih godina 20. stoljeća započeo je snažan gospodarski rast u Europi i Americi te je rasla međunarodna trgovina pod GATT-om (Opći sporazum o carinama i trgovini).

 

Kraj Bretton Woodsa i Wernerov Plan

Iako stabilan na početku, Bretton Woods sustav pokazao je neodrživost u duljem roku. Ekonomist Robert Triffin ukazao je na problem održivosti Bretton Woods sustava. Da bi se sustav održao bile su potrebne sve veće količine dolara, a to nije bilo moguće budući da je postojao deficit u vanjskotrgovinskoj bilanci SAD-a. Kako dodatni dolari nisu bili pokriveni zlatom, nestalo je i povjerenje u američku valutu.

Europska gospodarstva djelovala su sve više proaktivno kako bi riješila nestabilnosti internacionalnog monetarnog sustava. Europska su gospodarstva otvorenija od američkog te zbog toga više trpe zbog osciliranja tečaja jer ono narušava međunarodnu trgovinu koje sačinjava veći dio njihova gospodarstva. Osim toga, pravilno funkcioniranje zajedničke poljoprivredne politike (engl. Common Agricultural Policy (CAP)) također je zahtijevalo stabilnost tečaja. Godine 1965. Europska komisija predložila je ideju o monetarnoj uniji. Kriza u Francuskoj 1968. godine izazvala je špekulacije s tečajevima franak-marka, a 1969. francuska vlada devalvirala je svoju valutu. To je bilo potaknuto devalvacijom njemačke marke, što je natjeralo zemlje EEZ-a da izgrade europski instrument za pomoć u prilagodbi platne bilance. Devalvacija funte 1967. već je učvrstila mišljenje da je potrebno regionalno rješenje.
Barreov plan iz 1969. godine preporučio je koordiniranje ekonomskih politika uz stvaranje sustava monetarne potpore za zemlje Europske zajednice (engl. European Community (EC)). Tako je 1969. donesena rezolucija kojom se uspostavio sustav kratkotrajne novčane potpore. Središnja banka svake države članice osigurala bi sredstva za pomoć državama članicama koje su imale probleme sa svojom platnom bilancom.

Na samitu u Haagu u prosincu 1969. dogovorena je europska monetarna integracija. Uz postojeću političku potporu na najvišim razinama, Wernerov plan 1970. oblikovao je cilj Europske monetarne unije. Monetarna unija bi se postigla u tri faze. Prva faza uključivala je smanjenje fluktuacije valuta u Europi, postavljanje općih smjernica ekonomske politike na razini Europske zajednice, koordinaciju fiskalne politike i promjene Rimskog ugovora. Druga faza se odnosi na integraciju financijskog tržišta, uklanjanje kapitalnih ograničenja, uklanjanje oscilacije tečaja i kratkoročnu koordinaciju ekonomske i fiskalne politike. Posljednja faza uključivala je neopozivo postavljanje tečaja, konvergenciju ekonomske politike i sustav središnjih banaka na razini Europske zajednice. Neki teoretičari tvrde kako je Wernerov plan propao zbog protivljenja Sjedinjenih Američkih Država jer je to bio projekt kojim bi Europa stvorila zajedničku valutu koja bi se mjerila s dolarom. Sjedinjene države nisu bile zadovoljne tim planom, ali to nije razlog propasti. Razlog je bio naftna kriza 70-ih godina.

Zmija u tunelu

Krajem 1971. godine američki predsjednik Richard Nixon ukinuo je zlatni standard u SAD-u. Od tada, tečaj svake valute ovisi o njihovoj ponudi i potražnji, kako i svaki drugi proizvod. Mnoge države bojale su se kako će spomenuta promjena utjecati na njihove valute. Kako bi se zaštitile od potencijalne nestabilnosti, europske zemlje odlučile su započeti prvi sustav europske monetarne suradnje, sustav zmije u tunelu. Program se zvao zmija u tunelu jer se svaka zemlja Europske Ekonomske Zajednice (European Economic Community) obvezala držati tečaj valute u granicama tzv. tunela od ±2,25% u odnosu na američki dolar, pa ako dođu do granica tunela morale bi promijeniti tečaj kako bi ostale u granicama. Navedeno kretanje tečaja izgledalo je poput putanje zmije u tunelu. Jedan od glavnih problema ovog sustava bile su velike fluktuacije tečaja između zemalja EEC-a. Na primjer, ako tečaj dolara ostane isti, a zemlja A se nalazi na donjoj granici tunela i odluči se na aprecijaciju valute od 4,5%, a zemlja B na gornjoj granici tunela i odluči se na deprecijaciju valute od 4,5%, obje zemlje će ostati u tunelu, ali će se tečaj zemlje A i B promijeniti za 9%. Drugi problem sustava zmije u tunelu bila je ovisnost o američkom dolaru. Ako američki dolar odjednom počne oscilirati, postavlja se pitanje koliko će ga europske valute moći pratiti. 1973. godine „tunel“ se urušio zbog snažne oscilacije američkog dolara. Pokazalo se da je sustav zmije u tunelu neodrživ te su mnoge zemlje u narednim godinama izašle iz tog sustava.

Europski monetarni sustav

U nadi da se postigne održivo rješenje problema fluktuacije tečaja, zemlje Europske Ekonomske Zajednice kreirale su Europski monetarni sustav (EMS) 1979. godine. Najvažniji element EMS-a bila je ECU (engl. European Currency Union), košarica valuta zemalja EEZ. Također, u sklopu EMS-a, zemlje su se obvezale držati tečajeve u dogovorenim granicama u odnosu na ECU. Iako su službeno u sklopu EMS sve valute ravnopravne, ubrzo je njemačka marka preuzela važnu ulogu zbog svog stabilnog tečaja i niske inflacije. Ovaj sustav se pokazao otporniji od sustava zmije u tunelu te je uvelike doprinio stabilizaciji tečaja zemlja EEC-a.

Uz stabilne tečajeve dodatno se produbila ekonomska integracija između država EEC. Posebnu ulogu u ovom koraku imao je Lord Cockfield, koji je 1985. godine objavio dokument u kojem je predstavio 300 barijera na trgovinu uz periode u kojim bi se mogle ukinuti. Sljedećih deset godina EEC je uložila značajan trud kako bi se ukinule pravne razlike koje su sputavale trgovinu između zemalja. Rezultat ovih mjera bilo je povećanje trgovine između država članica te sporazumi o daljnjoj monetarnoj suradnji. Najvažniji korak monetarne integracije i početak ideje o euru, dogodio se 1989. godine kada su zemlje EEC zatražile tadašnjeg predsjednika komisije Jacquesa Delorsa da pripremi vremenski rok u kojem bi se realizirale mjere za uspostavu ekonomske i monetarne unije. Delorsovi prijedlozi su uključivali kreaciju Europskog sustava centralnih banaka (engl. European System of Central Banks), Europskog monetarnog instituta (preteča Europskoj Centralnoj Banci), liberalizaciju tokova kapitala, veću ekonomsku i monetarnu koordinaciju itd.
Gledano sa šire perspektive, iako je opisani period monetarne integracije započeo kratkotrajnim sustavom zmije u tunelu završio je s velikim optimizmom. Uspostavljen je znatno uspješniji Europski monetarni sustav, povećana je trgovina i predstavljena je vizija veće ekonomske i monetarne suradnje. Kroz ovaj period vidimo da euro nije realiziran preko noći, već nastaje kao kulminacija 30 godina monetarne i ekonomske suradnje europskih zemalja.

Adam Vilček i Sara Hunjak

Literatura:

1. Cerovac, M. et al. (2010) Europska Unija. Zagreb: Mate d.o.o.
2. Chang, M. (2009) Monetary Integration in the European Union. London, United Kingdom: Palgrave Macmillan