Republika Hrvatska je odredila sektor energetike kao jedan od strateških sektora gospodarstva, a eksploatacija ugljikovodika iz Jadranskog mora je, uz obnovljive izvore energije, ključna sastavnica te strategije. Usprkos tome što je prvo istraživanje provedeno 1970. godine, a eksploatacija ugljikovodika traje od 1973. godine, rastuća potrošnja nafte i plina u tom razdoblju uz smanjivanje proizvodnje, nestabilna situacija na energetskom tržištu uzrokovana geo-političkim sukobima zemalja te loša gospodarska situacija u Hrvatskoj su potaknuli Vladu da u rujnu 2013. godine započne dosad najopsežnije istraživanje Jadran. Prvi rezultati istraživanja su ukazivali na moguće znatne zalihe ugljikovodika, a u prilog tome ide i podatak da Italija na svojem teritoriju Jadranskog mora proizvodi 17 puta više plina od Hrvatske te proizvodi 550 milijuna barela nafte , dok Hrvatska trenutačno ne eksploatira naftu.
Prvim javnim nadmetanje za istraživanje i eksploataciju ugljikovodika otvorenim u travnju 2014. godine omogućeno je potencijalnim investitorima da se, nakon uvida u seizmološke podatke, natječu za 30-godišnje koncesije nad 29 istražnih prostora, čija površina varira od 1000 km2 do 1600 km2, a smješteni su u tri područja (sjeverno, srednje, južno) ovisno o dubini mora.
Proces istraživanja je predviđen da traje od 3 do 6 godina, ovisno o dubini mora i zahtjevnosti teksture tla tako da se prva eksploatacija može očekivati tek krajem 2017. godine. Prije otvaranje javnog nadmetanja bilo je nužno stvoriti zakonski okvir kojim će se regulirati proces nadmetanja, istraživanja i eksploatacije te su doneseni Zakon o istraživanju i eksploataciji ugljikovodika (NN 94/13) i Uredba o naknadi za istraživanje i eksploataciju ugljikovodika (NN 37/14). Navedeni zakonski akti utvrđuju i koristi od istraživanja i eksploatacija ugljikovodika, a to su novčane naknade i podjela proizvedene količine.
Novčana naknadu za istraživanje uplaćuje investitor u proračun jedinica lokalne samouprave, a njena visina ovisi o tome radi li se o istražnom prostoru (400 HRK/km2) ili utvrđenom eksploatacijskom polju (4000 HRK/km2). Naknada za sklapanje ugovora između investitora Vlade iznosi minimalno 1 400 000 HRK. Royalty je naknada od 10% tržišne vrijednosti pridobivenih količina ugljikovodika te se dijeli između državnog proračuna (50%), proračuna jedinica lokalne samouprave (20%) i proračuna jedinica regionalne samouprave (30%). Proizvodni bonus je dodatna novčana naknada za ostvarenu eksploataciju ugljikovodika te se ona isplaćuje prilikom postizanja određenih količina. Konkretno za naftu iznosi 1,4 milijuna HRK, a za plin 900 000 kuna te je u potpunosti prihod državnog proračuna. Za kraj, administrativna naknada za administrativne troškove koja se isplaćuje Agenciji za ugljikovodike, a iznosi 600 000 HRK uz povećanje od 6% svake godine.
Podjela proizvodnje je potencijalno najizdašniji prihod države, jer investitor ima obvezu davanja određenog postotka ovisno o faktoru R koji predstavlja omjer kumulativnih neto prihoda i kumulativnih kapitalnih troškova tj. omjer dobivenog i uloženog. U idealnom scenariju, ukoliko je R Factor veći od 2, Republika Hrvatska će imati pravo na 40% proizvede količine.Ministarstvo gospodarstva je 2.1.2015. godine izdalo priopćenje povodom javnog nadmetanja koje je završilo 3.1.2014. godine te je od ukupno 15 prijava odobreno njih 10. Ponude su pristigle od 6 kompanija grupiranih u konzorcije pa je konzorcij Marathon Oil i OMV dobio dozvolu za 7 istražnih prostora, ENI i MEDOILGAS za 1 istražni prostor te INA za 2 istražna prostora.
Orijentacija Republike Hrvatske na eksploataciju ugljikovodika će, u slučaju otkrivanja zadovoljavajućih ležišta ugljikovodika, doista u velikoj mjeri doprinijeti proračunu središnje države, ali i razvoju jedinica lokalne i regionalne samouprave koje će također ostvarivati prihode. Procjenjena vrijednost investicijskih radnji u istraživanje je 4 milijarde HRK, što je zanemarivo u odnosu na potencijalnu zaradu uslijed eksploatiranja. Uz to, Republika Hrvatska ima priliku pozicionirati se kao energetsko čvorište Europe zahvaljujući izgradnji LNG Terminala na otoku Krku te dovršetku Jadransko- Jonskog plinovoda. S druge strane, eksploatacija ugljikovodika neminovno dovodi do rizika ekološke katastrofe, koji bi u plitkom i zatvorenom Jadranu, imao poguban utjecaj na floru i faunu, no još važnije na hrvatsko gospodarstvo koje, procjenjuje se, ostvaruje 7 milijardi eura prihoda godišnje zahvaljujući turizmu. U svakom slučaju, nužno je da se kompanije pridržavaju najstrožih ekoloških standarda te da Vlada kontinuirano nadzire njihov rad za dobrobit Jadranskog mora.
Mateo Žokalj