Međuodnos između obrazovanja i gospodarskog rasta bio je predmet mnogih javnih rasprava, uživajući širok interes još od doba Platona te jedno od središnjih niti ekonomskih analiza. Od Adama Smitha u 18. stoljeća i Alfreda Marshalla u 19. stoljeću, koji su postavili pitanje kako pojedinačna ulaganja u “obrazovanje” imaju utjecaj na bogatstvo naroda. Tijekom 20. stoljeća, Lindahl i Krueger stavljaju u središte svog istraživanja ovo pitanje, moderni ekonomisti pokušavaju razviti empirijsku procjena odnosa između obrazovanja i gospodarskog rasta.
Prema mnogim ekonomistima obrazovanje ima visoku unutarnju ekonomsku vrijednost, jer ulaganjem u obrazovanje dovodimo do formiranja ljudskog kapitala, što je jedan od uzroka gospodarskog rasta. Kvaliteta života znatno je porasla u posljednjeg tisućljeća u većini zemalja svijeta, a osobito u europskim zemljama, a razvoj obrazovnog polja je uveliko doprinio tom. Jedan od glavnih motiva za proučavanje obrazovanja s ekonomske točke gledišta je njegov utjecaj na smanjenje dohodovne nejednakosti te odnos između obrazovanja i tržišta rada.
Studije koje uspoređuju različite zemlje tijekom vremena, kao studija Barro (2002), koja se odnosi na 100 zemalja svijeta od 1960 do 1995, ( rezultati na slici 1.) Ono što nam ova slika pokazuje je da obrazovanje muškaraca u dobi 25 i više imaju pozitivan i značajan utjecaj na kasniju stopu gospodarskog rasta.
To se može tumačiti da, ako se prosječan broj godina školovanja za više razine u promatranoj skupina povećava za jednu godinu onda se stopa gospodarskog rast se povećava za 0,44 posto godišnje. To su snažni rezultati jer povećanje gospodarskog rasta od gotovo pola posto će imati veliki utjecaj na ukupan BDP zemlje tijekom vremena. To je jedan od razloga da se obrazovanje tretira kao pozitivno ulaganja za sve vlade.
Konsenzus postojećih studija je da obrazovanje čini razliku u rastu nacionalnog dohotka, ali da je to i dalje komplicirana slika te da ovisi o tome koliko su u interakciji različiti aspekati (kvantitativnih i kvalitativnih) gospodarstva i obrazovnog sustava . Kao što je OECD sažeo:
”Istraživanje je pokazalo da su rezultati pismenosti, kao izravna mjera ljudskog kapitala, bolji pokazatelj rasta regresije od stupnja obrazovanja. Zemlja koja je u stanju postići rezultate pismenosti 1% veće od međunarodnog prosjeka će postići razinu proizvodnosti rada i BDP per capita koji su 2,5 i 1,5% viši u odnosno na druge zemlje” (OECD, Education at a Glance, 2006, p. 155).
Svaka osoba koja je u stanju pročitati ovaj tekst zna razliku koju im u životu čini to da su otišli u školu, da su naučili čitati, pisati i računati ili da to nisi učinili ili imali prilike učiniti. Sad, teško je “dokazati” da je obrazovanje uzrok gospodarskog rasta, onoliko koliko je teško odlučiti što je došlo prvo, kokoš ili jaje…
Čini se također razumno predpostaviti da uloga obrazovnog sustava u oblikovanju strukture (mix) gospodarstva može više ili manje utjecati na gospodarski rast. Uzmimo za primjer gospodarski rast Kine i stopu ulaganja u obrazovanje diplomiranih inženjera. Slika 2. prikazuje najnovije podatke o kretanju u broju inženjera i doktora znanosti u tehničkim zanimanjima iz Sjedinjenih Država, Kine i Indije. Naravno da je važno imati na umu da su te stope apsolutni brojevi, a ne predstavnik komparativne kvalitete doktora.
