Polemike o hrvatskom mirovinskom sustavu vode se dugi niz godina u ekonomskim i političkim krugovima, i unatoč brojnim neslaganjima oko mogućnosti provođenja reformi i utjecaja istih, većina sudionika slaže se u jednoj činjenici – sustav je neodrživ.
Mirovinski sustav dugo je funkcionirao na davno utemeljnom prvom stupu koji obavlja funkciju preraspodjele dohotka među stanovništvom. Prvi stup dugo je bio okosnica cijelog mirovinskog susutava i utemeljen je na Bismarckovom modelu, tipičnim za kontinentalnu Europu. Bismarckov model, tj. sustav međugeneracijske solidarnosti zahtijeva povoljan odnos umirovljenika i osiguranika što u Hrvastkoj odavno nije slučaj.
Osamdesete se navode kao zlatne godine za hrvatski mirovinski sustav. Prvi stup je bio dostatan za održivo funkcioniranje i socijalno zbrinjavanje zbog izrazito povoljnog omjera umirovljenika i osiguranika. Krajem osamdesetih i početkom devedesetih dolazi do socijalnih i političkih previranja u tadašnjoj državi što je dovelo sustav do točke neodrživosti.
Općenito, postoji nekoliko glavnih faktora koji su doveli do ovakvog sustava. Jedan od najčešće spominjanih je senilizacija stanovništva koja se ogleda u promjenama u dobnoj piramidi, a uzrokovana je produljenjem očekivanog životnog vijeka stanovništva. Taj trend je prisutan u većini srednje i visoko razvijenih zemalja što nas vodi do zaključka da je moguće stvoriti održivi sustav i s ovom pojavom.
Učestalo prijevremeno umirovljenje i starosna dob predstavljaju dodatni problem za naš mirovinski sustav. Zbog strukture obrazovnog sustav i (ne)prilika na tržištu rada općenito kasno ulazimo na isto i postajemo osguranici i dosta rano izlazimo sa tržišta rada. Navedene pojave pogoršavaju stopu zamjene i opterećuju postojeće osiguranike. Ipak, za ovaj problem se našlo rješenje u sklopu reformi gdje je povećana dobna granica za umirovljenje i izjednačena dobna granica za muškarce i žene. Prema planiranim mjerama do 2030. godine i žene i muškarci bi trebali u mirovinu s navršenih 67 godina života. Proces produljenja dobne granice za žene je već pokrenut i produljuje se radni vijek za tri mjeseca godišnje dok se ne izjednači s dobnom granicom za muškarce, nakon čega će početi proces produljenja za oba spola do 67 godine.
Izrazito velik broj invalidskih mirovina predstavlja dodatno opterećenje za mirovinski sustav, a posljedica su široko primjenjivanje definicije invalidnosti i to pitanje je također obuhvaćeno reformama. Međutim, bez obzira na uspješnost ili neuspješnost reformi u tom pogledu ostaje velik broj trenutnih invalidskih mirovina koje se moraju isplaćivati. Problem leži u činjenici da se kod određivanja iznosa invalidske mirovine dodaje staž koji nema veze s uplaćenim doprinosima i koji stvara financijske poteškoće. Hrvatska je pri vrhu ljestvice u Europi po izdvajanjima za invalidske mirovine. Još jedna kategorija mirovina predstavlja financijsko opterećenje za mirovinski sustav, a to su povlaštene mirovine. One se isplaćuju prema posebnim propisima i ako se pogleda činjenica da je odnos najviše mirovine isplaćene prema općim propisima i one isplaćene prema posebnim propisima 1:2, jasno je vidljivo da problem, osim u brojnosti kategorija obuhvaćenim posebnim propisima, leži i u njihovoj visini. Potrebno je razlučiti opravdanost visine i kategorija povlaštenih mirovina.
Financijska održivost može se i procijeniti ako se utvrdi koliko mirovina ima u sustavu a da nisu povezane s uplaćenim iznosima. Osim već spomenutih invalidskih i povlaštenih , tu su i najniža mirovina koja služi kao oblik socijalne potpore za starost i na koju svi imaju pravo. Najniža mirovina neupitna je u svojoj socijalnoj sferi ali je potrebno utvrditi stroge kriterije za dodjelu kako bi novac otišao tamo gdje je zbilja potreban. Obiteljske mirovine su još jedan element ublaživanja siromaštva ali nemaju veze s uplaćenim doprinosima. Problem kod ovakvog sustava leži u činjenici da ne postoji jamstvo da će on biti dostupan nadolazećim generacijama.
Pogoršanje odnosa umirovljenika i osiguranika posljedica je svih gore navedenih čimbenika, ponajviše pada zasposlenosti i smanjenja broja radno aktivnih osoba.
Izvor: Statistički ljetopis 2011., DZS
Na grafu je prikazan broj umirovljenika i osiguranika od 2009. do 2011. Trend je i prije i nakon navedenih godina isti. Broj osiguranika se smanjuje uz istovremeno povećanje broja umirovljenika što dodatno pogoršava ionako nepovoljan odnos broja umirovljenika i osiguranika.
U listopadu 2013. broj osiguranika bio je 1 432 129, a broj umirovljenika 168 979 iz čega slijedi da je odnos broja umirovljenika i osiguranika bio 1:1,23 što predstavlja alarmantan podatak. Odnos bi u svakom slučaju trebao biti viši, a ako ne viši, barem stabilan, što prema pokazanim trendovima nije. Reforme planirane krajem devedestetih nisu u potpunosti provedene zbog utjecaja raznih interesnih skupina. Djelomična provedba će zasigurno pokazati određene rezultate, ali da bi se u budućnosti stvorio održiv mirovinski sustav potrebno je provesti korjenite promjene.
Autor osvrta: Katarina Guja