Od nastanka do krize monetarne unije: Nastanak

Kroz povijest su se u Europi isprepletale dvije ideje koje su međusobno povezane, a to je ideja o zajednici više država te ideja o zajedničkoj valuti s kojom bi se na tom području mogla obavljati trgovanja i transakcije. Dugogodišnje želje naroda Europe provedene su u djelo Maastrichtskim ugovorom, odnosno ugovorom o nastanku Europske unije.

 

Maastrichtski ugovor i Maastrichtski kriteriji

Maastrichtskim ugovorom postavljeni su temelji za uvođenje jedinstvene valute – eura. Stvoreno je europsko državljanstvo čime je građanima omogućen slobodan boravak u državama članicama i kretanje među njima. Također, utemeljena je zajednička vanjska i sigurnosna politika. Ugovor je potpisan 7. veljače 1992. u nizozemskom gradu Maastrichtu, smještenom blizu granica s Belgijom i Njemačkom, po kojem je i dobio ime. Predstavnici dvanaest država (Belgije, Danske, Francuske, Njemačke, Grčke, Irske, Italije, Luksemburga, Nizozemske, Portugala, Španjolske i Ujedinjene Kraljevine) su 7. veljače 1992. godine potpisali ovaj povijesni ugovor. Parlamenti država zatim su ratificirali ugovor, čemu je u dijelu država prethodio referendum. Ugovor iz Maastrichta stupio je na snagu 1. studenoga 1993., čime je službeno osnovana Europska unija. Od tada je još 16 država pristupilo Europskoj uniji i prihvatilo odredbe Ugovora iz Maastrichta. Ovim ugovorom su utvrđeni Maastrichtski kriteriji koji predstavljaju spremnost zemlje za prihvaćanje zajedničke jedinstvene valute.

Kriteriji iz Maastrichta postavljaju ograničenja na kretanja pet makroekonomskih varijabli: inflacije, dugoročnih kamatnih stopa, deviznih tečajeva, proračunskog deficita i javnog duga. Ovi se kriteriji u službenim dokumentima nazivaju i kriteriji konvergencije. Ideja iz ovih kriterija je da zemlje steknu ekonomske uvjete koji će im u dugom roku omogućiti ekonomsku konvergenciju. Pojednostavljeno rečeno, da se razlike između bogatih i siromašnih zemalja u dugome roku smanje na minimalnu razinu. Prvi kriterij određuje kako inflacija ne smije biti veća od 1,5 postotnih bodova od prosjeka triju najnižih stopa inflacije među državama Europske unije. Drugi kriterij određuje kako dugoročna nominalna kamatna stopa smije biti maksimalno dva postotna boda veća od prosjeka kamatnih stopa u tri države s najnižom inflacijom u EU. Treći kriterij govori kako zemlja mora provesti barem dvije godine u Europskom tečajnom mehanizmu (ERM II, engl. Exchange Rate Mechanism II). Kada zemlja pristupi u ERM II, obvezuje se da će fluktuacije vlastite valute držati unutar granica od ±15% u odnosu na unaprijed određeni srednji tečaj domaće valute prema euru. Četvrti i peti kriterij tiču se fiskalne politike te govore da proračunski deficit države smije biti maksimalno 3% BDP-a, a javni dug maksimalno 60% BDP-a. Otkako je potpisan Ugovor iz Maastrichta, europske su države postale povezanije, dok su neka područja politike, npr. fiskalna politika, i dalje u nacionalnoj nadležnosti.

 

Put prema euru

U Madridu su 1989. godine dogovorene tri faze koje se moraju provesti kako bi se u području Europske unije koristila jedna valuta. Ove su faze službeno određene u Maastrichtskom ugovoru. Prva faza (od 1. srpnja 1990. do 31. prosinca 1993.) podrazumijeva uvođenje slobodnog kretanja kapitala među državama članicama. Druga faza (od 1. siječnja 1994. do 31. prosinca 1998.) je određena za unaprjeđenje suradnje među nacionalnim središnjim bankama i povećanje usklađenosti ekonomskih politika država članica. Treća faza (od 1.siječnja 1999. do danas) zahtjeva postupno uvođenje eura i provedbu jedinstvene monetarne politike, za što je zadužena Europska središnja banka (ESB).

 

Europska središnja banka

Europska središnja banka (ESB) osnovana je 1. srpnja 1998. godine sa sjedištem u Frankfurtu. Njezino osnivanje je zadnji ključni korak prije preuzimanja zajedničke valute u Europskoj uniji. Isto tako, na taj dan se osnovao i Europski sustav središnjih banaka (ESSB). Koja je razlika između njih? Postoji puno „sličnih“ pojmova koje ljudi stavljaju u istu košaricu. Naime Europska središnja banka krovna je centralna banka za države članice Europske unije dok se Europski sustav središnjih banaka sastoji od ESB-a i svih središnjih banaka država članica EU-a (danas 27 članica). Da ne bilo kraja sličnim pojmovima tu je i Eurosustav koji se sastoji od ESB-a i nacionalnih središnjih banaka država koje su prihvatile euro i europodručje, odnosno eurozona koja se sastoji od država članica EU-a koje su prihvatile euro (danas 19 članica).

Eurosustav je poveznica između Europske središnje banke i središnjih banaka država članica koja imaju svoja tijela za obavljanje raznih zadaća. Međutim, postavlja se pitanje zašto u postupku uvođenja i implementiranja zajedničke valute eura ne sudjeluje samo Europska središnja banka, kada su ionako države članice pristale biti dio zajedničkog tima? Odgovor se može naći u tri ključna razloga. Prvi razlog su političke napetosti i mogući sukobi kad bi se poslovi centralizirali isključivo na jednom mjestu, u jednoj središnjoj banci. Drugi razlog zašto je Eurosustav takav je da se temelji na iskustvu središnjih banaka država članica, čuva njihov institucionalni ustroj, infrastrukturu, operativne sposobnosti i stručnost. Posljednji razlog je geografski, odnosno s obzirom na veliko područje unije, velik broj kultura i nacija, prikladno je da kreditne institucije imaju pristup centralnom bankarstvu u svakoj državi koja je član unije.

ESB se sastoji od Izvršnog odbora koji broji 6 članova, predsjednika i potpredsjednika ESB-a i 4 člana izabrana od strane predsjednika država i vlada država članica eurozone. Njihov mandat traje 8 godina. Izvršni odbor je tijelo koje je odgovorno za provođenje monetarne politike ESB-a. ESB je dužan reagirati i brzo se mijenjati na tržištima novca i kapitala, baviti se konkretnim slučajevima i baviti se hitnim pitanjima.

Drugo tijelo od kojeg se sastoji ESB je Upravno vijeće koje je glavno tijelo ESB-a. Sastoji se od 6 članova Izvršnog odbora i 19 guvernera nacionalnih središnjih banaka europodručja. Predsjedava mu predsjednik ESB-a. Zadaća Upravnog vijeća je utvrđivanje monetarne politike europodručja, a glavni cilj monetarne politike je stabilnost cijena, odnosno sprečavanje pojave inflacije, kao i u velikoj većini središnjih banaka na svijetu. Upravno vijeće donosi odluke na temelju sustava glasovanja po načelu „jedan član, jedan glas“ gdje guverner svake zemlje nastupa osobno u interesu eurozone, a ne u interesu „svoje“ države. Predviđen broj glasova je 15, a kada europodručje ima više od 15 članica prelazi se na sustav rotacijskog glasanja po principu da se zemlje grupiraju prema dva obilježja, a to su: i) udio zemlje u ukupnom BDP-u u tržišnim cijenama (5/6 je faktor važnosti ovog obilježja) te ii) udio zemlje u ukupnoj imovini agregirane bilance monetarnih financijskih institucija (1/6 je faktor važnosti ovog obilježja). Danas je u eurozoni 19 zemalja i prvi krug čine guverneri pet najuspješnijih država članica (Njemačka, Francuska, Italija, Španjolska i Nizozemska) i dijele četiri glasačka prava, dok drugi krug čine guverneri ostalih 14 guvernera zemalja članica i dijele 11 glasačkih prava.

Opće vijeće je treće tijelo ESB-a i sastoji se od predsjednika i potpredsjednika ESB-a i guvernera svih država članica Unije (guverner HNB-a Boris Vujčić trenutačno je član Općeg vijeća). Vijeće ima savjetodavnu i informacijsku ulogu te ono osigurava institucionalnu povezanost Eurosustava i središnjih banaka država članica izvan eurozone.

Najveća zamjena novca u povijesti i uloga eura

Prelazak na euro je, osim tehničkog, bio veliko povijesno i tehnološko dostignuće. Tiskanje euronovčanica započeto je u srpnju 1999. i u njemu je sudjelovalo 15 tiskara novca diljem Europske unije. Do 1.1. 2002. za 12 država tiskana je početna količina od 14,89 milijardi novčanica koje imaju nominalnu vrijednost od 633 milijarde eura. Ta količina je teško zamisliva, ali kad bi se te novčanice poredale jedna do druge, udaljenost od zemlje do mjeseca bi bila pet puta manja od duljine poredanih novčanica. Pripreme za ovaj prijelaz su bile velike. Banke i trgovine na malo su bile opskrbljivane eurogotovinom od rujna 2001. kako bi se izbjegli zastoji u opskrbnom lancu. U prvim danima 2002. euro je bio dostupan u svim sektorima, na 96% bankomata je bio dostupan do 3.1.2002. Tjedan nakon uvođenja eura više od polovice transakcija je obavljeno u eurima. Na početku su u optjecaju bile i dosadašnja valuta u državi te euro, ali službeno je 1.3.2002. euro postao jedino zakonsko sredstvo plaćanja u eurozoni. Do 1.3. je povučeno više od 6 milijardi novčanica i 30 milijardi nacionalnih kovanica. Prelazak na euro je najveći prelazak na novu valutu u svijetu do sada, a njime je obuhvaćena čitava javnost. Danas više od 510 milijuna građana iz 28 država članica uživa pogodnosti europske suradnje. 25 godina nakon što je dogovoren plan za njegovo uvođenje, euro je postao druga svjetska valuta kojom se najčešće trguje i dio je svakodnevice 340 milijuna građana u 19 država.

Graf 1. Postotci transakcija na deviznom tržištu koje uključuju valute USD, EUR i JPY

Izvor: Monetary and Economic department (2019.)

Na Grafu 1. prikazani su udjeli u ukupnim transakcijama na tržištu deviza, a treba imati na umu da te postotke podijelite s dva jer je svaka valuta računata dva puta zbog toga što se devizama trguje u parovima. USD se odnosi na američki dolar, a JPY na japanski jen. Prema tome, vidimo da se euro našao „u društvu“ vrlo pouzdanih valuta u koje sudionici na tržištu imaju veliko povjerenje zato što američki dolar i japanski jen slove kao valute sigurnih utočišta. Valute sigurnih utočišta imaju tendenciju zadržavanja ili povećanja vrijednosti tijekom neizvjesnosti i nestabilnosti tržišta. Američki dolar je i najveća svjetska rezervna ili pričuvna valuta. Isto tako, euro ima ulogu velike svjetske pričuvne valute, ali za sada se još ne smatra sigurnim utočištem.

 

Andrej Marković i Filip Ivanac

Literatura:

  1. Pet stvari koje trebate znati o Ugovoru iz Maastrichta, dostupno na:   https://www.ecb.europa.eu/explainers/tellmemore/html/25_years_maastricht.hr.html  (24. studenog 2019.)
  2. Obadić, A. i Tica, J. (2016) Gospodarstvo Hrvatske, Zagreb, Manualia Universitatis studiorum Zagrabiensis-Udžbenici Sveučilišta u Zagrebu
  3. ERM II-the EUꞌs Exchange rate Mechanism, dostupno na: https://ec.europa.eu/info/business-economy-euro/euro-area/introducing-euro/adoption-fixed-euro-conversion-rate/erm-ii-eus-exchange-rate-mechanism_en (14. prosinca 2019.)
  4. Monetary and Economic department.(2019) Triennial Central Bank Survey – Foreign exchange turnover in April 2019, dostupno na: https://www.bis.org/statistics/rpfx19_fx.pdf
  5. Hanspeter, K. Scheller (2006) European Central Bank, History, role, functions-ECB
  6. Početni prijelaz na Eurogotovinu (2002.), dostupno na: https://www.ecb.europa.eu/euro/changeover/2002/html/index.hr.html  (16. prosinca 2019.)