Kriza u Europi ne jenjava već treću godinu zaredom. Problemi s financiranjem javnog duga gorka su svakodnevnica sve više europskih zemalja. Čak ni one koje su nekad smatrane glavnim pokretačem euaropskog razvoja, poput Italije, ili navođene kao izvrstan primjer iskorištavanja europskih fondova, poput Portugala, nisu odoljele problemu ogromnog deficita. Francuska ima problena s plasiranjem obveznica na međunarodnom tržištu kapitala, a Njemački rast gotovo da će izostati.
U navedenim okolnostima Republika Hrvatska potpisala je pristupni ugovor s Europskom unijom. Izuzmemo li Island, vrlo vjerojatno će proteći duži vremenski period u kojem ne trebmo očekivati nove članice, jer sve su glasnija razmišljanja kako je Europska unija dostigla granice svoje apsorcijske moći.
Pristupanjem Europskoj uniji, za Hrvatsku se otvara zajedničko tržište koje broji preko 500 milijuna potrošača. No, iz navedenog u uvodu vidljivo je kako se to tržište u mnogome promijenilo od početka pred-pristupnih pregovora. Potrošnja u eurozoni opada, a kapital je sve skuplji. Vlade će zbog pritiska Europske komisije rezati proračune i javnu potrošnju, pa predstoji dug oporavak i vrlo vjerojatno slab gospodarski rast. Uz to, pristupanjem Europskoj uniji Hrvatska nužno mora istupiti iz CEFTA-e. To znači da će Hrvatska morati prilagoditi uvozne i izvozne carine prema državama koje ostaju u CEFTA-i, a istovremeno s njima ostvaruje najveću vanjsko-trgovinsku robnu razmjenu.
No, valja se prisjetiti srpnja 2007. godine. Naoko nevažan datum 13. srpnja 2007. mogao bi se pokazati kao prekretnica u gospodarskoj orjentaciji Hrvatske. Tog je dana osnovana Mediteranska unija – projekt francuskog predsjednika Nicolasa Sarkozija. Tek danas, kada su gospodarstva Europe u dubokoj krizi, a mlade demokracije sjevera Afrike nova perspetkiva tržišta, ideja bliske suradnje država Mediterana dolazi do izražaja. Prilikom osnivanja Mediteranske unije europsko je gospodarstvo bilo na vrhuncu moći. Rijetko bi koji analitičar tada pomislio kako će jednog dana Europa imati veće koristi od Afrike nego ona od nje. Mediteran danas predstavlja tržište od preko 280 milijuna stanovnika, s mladom populacijom i rastućom kupovnom moći, a bogatstvo se sada nalazi na istočnom i južnom dijelu.
Iskorištavanje punog potencijala Mediteranske unije tek se očekuje, možda će se stvari razvijati brže potaknute razultatima arapskog proljeća koje je svrgnulo dugogodišnje tiranske režime i otvorilo prostor za uvođenje demokracije i čistog tržišnog gospodarstva. Obnova države nakon rata, jedan je od najunosnijih poslova, a razvitak demokracije još unosniji. Zasigurno možemo reći da su velike europske sile poput Francuske u puno boljoj poziciji od Hrvatske, zbog veličine i političkog utjecaja. Tako se, naime, nagađa kako je svoju vojnu intervenciju Francuska čak i uvjetovala unosnim ugovorima o pravima iskorištavanja Libijske nafte. No, istovremeno valja istaknuti potencijale hrvatskih luka na Jadranu koje zadiru najdublje u europski kontinent i time smanjuju troškove prijevoza. Također, velike hrvatske građevinske tvrtke sasvim su ravnopravan konkurent u poslovima obnove razrušene infrastrukture, a svemu tome treba pridodati i političku dimneziju koju Hrvatska vuče još od Pokreta nesvrstanih.
Pravilnim koordiniranjem gospodarske i političke diplomacije Hrvatska bi mogla ne samo nadoknaditi gubitke tržišta CEFTA-e, već i pristupiti puno unosnijim i perspektivnijim tržištima. U ovom je trenutku samo pitanje pravovremenog prepoznavanja potencijala i reagiranja. Ukoliko se mi ne uključimo sada, kada su zemlje poput Italije, Španjolske i Portugala u teškim financijskim problemima, i zauzmemo aktivan angažman, teško je očekivati da će nam se slična prilika ponovno pružiti.
Autor osvrta: Vedran Bukvić