Nezaposlenost mladih jedno je od gorućih ekonomskih problema koje mlađu populaciju stavlja u nezavidan položaj na hrvatskom tržištu rada. Odavno je poznato da je Hrvatska pri vrhu europskih zemalja po nezaposlenosti mladih pa se postavlja pitanje kojim se sredstvima nastoji osigurati rješenje problema. Jedan od odgovora leži u aktivnim mjerama zapošljavanja.
Od 1992. godine hrvatsko tržište rada prošlo je kroz pet valova aktivnih mjera zapošljavanja usmjerenih na različite ciljne skupine ovisno o mogućnostima i prilikama za zapošljavanje. Sadašnje mjere prepoznaju probleme mlađe populacije i usklađene su s europskim mjerama za rješavanje krize nezaposlenosti mladih. Kao reakciju na spomenuti problem EU je razradila Garanciju za mlade koja se temelji na preporuci da svakoj osobi mlađoj od 25 godina treba osigurati zaposlenje, pripravništvo ili nastavak obrazovanja u roku od četiri mjeseca nakon izlaska iz sustava obrazovanja ili u slučaju nezaposlenosti. Mjere koje se predlažu u Garanciji imaju snažnu ekonomsku podlogu. Uspostava same Garancije na razini Eurozone stvara trošak od 21 mlrd eura godišnje ili 0,22% BDP-a, ali gubitak koji proizlazi iz NEET skupine (oni koji nisu zaposleni, u obrazovanju ili osposobljavanju) ima oportunitetni trošak od 153 mlrd eura godišnje ili 1,21% BDP-a što nam jasno pokazuje da je svaka mjera poželjna.
Važno je naglasiti da sama Garancija ne predstavlja strukturnu reformu nego prijedloge za trenutačno rješenje problema nezaposlenosti mladih. U Garanciji su razrađene smjernice koje bi svaka zemlja s obzirom na specifičnosti svog tržišta rada trebala provesti kako bi se problem u potpunosti rješio. Za Hrvatsku su naglašene tri smjernice koje se odnose na poboljšanje veze između obrazovnog sustava i tržišta rada, promicanje zapošljavanja i jačanje administrativnih kapaciteta i osiguranja pružanja kvalitetnih usluga u Hrvatskom zavodu za zapošljavanje. Upravo zato su diljem Hrvatske otvoreni Centri za mlade koji imaju funkciju savjetovanja i podrške u traženju posla, održavanja radionica i tematskih predavanja o važnim temama vezanim uz zapošljavanje , posredovanja pri zapošljavanju i sličnih aktivnosti koje bi mladima trebale pomoći na putu do zaposlenja. Takvi centri su otvoreni u Zagrebu i Splitu, a Centri za informiranje i savjetovanje o karijeri u gradovima diljem Hrvatske.
Garancija obuhvaća nekoliko paketa mjera, među kojima su: novi javni radovi za mlade (pomagači u nastavi „mladi-mladima“, voditelji EU projekata u nevladinom sektoru „Mladi za EU“, mini javni radovi za mlade „Mladi za zajednicu“), mjere za zadržavanje zaposlenosti mladih (rad i nakon stručnog osposobljavanja, vaučerom do posla), mjera za povećanje pokretljivosti mladih uključenih na stručno osposobljavanje za rad (rad, staž i prijevoz), mjere za osposobljavanje i obrazovanje mladih (učenjem do poduzetnika, program ospismenjavanja mladih, ostali programi usavršavanja i obrazovanja mladih – EU i zanimanja budućnosti, programi školovanja i osposobljavanja nezaposlenosti mladih osoba za i kod poznatog poslodavca – i mladi uče uz posao) i mladi u socijalnom poduzetništvu.
Hrvatska aktivne mjere za mlade provodi projektom pod nazivom „Provedba mjera aktivne politike zapošljavanja“ koji je započeo 1.11.2013., a planira se provoditi do 31.10.2015. Ukupni trošak provedbe ovog projekta procjenjuje se na 169.874.999,27 kuna, a sredstva se osiguravaju iz Europskog socijalnog fonda i državnog proračuna. U fokusu su tri mjere: stručno osposobljavanje za rad bez zasnivanja radnog odnosa, potpore za zapošljavanje mladih i potpore za samozapošljavanje.
Kao prioritet je pri provođenju mjera je stavljeno mlado neaktivno stanovništvo koje čini oko 16% od ukupne mlade dobne skupine, osobe s nižim kvalifikacijama i visoko obrazovane osobe bez radnog iskustva budući da analize pokazuju da upravo te skupine najteže dolaze do zaposlenja. Zbog (ne)prilika na tržištu rada i sustava obrazovanja mladi Hrvati općenito kasno izlaze iz sustava obrazovanja i kasno ulaze na tržište rada što dobnu skupinu od 15 do 24 ne čini relevantnom za hrvatsko tržište rada. Upravo zato je dobna granica za provođenje mjera u Hrvatskoj podignuta do tridesete godine života.
Pripadnici ciljnih skupina obuhvaćenih ovim projektom imaju veći rizik prelaska u dugotrajnu nezaposlenost te je cilj mjera olakšati stjecanje radnog iskustva koje je potrebno za usvajanje profesionalnih znanja i vještina i poticanje samozapošljavanja što bi trebalo rezultirati povećanjem zapošljivosti i smanjenim rizikom od siromaštva i socijalne isključenosti.
Ideja same Garancije i ostalih mjera koje se provode s ciljem povećanja zaposlenosti nije upitna, ali isto tako nije dovoljna za rješavanje problema. Iako se broj korisnika mjera povećava iz godine u godinu, rano je govoriti o uspješnosti mjera. Ono što se sigurno može potvrditi je da nezaposlenost mladih nije isključivo posljedica krize i da su potrebne reforme da bi se stanje dugoročno poboljšalo.
Katarina Guja